Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)
Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XII)
U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!
Pjesnici su čuđenje u svijetu, reče Antun Branko Šimić u pjesmi ''Pjesnici'' (''Oni idu zemljom i njihove oči/velike i nijeme rastu pored stvari/Naslonivši uho/na ćutanje što ih okružuje i muči/pjesnici su vječno treptanje u svijetu''). Zato Zogović u pjesmi ''Instrukcija i čestitka ihtiolozima koji su zapisali glas riba'' poručuje: ''Osluškujte glasove riba, činite otkrića, zapisujte... Dajte glas riba kad pasu morske trave, kad love iskre soli,/šta ribi, dok lebdi u snu i vodi, kažee morski kukuruz kada klipa?/Recite uzvik ribe kad osjeća da raste, glas ribe kad oboli. -/Ja čovjek, više volim da sam ribolog nego riba.//... Neka zidovi samelju što se melje, oglođu što se glođe,/nek se, iz sveg drugog, svi drugi osluškivači izmetnu i iziđu./A vi osluškujte ribe, drveće, krompir dok klija, zrelo voće.-/I čestitaću vam, i čestitam vam na otkriću!''
Već smo viđeli da je priroda kod Zogovića izuzetno osobit fenomen, možda i prva i najznačajnija njegova poetska tema. U svakom slučaju, priroda je osnova i motivska i tematska, i jezička i stilska njegove cjelokupne poezije. Ništa čovjek ne bi mogao postići svijetlog, blistavog, ponosnog, uspravnog, dostojanstvenog, čestitog, časnog, umnog i dobrog, da nema prirode, da nije priroda osnova svega onoga što on jeste, što je bio i što će biti, i što uopšte i može biti, u budućnosti dakako![1] ''Dva visa – u posljednjem mojem snu i uzbuđenju,/dva visa – u nebu proljeća na početku,/u razrijeđeno-plavom, visokom nebu nad ravnicom;/dva visa, dva vršnjaka: Đaravica i Koprivnik,/on i ona – u nebu proljeća na početku,/u mom posljednjem snu i uzbuđenju.//On Koprivnik a ona Đaravica. Kako bi drugačije/bilo proljeća? Kako bi došlo, da oni ne blistaju/snijegom površja, da na smetove u pristranku,/na potkravljene, plavičaste rubove smetova ne idu gusjenice/trave, lakome, još blijede, još mokre na početku?/Kako bi kotlina bila toliko svijetla, kako nebo/toliko blistavo odozdo – da oni ne blistaju,/dva sunca kupasta, naviše? Da ne zrače,/ponosni, sve viši u nebu proljećnom na početku,/u mom posljednjem snu i uzbuđenju?//... Rasti, obnavljati se, sjati! Je li to samo u njima?/Je li samo u meni?'' (Pjesma ''Dva visa'').
''I što pitom nije, ni savitljiv, ni raspitljiv ili štičan, već krut i kvrgav, ćoškast i čvorav, ljut i pogan... Zato ga osobim''
Priroda je onaj nikada posustali posljednji bedem odbrane ljudskosti i čovještva na koga se pjesnik i čovjek mogu osloniti kad sve drugo izda i okrene leđa. ''On je moj sadašnji prijatelj bez uzmaka,/jedini gost moj, pobornik moj i spornik./Napušta drug, blati laskavac, čankoliz boluje od lumbaga,/a on, pomeđaš moj, jablan moj nepokorni,//... I kad se, ushodan, od zida zidu odbijam kao omča/il' čovjek što omču i veže i klati sam u sebi,-/on uvrne lišće, on sklopi grane, on se skopča/i maše, kažiprst: da se ne bi, da se ne bi!//Il' vrebač dozlogrdi. Tad on, i prezriv i uzbuđen,/razlakti ceradu – i prozor zakloni mrskom prištu./Sad opet, olujan, kuca u prozor. Otvorim. I on uđe/granama, gnijezdima – pticama što se bištu.//Il' stoji na kiši. Kisne, čisti se, uživa, razniježen,/zanesen, stišan, povijen na stranu i razlišćen./Ko pjesnik u kome, odjednom, strofe otpočnu da se driješe/i on im govi, stišan, trepćući samo lišćem.//Kisne za nas oba – za nas stanovan, za nas sabran,/čisti se i raste, duboko ustremljen i uzemljen./Zato on i jeste što nijeste – dakle jablan,/zato i doseže oblak nad gradom, sok iz zemlje!'' (Pjesma ''Jablan pred prozorom'').[2] On pjeva grabu, svome drugom ja, ''maslini divljih šuma'', zato što je kao i on, nesavitljiv, slobodan, na svoju ruku: ''I što pitom nije, ni savitljiv, ni raspitljiv ili štičan,/već krut i kvrgav, ćoškast i čvorav, ljut i pogan/... //Zato ga osobim. Za to bih iz svakog njegovog pupoljka i ožiljka/himnom zelenom, srokovima na peteljci da izlistam!'' (Pjesma ''Pohvala grabu, maslini divljih šuma'').
