OPASNOST PODVALE ERZACCRNOGORSTVA KAO PRAVOG CRNOGORSKOG SUVERENIZMA
Piše: dr Goran
Sekulović
...Moramo
se upitati da li u našim reagovanjima na nacionalističke, šovinističke i
profašističke napade činimo dovoljno i
ako ne činimo, zašto ne činimo i da li ćemo i kada početi da činimo, ono što
smo obavezni i voljom građana, i pravno, i demokratski, da obezbjeđujemo prave
i najsigurnije temelje za državu Crnu Goru, a kako reče veliki prijatelj Crne
Gore i Crnogoraca, srpski akademik prof. dr Živojin Perić, međunarodni pravni
ekspert u prvoj polovini dvadesetog vijeka – „Država je pravo, a pravo je
država“. On je stao u odbranu prava Crne
Gore na kako on kaže „i etnički i etički individualitet“, i na pravo da poništi
odluke nelegalne i nelegitimne tzv. „Velike Podgoričke Skupštine“ kao, kako
piše, „slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji).“
U tekstu „Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji“, štampanom u Zagrebu 1940. g.,
akademik Perić piše i da je šef stranke crnogorskih federalista „g. dr Sekula
Drljević, jedan od najumnijih i najučenijih crnogorskih intelektualaca“, a da
mnogi pokazatelji i dokazi već tada, dakle 1940. god., „oduzimaju, u velikoj
mjeri, značaj, u današnje vrijeme (dakle, uoči Drugog svjetskog rata – primj.
G. S.), Podgoričkoj Skupštini: još manje se ona može sada smatrati pravim
izrazom volje Crnogoraca.“ A tek danas, 80 godina kasnije!?...
...Izbornim
sloganom MI ili ON, nesumnjivo je bio (i ostao!) otvoren stalni internacionalni
tender za prijavljivanje i pronalaženje, konkurisanje i odabiranje
najpovoljnijih i najefikasnijih, sigurnih i najmanje rizičnih izvođača i
izvršilaca radova („rukohvatnika“ – kako su se u crnogorskom jeziku po starini
zvali neposredne ubice), u krajnjoj funkciji definitivnog, tj, fizičkog
eliminisanja vođe crnogorskog independističkog pokreta, čime bi se, po njihovim
željama i planovima, zadao odlučujući udarac tom pokretu, a time i potpisala
smrtna presuda nezavisnoj, slobodnoj i suverenoj crnogorskoj nacionalnoj i
državnoj orijentaciji i njenoj trajnoj evroatlantskoj i evropskoj razvojnoj
strategiji...
(Povodom
knjige Milorada Minje Ražnatovića SUMRAK SUVERENIZMA u izdanju DOB-a)
Pred
nama je jedno vrlo ozbiljno naučno, politikološko i sociološko štivo iz kojega
možemo mnogo naučiti i saznati o aktuelnom stanju u našoj državi i o realnim
izgledima na njenu nezavisnu i uspješnu državnu budućnost. U pitanju je nova
knjiga jednog od najsuptilnijih i najkredibilnijih analitičara crnogorske
političke scene i višedecenijskog političkog aktiviste u najboljem smislu te
riječi, Milorada Minja ili Minje Ražnatovića – SUMRAK SUVERENIZMA. To je zbirka politikoloških i
političko-publicističkih tekstova pisanih u posljednje vrijeme na različite
izuzetno aktuelne crnogorske političke teme i dileme. Ili, kako kaže autor,
„kao moja prethodna knjiga Združeni udar, i ova je sazdana od izabranih
tekstova koje sam objavljivao u periodici, dnevnoj štampi i elektronskim
medijima, a jedan dio istovremeno, i u jednim i u drugim. Razlika u odnosu na
prethodnu je ta, što su u ovoj sabrani samo analitički tekstovi, koji
obrađuju aktuelnu političku scenu i
događaje za koje sam smatrao da mogu bitno uticati na buduću državnu sudbinu
Crne Gore, dok je prethodna bila sastavljena od više odjeljaka i više tema, od
kojih je jedan, mada najobimniji, tretirao crnogorsku političko- sociološku
zbilju.
