Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (VII)

Apr 28, 2026 1 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Iako su se u istoriji zloslutna umjetnička i poetska proročanstva itekako obistinjavala i obistinila (umjetnost potkazuje život!), ostaje nužno, tako prirodno i legitimno pitanje i krik svakog čovjeka, svakog umjetnika koji se odnosi na njega samog i na njegovu konkretno nepravednu i tragičnu događajnu ''sudbinu'' iza koje uvijek stoje zli i moćni pojedinci koji ga onemogućavaju u ostvarenju njegovih najviših i najljudskijih univerzalno humanističkih i empatičnih, stvaralačkih i životnih ciljeva, utopija i ideala. ''Da, Kačagvido, proročanstva se tvoja stekoše neštedimice,/i praunuk pozna kako je gorak, kako vrijeđa svojim bridom/tuđ komad; kako se teško spuštati i peti uz tuđe stepenice,-/da, težak je bio korak, i gorak, gorak hljeb, Kačagvido!//Ali zbije li se da te tvoj, teško zarađen, zalogaj tugom žeže,/da je tvoj stoni nož, na tvome stolnjaku – ku-kluks-kama;/da se u svome gradu spuštaš i penješ, sve sporije i sve teže,/uz svoje stepenice – potuđeni basamak po basamak;//Da si, na svom Pomanoku, na kome ti je poznanik svaki treći,/samotan, i kad se, s ljudima, laktovima dodiruješ svaki minut;/da, pjevač narodu, u svome gradu budeš tuđinac, nijemeći,/da ti domovinu tvoju prometnu u tuđinu,-/Zbije li se tako, - šta ćeš, čak ti, Kačagvido, na to reći?'' (''Ropson Kačagvidi. Marginalija'').

''Klopke, kolje, ukleto kolje''

Svuda su ''klopke, kolje, ukleto kolje što ište nepokorne, smjele glave.'' (Pjesma ''Gang i suvi Monsun u Kalkuti. Veče''). Nije mogao Zogović mimoići ''klopke, kolje, ukleto kolje'', koje ga je čekalo, jer nije mogao biti ono što nije htio biti. Njegova ''nepokorna, smjela glava'' vječitog buntovnika nije mogla niti je tražila poštedu i predah, zaklon, smiraj. Svoju sudbu Zogović je ''ugradio'' u univerzum, čak ne samo ljudski, već kosmički, kao što je i Njegoš ''caricu pravdu'' i ''borbu neprestanu'' za pravdu i slobodu uzdigao do osnovnog principa vaskolikog bića, i kosmosa i prirode i čovjeka.

Nije Zogovićev zov slobode, pravde, dostojanstva i istine mogao i ne može biti izolovan, usamljen, jednokratan i prostorno i vremenski ograničen. Naprotiv. Proteže se preko čitave Planete kao u pjesmi ''Pusta stada''.[1] On je kolektivan, združen, empatičan, solidaran, svuđe je isti đe se pati i boluje, socijalizovan, uramljen u čovječanstvo, planetarno prepoznatljiv i ''održiv'', vanvremenski, vječan. On je svuda tamo đe, kad, koliko i kako čovjek tragično pati i podnosi neljudski bol i nepravdu, čak zapravo bilo kakvu nehumanost, nečovječnost, amoralnost, neravnotežu i asimetriju u svemu onome što imenujemo životom i svijetom. Ili, što bi rekao Njegoš: ''Što je čovjek, a mora bit čovjek!''[2] Zato u pjesmi ''Sentimentalno putovanje'' nalazimo Zogovićevo – poput teme i motiva već legendarnog i vrhunskog poetskog djela ''Došljaci (Pjesme Ali Binaka)'' – nemirenje sa svakim udarom na ljudskost, etičnost i ličnost bilo koga, pojedinca ili pak naroda, odnosno bolno saośećanje i identifikovanje sa svakim vidom (ne)života đe se pojavljuje ma kakav i ma pred kim i ma nad kim! prizor neljudskosti i beščašća u odnosu na kojega pjesnik nipošto i nikada ne može biti ravnodušan, letargičan i bezośećajan. Jer, kako on pjeva, kad god ''u meni muti tuga'' ma đe to bilo – i u Hagu, i u Amsterdamu, i u Rimu, i u Barsi, i u Karačiju, i u Kalkuti, i u Šangaju, i u Madridu... – nužna je njegova empatija i solidarnost i ''ponos Majakovskim, u meni, naraste i naraste. I naraste...'' Jer, ''... trgoh se, skroziran: Majakovskog / nemam uza se – četvrtu knjigu, putni ciklus.'' (''Sentimentalno putovanje'').

''Znađah, a nemah što bih mogao pročitati...'', kaže Zogović u ''Sentimentalnom putovanju'' – e da bi mu ''muka, misli muke'', odnosno slike siromaštva, nepravde, nejednakosti, bola, nesreće, patnje i ljudske tragike sa sentimentalnog putovanja lakše pale i da bi ih mogao podnijeti i živjeti s njima i uprkos njih i nakon njih. ''I nosač u Barsi, za korom hljeba, zamišljen i potlačen;/i osoka crna niz plećke karačkog kulija i niz žlijeb;/mutna, kužna voda, kojoj mati, u Kalkuti, ćumez plače,/a sinčić je, ispod praga, hvata u šaku da je pije...'' (Pjesma ''Sentimentalno putovanje''). Za Gang i Kalkutu Zogović piše: ''Zamućen, lišen dubine i dna, zar će on nebesa da odrazi?/A i da odrazi, šta će da nađe u nebu nad Kalkutom?/U nebu praznom i sivom – ko da su u bale pamuka, denjke s jutom/i oblake spresovali za Mančester – sve do vlasi?!'' (Pjesma ''Gang i suvi Monsun u Kalkuti. Veče'').   