Priroda postaje i ostaje! neodvojivi dio čovjekove prirode i to onaj njen bolji, dobriji, plemenitiji, ljepši, jurišniji, slobodarskiji, hrabriji, progresivniji, umniji, dalekovidniji, korijenitiji, mudriji, budućnosniji dio! To je čovjekov drug i sadrug u borbi neprestanoj za svijetlija i vedrija, sunčanija i ozračitija jutra i spokojnije, manje mračne i mrakovite, tmurne i zagasite noći! Drug i sadrug koji postaje sa čovjekom jedno i cjelovito, jedinstveno i solidarno, plemenito i sveisto misleće biće! Drug i sadrug koji postaje dio onoga što nosiš još od rođenja, dio očevog i majčinog nasljeđa, dio zavičajnog i rodnog, narodnog bića, tvog sopstvenog, ma otkud i od đe se nalazilo, ugnijezdilo, smjestilo i nadošlo i nadolazilo!
Kada je bilo najteže i jeste najteže priroda uskače i poskače, uskoči i poskoči čovjeku na pomoć, u pomoć i za pomoć! I kako da joj čovjek ne uzvrati i ne podstakne, ne zaželi i ne zamoli – da preboli i odboli! – samu tu svevišnju prirodu i ono vrhunoravno u njoj – i fizičko i metafizičko, i materijalno i duhovno, i estetsko i etičko! – da pomogne u pomoć i da odboluje bol, da odmukne muk, što bi poetskim jezikom rekao Zogović!, kako bi neki djelić, mozaičić prirode živio, živuckao, živnuo, užilio se, užlijebio, u svoje i biće zemlje i prirode đe je, ako je i kako je?!
Nije mogao Zogović da se ne poistovjeti sa jednom običnom vrbom, koja je odviše njemu slična da je ne zapazi i da ne zaželi, poželi i traži za nju Desankino pomilovanje, još jedno pomilovanje u ovom surovom svijetu što ište i urla za njima – za jednu usamljenu, sklonjenu, ćudljivu i ćutljivu, nezavisnu, nemaženu i nepaženu, ostavljenu da se sama izbori za opstanak i život, ''vrbu kvrgavu, ispucale kore, samotnu, koja stoji pogrbljeno...'' (Pjesma ''Apokrif'')[3]. Zato traži pomilovanje za tu vrbu izdvojenu, usamljenu, pogrbljenu, progonjenu, jeretičku, apokrifnu, nekanonsku, nepriznatu i ne(s)poznatu, skrajnutu gotovo na ivici nebića, usputnu, neprimjetnu i na zalasku, na umoru, na izlasku, prolasku, na odlasku, bez povratka, u Ništa, ON – ''... on (tako ja kažem kada se rugam sebi tragičnom)'', piše Zogović u pjesmi ''Spolja to izgleda sasvim obično'' – apokrifni jeretik, prognanik i nekanonik i u životu i u pjesništvu, i u deologiji i u mišljenju, i u filozofiji i u istoriji, i u fizici i u metafizici, i u stvarnosti i u mašti, i u jeziku i u biću: ''sveista misao i muka lančanom trakom...'', ''lančana traka sveiste misli!''![4] ''Omladi je, proljeće, omladi i podmladi -/vrbu sigastu u progonu pored pruge,/... vrbu sigastu, kvrgavu, pogrbljenu,/omladi proljeće, omladi i podmladi!//Oživi je, proljeće, omladi, svemoguće,/... Ti suncem svemoguće,/s kišom pomoćnicom i s vjetrom pomoćnikom,/ti je omladi i podmladi!//Ti, suncem svemoguće, s vjetrom i kišom pomoćnicom,/ti je oživi i podmladi – okrašćenu, okoštalu,/ti je okupaj, operuti – kvrgavu, lišajivu,/ti je skalemi, na svakoj pori, resanjem i listanjem;/sve nižu, teretno pogrbljenu – ti je pothrani i podsoči/iz svake žile u svaki kapilar – neka iz svakog/izbije po mlaz zelen, koji ostaje u vazduhu,/... Ti, suncem svemoguće,/s kišom pomoćnicom, s vjetrom pomoćnikom,/ti je podsoči, olistaj i ozlati!/Ti, suncem svemoguće,/ sveuslišni, svepodmladi!'' (Pjesma ''Apokrif'')
I hajde onda ti podvoj, predvoj i razlikuj i odijeli jeretika u prirodi i jeretika u životu, odvoj i udvoj, ako ti basta?!, takvu prirodu, takvo stablo, takvo bilje, takvu šumu, takvu planinu, od svega onoga što je čovjeku najmilije, najdraže, najlakše na duši i u duši – jer je on to sam, to biće, i sav je tu, i to mu nije nikakav napor ma koliko bio težak, jer bez njega on sam nije sam, on sam više nije isto što je bio, bez njega on više ne postoji, jer gubi svoj identitet i sve ono što jeste i što kao takav i jedino može biti! – i najteže, jer izgubiti ga, dakle, značilo bi i znači nestati i umrijeti s njim, što i nije dakako nikakvo zlo i neprirodan događaj, naprotiv!, čovjek je individualno gledano smrtno biće, ali je zlo kad nestane to najviše dobro, oličeno u vrhunoravnim etičkim, humanističkim idealima i vrijednostima, i zlo je što i kad nestane čovjek-pojedinac, jer više ne može da se bori i izbori za njihovu pobjedu i za njihovo stvarno, životno postojanje, što ne može više (do)da(va)ti doprinos i prilog toj borbi neprestanoj njegovim, svojim sadrugovima, prijateljima, nepoznatim i poznatim, borcima, među kojima su svakako i planine i šume!, što se više i s njima ne može zbiti u jedinstveni front borbe, odbrane i nepokornosti svakom zlu i svakom nasilju, svakom ataku i nasrtaju na slobodu i čast čovjeka, naroda i prirode!