Ražnatović,
u SUMRAKU SUVERENIZMA, konstatuje da je „Crna Gora jedina država na ovom
zemaljskom šaru koja vodi i unutrašnju borbu za svoj opstanak sa antidržavnim
političkim, vjerskim i nevladinim strukturama, što objektivno usporava njen
brži demokratski, socijalno-ekonomski, kulturni i svaki drugi razvoj“. U ovom
kontekstu, on apostrofira značaj nužnog i neophodnog rada na svih pet planova
identitetskog prepoznavanja crnogorskog bića, odnosno na svih pet posebnih
sfera ukupnog i sintetičkog afirmisanja njegovog nacionalno-etničkog bića, dakle,
vjerskog, kulturnog, jezičkog, obrazovno-edukativno-prosvjetnog i
naučno-emancipatorskog sa akcentom na – u dugom vremenskom trajanju potpuno
zapostavljenim – humanističko-identitetsko-duhovno-društvenim naukama koje su
sve donedavno u većini učile da pripadamo ne svom, nego nekom drugom narodu.
Posebno ćemo se ovđe osvrnuti na Minjino tretiranje CPC. On konstatuje ośeku –
i traži vrlo precizno i taksativno razloge za tako nešto, ali zbog vremena to
sada izostavljamo – koja je prisutna u pogledu masovnosti njenih pristalica
danas, makar u smislu učestvovanja u njenim
javnim aktivnostima i pita se: „Đe se zagubi ona masovnost, energičnost
i odlučnost crnogorskih indipendista koja je iskazivana u najtežim vremenima, a
koja je i sada potrebna gotovo kao i tada, da napravi pritisak na crnogorsku
vlast, kako bi ova, poslije desetogodišnje hibernacije (od vrtanja
nezavisnosti), konačno počela rješavati pitanje Crnogorske pravoslavne crkve,
koje je od sudbinske važnosti za crnogorski identitet i suverenitet?“
Iz svih
ovih razloga autor ističe da će zadatak nove Vlade, uz one iz vrlo važne
ekonomsko-socijalne sfere, biti i „da se pozabavi i rješavanjem jedinog preostalog, krupnog i dosad
nedodirnutog identitetskog pitanja – statusa Crnogorske pravoslavne crkve i
vraćanja ukupne državne imovine, uključujući sakralne i objekte kulture, koju je nesebičnom pomoću
pojedinih nelojalnih državnih službi i službenika, na hajdučki način, otela
Srpska pravoslavne crkva, čime su ova crnogorska dobra postala vlasništvo strane
crkve i druge države. Ako se ovi ekonomski, socijalni, vjersko-imovinski i
identitetski problemi ne budu dinamički i efikasno rješavali, bojati se da nam
opet, kao na ovim izborima (misli se na izbore iz prošle godine – primj. G.