Vječito buntovništvo, prkos, nemirenje sa svakom vrstom terora, nespuštanje glave ni pred crnim ni pred bijelim nasrtajima na svakom parčetu i dijelu Planete, u svakom njenom kutku, na svakom ''nepočin-polju'', spremnost na odgovor pred svakom nepravdom i svim udarima, udarcima, napadima, otvorenim i skrivenim na čovjeka i njegovu slobodu, dostojanstvenost, uspravnost i nezavisnost duha – glavne su konstante Zogovićevog pjesničkog bića.[3]

''Ne! Rane peku. Rane se ne daju zaviti povojem zaborava,/Španijo, zemljo današnjih i sjutrašnjih osveta,/na ulicama govore povorke, ne oklopi i tenkovi!/Živa kaldrma glava. Pesnice kao osloboditeljske baklje./I toplo, gusto sunce preko svega./Španijo, bratsko, ognjeno sunce u našim grudima!/Čuješ li, druže: narod pred tamničkim vratima!/Drhte zidovi ko stakla. Sunce na oknu pod krovom./A masa krača, korača.../Stati i koračati!/Španijo, veliko, plameno srce u našim grudima, -/zatvori nemaju više vrata!/Reflektor sunca širokim mlazom prosijeca tamu samica./Dvadeset i pet hiljada ljudi izvire iz živih grobova./Nad njima, nad izlazima - zlatno sjemenje sunca./Španijo, bratsko, ognjeno srce u našim grudima; -/zatvori nemaju više vrata ni rešetki!/S dželata-oklopa skinute su ljuske oklopa/Ulice i sela govore koracima naroda./Sloboda! Sloboda!’’ (Pjesma ''Špansko proljeće''); ''Udariše s mora crne konjice, udariše,/prokopaše polja sanjivo-maglovita./Polomiše gore, poravniše sela,/razniješe zemlju na kopita...'' (Pjesma ''Crne konjice''); ''Da smrt proslavljam kao vraćanje u prabiće, tišinu, pokoj – nijesam ni na plačljivom početku niti potad!/Jedina smrt koju slavim, to je: umrijeti neslabićem/u bici i na muci – u ime slobode i života.//I još jedina, smrtisti, kojoj, ako i kroz zube, kažem: Ako! – to je smrt što stigne pred zazvon zvonceta policijskog./... Trpim još samo smrt što pred policijom ne opozni!'' (Pjesma ''Na nepočin-polju'').

Pisao je Radovan Zogović, ''budući žalan i vele žalostan'' za svakom nevinom žrtvom u cijelom čovječanstvu, pjesme i poeme, balade i mjesečine, opomene i parole, osvete i prkose – ''artikulisanu riječ'', riječ koja se ne da ućutkati, umučiti, umuknuti, uručiti, jer se ne može ponijeti i odnijeti, nestati i izbrisati, jer riječ i misao, knjiga i slovo su sve ili je sve ništa, pa i čovjek, a ako je tako onda ništa nema smisla i svrhe, onda nema nade i razloga življenja.

 

''Stih će... bar svaki stoti, ostati u čovjeku, živjeće u njemu ko ljubav druga prema drugu''

Ali – nije tako! Zogović poručuje u pjesmi ''Trojanov berberin i njegova knjiga''[4] kojom započinje prvi ciklus ''Ljudi – neutoljivo'' zbirke ''Artikusana riječ'' da su džaba sve konfiskacije, radnje hajkanja i gonjenja na knjige i njihove tvorce, zabrane, naredbe, tajne radnje žbirova i zloumnih virova što vrebaju i nadziru odasvuda: ''Zabrani, kozouhi, konfiskuj, navrapiti,/svezak po svezak – u otpad, u kočanje!/I je li to konac? Ne, to konac neće biti/gonjenoj knjizi. Ni konac ni skončanje!//... I kad god se, svemog, za sto svoj ustoličiš/i razmašeš se za javnost: umjetnost, sloboda, novo doba!-/ona će se pomaći u fioci: 'Ne dvoliči!',/rezana na strofe, hrapava – kragujevačka ručna bomba!//... Nasloži pod konac. Zapali i raspiri.-Ipak, ipak,/konac ni skončanje neće donijeti ni taj fitilj!/Na stratištu, na spalištu vjetar će da napipa/listić, još listić, smanjen, opaljen – ali čitljiv!//... I gdje pepeo nesmirljivi dopadne, gdje se skrasi,/ izbiće mlaz zove, izbiće sve jači i sve duži,/I drug će ga naći, usviraliti, i svirala će da oglasi:/u cara Trojana, u cara Trojana kozje uši!//... Konfiskuj... kozouhi, osudi, siloviti,/tanušnu knjigu – pretraži i prebišti./Al' hoćeš li je tako iz ljudi bez ostatka izloviti,/iz umnih i bujnih – iz neništih?//Pretraži sve stoce, sve police. Markiraj i poskidaj./S ruku, iz džepova istrgni i izmjesti./Al' zar ćeš je, tako, oteti iz koraka i iz vida,/zar ćeš je, ikad, izmjestiti iz svijesti?//Ne! Stih će njen, bar svaki stoti, ostati u čovjeku,/živjeće u njemu ko ljubav druga prema drugu;/nicaće u njemu kad stihovima što ublažuju ili peku/stane da proba, da ponavlja svoju odgovornost ili tugu.''