Društvo

Pakao pod Goricom: Sjećanje na 5. maj 1944.

Maj 05, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Grad Podgorica nosi u svojoj istoriji datume koji nijesu samo kalendarske oznake, već rane koje i danas tiho pulsiraju. Jedan od njih je 5. maj 1944. godine, dan kada je nebo iznad grada potamnilo, a život na zemlji pretvoren u pepeo. Tokom Drugog svjetskog rata, Podgorica je bila meta savezničkih snaga, ali ono što je ostalo iza bombardovanja nije bila samo vojna statistika – bio je to slom jednog grada.

U svega nekoliko naleta, bombe su razorile gotovo sve što je činilo tadašnju Podgoricu. Kuće su nestajale u oblacima prašine, ulice su se pretvarale u krhotine, a ljudski životi prekidani su bez upozorenja. Stradali su civili, porodice, djeca – oni koji nijesu imali nikakvu ulogu u ratnim planovima. Grad pod Goricom postao je, kako to slikovito dočarava Kosta Čakić u svom djelu „Viđi da ti rečem – pakao pod Goricom“, pravi pakao na zemlji.

Čakićeva svjedočanstva ne govore samo o bombama, već o ljudima. O strahu koji se uvlači u kosti dok se čuje huk aviona. O tišini koja nastupa nakon eksplozije, kada se više ne zna ko je živ, a ko nije. O majkama koje dozivaju djecu i komšijama koji iz ruševina izvlače jedni druge. Njegove riječi prizivaju slike grada koji gori, ali i ljudi koji, uprkos svemu, pokušavaju da ostanu ljudi.

Sličnu težinu nose i lična sjećanja pokojne Jelene Mitrović, koja je tog dana, čim su se avioni udaljili, potrčala prema mjestu gdje joj se nalazio suprug. U ispovijesti koja i danas potresa, opisuje kako je, još dok se prašina nije slegla, naišla na prizor potpunog razaranja – porušene zgrade, rasute stvari i ljude koji u nevjerici traže svoje najmilije. „Među svima sam pokušavala da pronađem bilo kakav trag koji bi mi potvrdio sudbinu mog supruga“, svjedočila je.

Njena potraga bila je, kako kaže, očajnički pokušaj da u haosu pronađe makar djelić izvjesnosti. Ljudi su pristizali iz različitih djelova grada, prepoznajući jedni u drugima isti bol i istu potrebu – da pronađu svoje, da ih dostojno isprate. U toj zajedničkoj tragediji, Podgorica nije bila samo razrušen grad, već zajednica ljudi suočenih s gubitkom koji nadilazi riječi.

Posljedice bombardovanja bile su razorne i dugotrajne. Podgorica je gotovo izbrisana s mape – infrastruktura uništena, stanovništvo desetkovano, a svakodnevni život sveden na borbu za opstanak. Oni koji su preživjeli nosili su sa sobom ne samo gubitke, već i sjećanja koja nijesu blijedjela. Grad je nakon rata morao biti izgrađen iznova, ali duh starog grada ostao je zarobljen u pričama i svjedočenjima poput Čakićevih i Mitrovićkinih.

Danas, kada Podgorica živi drugačijim ritmom, teško je zamisliti razmjere tog razaranja. Ipak, sjećanje na 5. maj nije samo istorijska lekcija – to je opomena. Priče poput onih iz „paka pod Goricom“, ali i lična svjedočanstva poput onog Jelene Mitrović, podsjećaju nas da rat nikada nije samo front i strategija, već prije svega tragedija običnih ljudi.

Zato ovaj datum ne treba posmatrati samo kao dio prošlosti, već kao trajni podsjetnik na cijenu koju gradovi i njihovi stanovnici plaćaju kada nestane mir!

(R.K.)