[1] Odnos čovjeka i prirode je izuzetno zahtjevan i izazovan, odgovoran i nimalo lak, prije svega zbog njihovih različitih i suprotnih ontoloških i filozofskih bića. Sigurno je da je Radovan Zogović jedan od rijetkih koji je u okviru svog pogleda na svijet dao ravnotežu dva svijeta, prirodnog i ljudskog, odnosno da je prirodnu vertikalu uspravnosti i dostojanstva prenio i ovaplotio kao simbol, stvarnost i metaforu čovječnog i ljudskog, očovječenog, poštenog, časnog i etički ponositog i ispravnog života i življenja. ‘’… Priroda nam utuvljuje vertikalu i uči nas da stojimo pravo, vjerno, pa i ponosito, a život, društvo i zakoni državni i ekonomski tjeraju nas da se povijamo i klečimo pred jačima. Malo ko uspije da te suprotnosti uskladi u sebi bez kompleksa i trauma, bez pretjerivanja i grimasa koje nas izdaju i kad nas niko ništa ne pita.’’ (Mihailo Lalić: ‘’Dokle gora zazeleni’’)
[2] ''Pjesnik je nalik jablanu o kome pjeva: s korijenjem duboko u zemlji na kojoj je rođen, razgranat nebom ponad nje, stamen, ustremljen zvijezdama i čovjeku. Zogović je ispisao najupečatljivije stranice našeg postajanja i postojanja licem i bićem Crne Gore. S porukom da ne zaboravimo ko smo, da znamo što činimo.'' (Miraš Martinović: ''Riječ koja se ne da izbrisati'' u knjizi Radovan Zogović ''Artikulisana riječ'', '' JU Narodna biblioteka ''Radosav Ljumović'', Podgorica, 2021., str 13)
[3] Isto kao što ni Aleksandar Leso Ivanović nije mogao a da (se) ne ‘’vidi’’, primijeti, osjeti, doživi i srodi, sjedini sa svojim drugim JA, sa čapurom u kršu, da se sa njim identifikuje, sa čapurom u kršu kao sa svojim i licem i naličjem, i srećom i kaznom, i svojim ružn(ij)im i svojim ljepš(ij)im dijelom, sa čapurom u kršu kao sa svojim životom i svojom smrću, i svojom ontologijom i etikom, i filozofijom prirode i estetikom, svojim pogledom na svijet u cjelini i svim svojim ukupnim bićem. Ovđe dajemo dvije verzije Lesove pjesme ‘’Čapur u kršu’’: ‘’Vama sam čežnje i dio srca dao,/na rodnom kršu ostao/prepolovljen,/ko suhi čapur u kamen urastao,/koprivom ljutom i dračom zakorovljen.//Na mamite me zvijezdom vrh planine,/ne zovite me kad sunce rodno sija:/očima ovim bolne ste, o daljine,/al’ zavičaj je daljina najbolnija.’’;‘’Daljini svakoj dio sam srca dao,/na rodnom kršu ostao prepolovljen,/ko suhi čapur u kamen urastao,/koprivom ljutom i dračom zakorovljen.’’
Slavko
Perović o Lesovom čapuru u kršu piše: ‘’… O, da, velikih priča je bilo oko
onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I
ja sam nekad dijelio isto mišljenje…
A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one
njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa
ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat,
izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce
makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane
patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima,
goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo
se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se
čapur.
Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je
vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije…’’ (Slavko Perović: ‘’Ah, Leso…’’, 21. 08. 2009., http://slavkonotebook.wordpress.com/2009/08/21/21-08-09/; ovđe dato/preuzeto sa portala ‘’Avlija’’, januar 16, 2013).
[4] ‘’… I reci,/ ti, koji si onaj koji si, kad već ne mogu da se rugam,/reci šta je ono, to drugo bilo u biću, šta nosi/on, taj lanac misli i muke? Je li/ono nedovršeno, probuđeno-neutoljeno; je li/ono što se vidi i zatvorenih očiju: oči koje podižu/kapke usporeno; što se sjećanjem osjeti:/ozon oblaka i kose?//Skupa! Više no skupa! Sublimirano do plina./Hemijski spojeno. Neizrazivo.’’ (Pjesma ''Spolja to izgleda sasvim obično'')
0 Komentara