S.), ne zakuca na vrata 1918. godina, od koje se tada nećemo moći odbraniti, ni
našim, ni NATO bezbjednosnim strukturama, jer će joj ’vrata otvoriti’
prebrojani glasački listići na parlamentarnim izborima.“
Minja
uviđa i unutrašnje slabosti independista, koje se i te kako reflektuju i na
položaj CPC, a koje nalazi „u tragičnoj podijeljenosti crnogorskih
suverenističkih subjekata, intelektualaca i uopšte građana ove provenijencije,
po gotovo svim pitanjima. Ona je najizraženija oko ekonomskog razvoja,
percepcije kriminala i korupcije, te i oko pojedinih identitetskih pitanja, kao
što je standardizovani crnogorski jezik. Ovu podjelu možemo u najopštijem
smislu, uslovno kazano, svrstati u tri grupacije: jednu čini intelektualni
krug, dio društvenih organizacija i određene stranke, okupljene oko tabloida
Vijesti i njihovog političkog satelita - Ujedinjene reformske akcije (URA), kao
i njihovi podržavaoci, koji su spremni
sa crnim đavolom praviti koaliciju da svrgnu vlast, ne osvrćući se na štetu
koju bi pritom nanijeli državi; s druge strane imamo poziciju – partiju na
vlasti sa svim svojim manama, slabostima, nedosljednostima, neefikasnostima,
inertnostima, halapljivostima, interesima i njihove podržavaoce; a treću
grupaciju čine iskrene patriote zabrinute za sudbinu Crne Gore, svjesne
krhkosti državnog bića, proisteklog iz još uvijek nedovoljno dubokih i
nerazgranatih crnogorskih identitetskih korijena – određene parlamentarne i
vanparlamentarne političke partije, crnogorske kulturne i naučne institucije
(PEN, DANU, Matica crnogorska ...), dio nezavisnih intelektualaca i pojedinaca
koji su svjesni neophodnosti promjena, ali ne onih koje se zasnivaju na
kolaboraciji sa profašističkim, antidržavnim, antinatovskim i velikosrpskim
partijama, što bi neminovno istorijsko klatno vratile unazad, u
predreferendumsko vrijeme. Posebno snažna podijeljenost i antagonizam su
prisutni između dvije prve grupacije, što determiniše i odnos prema Crnogorskoj
pravoslavnoj crkvi. Tako imamo pojavu da, ukoliko vlast na bilo koji način
podrži neku akciju ili zahtjev Crnogorske pravoslavne crkve, što je u krajnjem
prirodno, poželjno i logično, ova druga grupacija reaguje na način što bojkotuje skupove u
njenoj organizaciji i ravnodušno,
nezainteresovano i ignorantski se odnosi prema njenim zahtjevima i problemima.
Ova nesrećna podijeljenost u ’crnogorskom bloku’ je, dobrim dijelom,
doprinijela iskazanoj neozbiljnosti, neodgovornosti i oportunosti u rješavanju
ovog, po državu veoma značajnog pitanja.“
Ipak,
autor je svjestan da „i pored svih slabosti u sferi korupcije i kriminala koje
potresaju Demokratsku partiju socijalista, i pored njihovog neadekvatnog odnosa
prema identitetskim pitanjima, posebno prema pitanju Crnogorske pravoslavne
crkve i crnogorskoj imovini opljačkanoj od strane Srpske pravoslavne crkve, kao
i suviše tolerantnom odnosu prema njenom asimilatorskom anticrnogorskom
djelovanju, bez ove partije, kao najsnažnijeg suverenističkog subjekta, ne može
biti riječi o postizanju dogovora na utvrđivanju minimuma crnogorskih
nacionalnih interesa i njihovog rješavanja. To je naprosto tako, jer zasad
nemamo druge, kvalitetnije i snažnije suverenističke partije, niti nagovještaja
da bi neka od postojećih suverenističkih
mogla preuzeti njeno mjesto, a još manje imamo birački kredibilnijih,
kvalitetnijih i Crnoj Gori privrženijih opozicionih partija. Ovo je objektivna
činjenica za čije dokazivanje ne treba trošiti suviše riječi i praviti neke
velike analize.“
Pred
svake parlamentarne izbore, pred Crnu Goru se postavlja biti ili ne biti, gotovo elementarno pitanje opstanka, naime,
potreba da se ponovo ovjeri crnogorska državna nezavisnost. Ili, kako to kaže
Minja: „I ovog šesnaestog oktobra se odlučivalo između Evrope i balkanske
zabiti, između perspektive i nazadovanja, između države i izbornog srpskog okruga.“
I sve će, nema sumnje, biti tako dok
vlast, tj. stranke koje je vrše a kojima je to povjerenje dato od većine
građana ne počnu da slijede njihove upute i datu im najvažniju obavezu i
dužnost: da najozbiljnije rješavaju sva preostala identitetska pitanja, odnosno
da ih realizuju i dovedu do kraja, do stabilnosti i identitetski prepoznatljive
ukupne društvene i državne, i simbolike, i realne svakodnevne prakse u
crnogorskoj državi. Ako ne bude tako sve više u sadašnjosti i u budućnosti,
onda će ova država postajati neka druga, sve više a nikada više manje, i
dobijaće i obrise, i sadržaj, i reprezentativnu, ali i stvarnu simboliku i sve
drugo neke druge, tuđe i Crnoj Gori, suprotstavljene i neprijateljske grupacije, strategije,
programske nacionalne, imperijalne i državne opredijeljenosti, razvoja,
identiteta, vizije i politike. I tome nemamo što da zamjerimo, oni to rade u
skladu sa svojim viševjekovnim imperijalnim i asimilatorskim velikodržavnim
scenarijem, ali imamo svojoj sopstvenoj državi i nama samima, zato što se tome
ne suprotstavljamo organizovano, sistemski i efikasno.
