Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (IX)

Maj 06, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Pjesnik-nepokornik ne živi sebično, samo za sebe, u njemu su i oni drugi, i on jedan od drugih, od svih onih drugih koji se bore za slobodu i pravdu: ''Nijesam ja to samo o svojoj koži – u zacakljenim masnicama po toj koži/ogledaju se, izduženi, usukani, nacereno skraćeni – oni drugi./Moj škrgut, ruganje, gestovi bola – to je multiplikator koji množi/druge, milionit jauke, proteste, krike na svrdlo i na ugljik.//Ne. Bol moj, vjeru u što vjerujem, očnjake mržnje, gotove da probodu,/na jedno jedino biće, jedno vrijeme i mjesto – ne svede i ne svodi./Gdje god su i kad god su dvojica, ruka za ruku, bili vezani za slobodu,/ja sam, uvijek i svuda, bio i jesam – jedan od njih.//Je li Priština, tlapi li samičar, vrelih tabana, da krače k rosopasu,-/to je Sidnej, to Šarki korača, po samici, krivim nogama gorosječe./I ja više ne znam koji od njih dvojice ima ožiljak od opekotine na obrazu,/koji se, svakoga jutra, pri brijanju, izguli i posječe.//Jesu li stolipinci, Filipinci, kroz stroj obatinjenih ljudskih ruku,/proveli borce – ja sam, od svaka dva vezana, bio jedan./I šta su otad moji sati? Strojevi, strojevi – ja prolazim kroz tu strugu,/kroz te makaze za meso – od štapa što prati i toljage koja sreta.//Je li jedan od dva vezana za ruku prevjerio, je li prekid -/prekinuo sam i ja, ali vučem to, vučem preko Planete ko vuk kljusu./Gdje god su i kad god su kome, crvenim voskom, zapečaćujući srce, prsa pekli,/pekli su i moja, zapečaćivali srce i povik, čak i suzu!//Mravi ljudskih muka, mravi su, uz hrast mene, iskvrgan i izrendan,/izgrizli stazu, trag utragali, izgranali – slan i žljebast./O tako sam htio da od stihova mojih o patnji i borbi – barem jedan/bude jauk i poziv ko onaj dečanski zarez u kamen: 'Nema leba'!... A kad je, nepokorniku onom, nauznačenom, car skočio vučjim skokom/na prsa i kapao mu, kroz plamen svijeće, u zjenice vreli vosak,-/na mojim je prsima, obeskoženim, svemoćni padiša stajao drugom nogom/i drugom rukom, kroz plamen druge svijeće, kapao u moj mozak./Da, bol moj, gestove bola, škrgute, mržnju, ruganja, izraz zgrčen/ne svede i ne svodi na jedno jedino biće koje jauče ili jekće./Sve je to višeobuhvatno i drukčije. Ono je, čak ono ponajgrče,/svojim začetkom i zračenjem čežnja: slobode!, zahtjev: sreće!//Slobode, komunističke, bratstva sve šireg i sve većeg,/svakome ko nosi na sto njihov, ko traži sa tog stola!/I dvaput slobode, komunističke, dvostruko bratstva, dvaput sreće,/jer ja ću i to da dijelim sa svima – pola-pola.'' (Pjesma ''Polemički postskriptum'')

''Meni su, prvi, prethodni kritičari, prvi žiri/bili policajci...''

Pjesmu ''Crta ispod mladosti'' Zogović je pisao od 1947-1951. Pokazala se ta pjesma sudbinskom, proročkom i zaumnom u odnosu na cjelokupni pjesnikov život. Kao da je u njoj stala čitava biografija Zogovića i kao da čitajući je učitavamo u njenim stihovima i iz njih cjelokupan pjesnikov život, od rođenja do smrti! Jer, nijesu samo žandarmi, žbiri, uhode i policajci Karađorđevićevske već i isti takvi ''poslenici duha'' i Titove Jugoslavije bdjeli i nadzirali i kontrolisali svaki Zogovićevski  stih! Pišući ovu pjesmu, Zogović je pisao i napisao, zapisao i zavještao, saldirao i podvukao i svoju konačnu i završnu Crtu ispod života![1] A samo tamo, ispod samog života, s onu stranu života, u samoj smrti, i samo i jedino tamo, Zogović je mogao biti ''saglasan sa svima, umiljat i zaslađen''! S ove strane života Zogović je, uprkos svim policajcima i žbirima, špijunima duha (a čega drugoga i mogu biti kada je čovjek u pitanju, nakon čega posljedično stradaju i tijelo i duh-duša!), u svim mogućim tokom njegovog života političkim režimima protiv kojih se i borio, ali za koje se i borio! krvavo i neustrašivo – da bi mu svi, sve vlasti, na kraju, gotovo na isti način, odgovarali i odgovorili, što na najbolji i egzemplarni način govori o demonskom biću svake politike u čijem stvaranju nije, i ne može ni biti, imun ni pošteđen nijedan čovjek, pa ni sam Zogović!? – bio ono što je htio biti, još bolje i preciznije reći: nije bio ono što nije htio ni biti! A nije htio biti ugodnik i lojalan i umiljat i imati biće koje bi bilo ravnodušno za svako drugo biće, zaslađen toliko i na taj način da je svako mogao ''piti'' i prihvatiti njegove stihove i njegovo djelo, njegovu ličnost i njegove stavove, njegovo stvaralačko vjeruju. Nije htio da je svakom po volji, nije htio biti prijemčiv za sve i svakog, nije htio biti kupljen i potkupljen ni od koga: ''Kad skončam, neugodnik, i legnem, napokonje/saglasan sa svima, umiljat i zaslađen,/u mom stolu neće ni drug ni licemjer sjetno skonjen/naći neštampanih napisa niti građe.//Neće naći – ni drug, ni uhoda literarna/epigrame moje, ni himne gdje se rugam,/ni basne, ni letke, ni pamflete, srdžbo rana,/ni skice, ni pisma od žene ili druga.//Ne! Iznenađeni, ozlojeđeni kao matiran igrač šaha,/oni će svakom mojom fiokom ponoviti isto: nema!/Jer ja sam, svu mladost, od prvog studentskog almanaha,/morao svoj stan da držim na sve spreman.//... Jer meni su, prvi, prethodni kritičari, prvi žiri/bili policajci – loveći šta će gnjiti./Mene su, nad svakim stihom, vrebali žandari ili žbiri/kao da postavljam, po tragu, bikford-fitilj!//... Jer ja sam, ja sam, svu mladost, morao svoje strane/kriti, spaljivati, gubiti – opet kriti./Mene su, nad svakim stihom, vrebale uhode preprodane/kao da postavljam, po trgu, bikford-fitilj!'' (Pjesma ''Crta ispod mladosti'')

