Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (VIII)

Maj 02, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Jedan jedini slobodoumnik da ostane dosta je! Jer čak ako i njega ućutkaju, stihovi će ljudski i očovječenog čovjeka (pre)ostati i opstati, te ostati i stati kao odbrana, bedem, kao nepopustljivi i nepropustljivi zid u bilo kojem obliku i sadržaju Prirode, Zemlje i Vasione: ''Znaće ih čovjek. I bude li ih, na kraju, znao još jedan jedincati,/i ti tog ućutkaš, - ni tu stih neće skončati smjelim duhom./On će ga reći zemlji, i zemlja zovi, i svirala će glas izdati,/moj glas o drugu majstoru i caru kozouhom!'' (Pjesma ''Trojanov berberin i njegova knjiga'').

Viđeli smo da je pjesma ''Trojanov berberin i njegova knjiga'' napisana prije Drugog svjetskog rata.[1] Ona shodno tome – iako tada nije štampana zbog cenzure – suštinski pripada naprednoj međuratnoj crnogorskoj tzv. socijalnoj poeziji. Istorija i njena i drugih pjesama koje Zogović nabraja a koje su našle mjesto u zbirci ''Artikulisana riječ'', je ''rječito svjedočanstvo o prilikama pod kojima se u buržoaskoj Jugoslaviji razvijala napredna poezija.''[2] Zogović ustaje u odbranu upravo te predratne napredne tzv. socijalne poezije čiji je sam (bio) učesnik i bard. Između ostalog, i iz nje i njene tematike crpio je svoj neugasli optimizam i vitalizam, nepresušnu energiju i nepresahlu dinamiku svog i ljudskog i poetskog tvoraštva. On je uvjeren da i njegovo pjesništvo i ukupna predratna napredna poezija imaju dara, ploda, djela, stvaralaštva i rezultata. On šalje moćnu, jasnu i odlučnu poruku svim ''stihokradicama'' što ''... mučki mlatnu, ukradu, opogane – tamo oni!'' – među kojim su i ''akademik'' koji ''škripeći steznikom, utrudi stoje mošti/i hitne svoj skiptar – ispotaja, ispod toge;'' i ''kritičar, roštiljaš i sanovnik'' koji ''sa sve roštilj i smrska, smlati – jednim jedinim zamahom ruke stroge!'', i ''naždisimsije svakojake, okokućad svačija...'', i ''tvrdi seobaši, ortodoksni frojdodoksi, pozajmiše'', i ''stihokradice trojeručice, muškoženske'' – svim napadačima na njegovu i njihovu voćku predratne napredne poezije: ''Ne, nije to samo – to što ih goni, čemu ne mogu da odole,/nije to samo – to što je jabuka izvan plota!/Tu je još nešto: tu grane, iako sapete, iako ranjave, nisu gole,/tu grane rodne, ipak i ipak, drže ploda!//Zato se bacaju. Ili: i zato!Zato je taj roj, tako opak,/toliko ostrvljen i nasrtljiv – sve gušći i sve brži./A zar to ne kaže – to što udara, što mora, što ga kopa -/da ima ploda u granju našem, da se drži!''  (Pjesma ''Voćka na udarcu'', U odbranu predratne napredne poezije).

Pjesma ''Kula ćutanja'' (viđeli smo da ju je Branko Banjević označio kao jedan od vrhova Zogovićeve poezije), iako je podstaknuta i napisana na – reklo bi se ali samo površno posmatrano i shvaćeno – jednu izvancrnogorsku temu, poslužila je i ''pomogla'' da Zogović još jednom njegoševski progovori.[3] Pjesma je inače nastala tokom putovanja po Indiji, pod utiskom, kako je napisao, ''posmatranja bombajske 'kule ćutanja', gdje Parsi, koji ne spaljuju i ne sahranjuju mrtve, ostavljaju leševe da ih orlušine pojedu.'' ''Ta mukla, okrugla kula, ta kula prerubljena zjapi/sa Malabar-Hila, ježeći uza se kokosik siv i židak;/ta slijepa kula, umuzgana od izmeta lješinarskog i od kapi/krvi s lješinara što čuče rubom zida.//I tu, u tu kulu, izasvjetsku, na dno vakuumno i smrdljivo,/gebradi unose umrle Parse, kljunati i okošti./Unesu, razgolite – i golo tijelo, tek gdje-gdje podrhtljivo,/na rešetku bace, rasprostru ko na roštilj.//... Tu će on da bude rastrzan, raskljuvan – pseći plijen,/oglodan, usitnjen, prerađen u kostur i u izmet./A on je bez ruku da se brani, on je bez zjenica da se bije,/da sledi dželate i pizmene i bez pizme.//Biće raskljuvan, oglodan, ugašen, biće ožet,-/i zar to, ta zasmrt, nije od smrti mnogo grublja?/Jer smrt nije strašna. Strašno je, strašnije što ne možeš/u smrti da dobuktiš – dosvijetliš kao zublja.//Taj kraj je strašan – biti ugašen bez iskre i bez dima,/na dohvat gradu što gori nad morem kao luster;/na dohvat moru što bora i baca na Bombaj table lima/i ispljuskuje nad kejom barjake svitanja jarko-žustre.//... I mir... A u kuli, mukloj, stravičnoj, iz zle snitve,/i dalje, i sada, ovog časa – što stoji, što je stovjek!-/preed lješinarima, pod kljunovima otvorenim kao britve,/ako i skrućen, i oboren, - leži čovjek!'' Vidimo da je strašno za Zogovića ono isto što je strašno i za Njegoša, da luča ne može i ne smije biti ljudskost čovjeka, da udar ne nađe iskru u kamenu: ''strašno je, strašnije što ne možeš/u smrti da dobuktiš – dosvijetliš kao zublja.'' (Pjesma ''Kula ćutanja'')

''A Hrist je da stoji – saobraćajac na raspuću...''

U pjesmi ''Pijesak, voda i ja'' – u kojoj govori o silini zanosa i htijenja, uspjeha i vizija da se na ogromnom prostranstvu Srednje Azije iskoriste vodeni resursi na dobrobit svih gradnjom kanala koji bi dospjeli i do najudaljenijih pustinja – Zogović daje svoj portret, metaforu i simboliku njega samog kao ljudskog bića, angažovanog pjesnika i umjetnika, projektanta i graditelja, revolucionara i komunistu riječi i stihova (kojima pripada i Hrist: ''A Hrist je da stoji – saobraćajac na raspuću,/... I kao razapet, i odsječen kao trener,/daje, daje pravac – bez odmora i bez smjene''), ali ne zarad samih riječi i stihova već zarad podsticanja sada i ovđe opšteg napretka za sve, i to ne samo kao pripadnika predratne napredne poezije već i kao pjesnika univerzalne i svima dostupne, namijenjene i prepoznatljive patnje i tuge, ali i neizostavne i tako nužne i prirodne potrebe za borbom protiv svih vrsta ograničenja, i prirodnih i ljudskih, a sve sa ciljem da se prirodni potencijali i mogućnosti, sredstva i sile majke Planete-Zemlje stave u funkciju što kvalitetnijeg i boljeg života za cijelo čovječanstvo. ''Da bude sve! Zanos – da bude, upornost – da bude, znanje, zamah/i kanal, i voda, prozori, runa, snop na njivi!/I kad odsjevi prozora, kopači moji, zatrepte oko vas i u vama,/biće to ja moje – kud god i vi!'' (Pjesma ''Pijesak, voda i ja'')