Zbog
toga se moramo upitati da li u našim reagovanjima na nacionalističke,
šovinističke i profašističke napade
činimo dovoljno i ako ne činimo, zašto ne činimo i da li ćemo i kada početi da
činimo, ono što smo obavezni i voljom građana, i pravno, i demokratski, da
obezbjeđujemo prave i najsigurnije temelje za državu Crnu Goru, a kako reče
veliki prijatelj Crne Gore i Crnogoraca, srpski akademik prof. dr Živojin
Perić, međunarodni pravni ekspert u prvoj polovini dvadesetog vijeka – „Država
je pravo, a pravo je država“. On je stao
u odbranu prava Crne Gore na kako on kaže „i etnički i etički individualitet“,
i na pravo da poništi odluke nelegalne i nelegitimne tzv. „Velike Podgoričke
Skupštine“ kao, kako piše, „slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant
(akt koji ne postoji).“ U tekstu „Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji“,
štampanom u Zagrebu 1940. g., akademik Perić piše i da je šef stranke
crnogorskih federalista „g. dr Sekula Drljević, jedan od najumnijih i
najučenijih crnogorskih intelektualaca“, a da mnogi pokazatelji i dokazi već
tada, dakle 1940. god., „oduzimaju, u velikoj mjeri, značaj, u današnje vrijeme
(dakle, uoči Drugog svjetskog rata – primj. G. S.), Podgoričkoj Skupštini: još
manje se ona može sada smatrati pravim izrazom volje Crnogoraca.“ A tek danas,
80 godina kasnije!?
Ili,
kako to Minja sagledava i formuliše (bez obzira iz kojeg je vremena izdvojeni
citat jer suština ostaje ista: odbraniti nezavisnost Crne Gore, pravo da sama
bira, većinski, demokratski, svoj nacionalni, multietnički, multivjerski,
multikulturalni, građanski i državni put): „Iz dosad kazanog, možemo
konstatovati da je Crna Gora prešla jedan trnovit, a u ne malom broju situacija
vrlo opasan put, ali da je i pored toga, u gotovo svim sferama društvenog
života, ostvarila dosta zavidne rezultate. Nažalost, ta činjenica nije umanjila
njene današnje izazove i nevolje pred kojim se našla. Naime, independističke
partije su i danas pred onim istim zadatkom, pred kojim su se nalazile
nakon uspješno završenog referenduma - da pobjedu „ovjere“ na
parlamentarnim izborima u septembru 2006! I danas je njihov imperativ da pobjedom na ovogodišnjim oktobarskim
izborima potvrde državnost, odbrane obnovljene i novostvorene vrijednosti i
nastave stabilan put ka EU i NATO integracijama. U suprotnom Crna Gora može
biti vraćena, ne u predreferendumski period, kada je postojala ogromna energija
koja je garantovala obnovu državnosti, već u daleke devedesete godine kada je funkcionisala kao
jedna izborna jedinica Srbije i bila
miljama udaljena, od bilo kakve, a kamoli pune državnosti. Kao i tada, tako i u
cjelokupnom postreferendumskom periodu, a posebno sada, pred izbore, na
desetogodišnjicu obnove njene državnosti, atakuju isti oni politički, vjerski i
medijski subjekti koji su to radili pred referendum.“
Zašto je
to tako? Autor daje jasan odgovor: „Ovom prilikom treba istaći, da je do
ovakvog razvoja događaja i eskalacije agresivnog profašističkog i antidržavnog djelovanja