‘’Neutralan… Ne kazni me, živote, ni mrtvog takvom kaznom!’’

Kakvi su to pjesnici koji nijesu angažovani?! I da li mogu postojati pjesnici ako nijesu angažovani?! O čemu oni mogu misliti i pjevati ako nijesu angažovani, ako su ''neutralni''?! Neangažovani pjesnici ne mogu biti, nijesu i neće nikada biti iz ovog svijeta našeg, čovječjeg, ljudskog, jednog i jedinog!? Ako su neangažovani, oni i nijesu pjesnici niti to mogu biti!?[2] U pjesmi ''Pjesnicima neangažovanim'' Zogović poručuje: ‘’Neangažovan, tu, između palikuće koji u rancu nosi požar,/i napalmiranog pogorelca za kojim čak, neotkidiva, sjenka gori?/Tu gdje nose onaj što kožu skida i onaj s koga se skida koža,/po kojoj, da se podlubi, biju dok krv iz svake pore provri?//Neutralan, ispred jačega koji, jer je to, mrcvari malomoćnog,/ispred sudije - i parca i sudije svome parcu;/ispred vezanih, suhoustih voćara i kolonizatorskog trusta voćnog/neutralan, neangažovan? Da ne da bog ni mrtvacu!//Neutralan k ponoćnom provalniku - nož nazubljen i presukan,/i stanaru, obeznaočarenom, žmirkavom, jer je crtao tako kasno;/neutralan između vuka i ovce što muti svoju naftu niže vuka? -/Ne kazni me, živote, ni mrtvog takvom kaznom!//Tu, s dvije strane (jer se i sami osjećaju od žrtve mnogo niže)/mučitelji pljuju čovjeka - da od ispljuvaka bude slijep,/da po ispljuvcima, popljuvan po prsima, posrne i zagmiže./I tu neangažovan? Srcem, neangažovan, dok još bije?//Između mrtvih koji, mrtvački gladni, žive hvataju ili drže/i šije im lome, i jedu s glave, oblizujući se uz zvuk krcav,/i živih koji bi da nenasite mrtvace upokoje, i to što brže -/neangažovan? Srcem? - Ne, tu jednostavno nema srca!//No desi li se da i ja ne marim ko se to, nad kim se oblizuje,/da sam plotom svojih rebara ograđen - povrtar svoga vrta,/tad znajte - ja vam to, svojeručno, unaprijed potpisujem:/ja sam to srcem, u tijelu živom i ješnom, davno mrtav.//Ništa što hodam, makar pruski, što sam uparađen, uornaćen -/to mrtav koračam, mrtav nogama uzmahujem i baratam;/ništa što jedem, što se najedam, prejedam - mrtav žvaćem,/mrtav mastim bradu i podbradak na tri sprata.//Ništa što svud stižem, i isprsim se, i - visiko razvilašen -/oratorstvujem, proričem, recitujem, samoga sebe sladim -/to mrtav jezikom okrećem, mrtav vilicama zijevam, glavom mašem,/mrtav rukom, kao parip repom, mrtvom mlatim.//Mrtav, mogu li čak natjerati oponenta da unižen,/pokoren, pokoran, maziju savješću svojom vadi;/ako čak fetišiziranom polnom organu pjesme pišem/(oči čovjekovog čovjeka naseljavam) - mrtav gadim!//Mrtav srcem i dušom - ja vam to, ovom rukom, dok je čista,/dok je moja i dok je vaša, potpisujem kao jemstvo./Mrtav kao mrtvac iza vojske u bjekstvu - mrtav izdan,/jer je izdao i sam viknuvši znak za bjekstvo.’’