pomenutih političkih subjekata u Crnoj Gori, došlo zbog desetogodišnje
defanzivne politike i povlađivanja vlasti
antiustavnom, antizakonskom i antidržavnom djelovanju političkih
subjekata o kojima je riječ. Bahatost, raspojasanost, rehabilitacija četničkog
fašističkog pokreta, otvoreno osporavanje crnogorskih vrijednosti, agresivno
antidržavlje začinjeno cijepanjem Ustava u Skupštini Crne Gore, rušilačkim
demonstracijama i napadima na institucije sistema s namjerom državnog prevrata,
pravdano je tranzicionom nedovršenošću, balkanskom violentnošću, demokratskom
nezrelošću, te potrebom da se ovim agresivnim političkim, nevladinim i vjerskim
subjektima, pruži prilika i ostavi vrijeme u kojem će se pacifikovati i
prihvatiti evropske demokratske i civilizacijske vrijednosti. No, kao što smo
viđeli, bila je to zabluda!“
Da bi se
ovih zabluda crnogorska suverena država efikasno oslobađala, Minja skicira plan
obnove crnogorskih nacionalnih, građanskih, kosmopolitskih i multinacionalnih
vrijednosti: „Bez jedne sveobuhvatne, osmišljene državne strategije, te kontinuiranog, stručnog,
posvećenog i iskrenog rada, posebno u prosvjeti i kulturnim institucijama, koja
će ojačati svijest građana o crnogorskoj državi, naciji, kulturi, jeziku,
crkvi, simbolima..., teško da možemo otkloniti prijetnje po crnogorski
identitet i samosvojnost. Te prijetnje se ne mogu otkloniti, ni NATO
integracijama koje mogu biti brana od
spoljnih ataka na našu nezavisnost, ali ne i
unutrašnjem urušavanju crnogorskog državotvornog bića. U tom
kontekstu neophodno je da Crna Gora
konstruktivno odgovori na napade koji prvenstveno dolaze od srpskih
velikodržavnih projektanata u Crnoj Gori.“
Takođe, i ovo: „Pravljenje koalicije bilo
koje od državotvornih stranaka sa antidržavnim i profašističkim strankama,
vraća Crnu Goru u predreferendumski period i destruira i ono malo rezultata
koji su urađeni na identitetskom, kulturološkom i na planu stvaranja određenih
crnogorskih institucija.“ Kao ilustraciju ovoga, Minja konkretno ukazuje i na
sljedeće primjere povodom poznatih događaja u zemlji u posljednje dvije godine:
„Pritom, Krivokapić, ’apelujući na uzdržanost demonstranata i policije’ (Izvor:
Pobjeda, 19.10.2015.), stavlja u istu ravan one koji bi da ruše državne
institucije i državu, sa onima kojima je
ustavna obaveza da čuvaju mir, sprječavaju nasilje i štite državne organe i
državu od ataka na njenu suverenost. Njemu se u još drastičnijoj formi
pridružuje Žarko Rakčević sa svojom URA logikom, zasnovanoj na
kvazidemokratskoj i demagoškoj retorici, osuđujući ’nasilno (podvukao M.R.)
razbijanje mirnih protesta’“. Minja podsjeća kao u jednoj vrsti zaključka da se
’’Istorija mora posmatrati kao cjelina,
bez izdvajanja djelova, koji će jedne glorifikovati, a druge osuđivati.
A istorijske činjenice govore da su i Žarko i Ranko, zajedno sa Milom, krajem
osamdesetih, na talasu velikosrpskog Miloševićevog projekta, kao učesnici
njegovih mitinga, srušili onu nama dragu Jugoslaviju od Triglava do Đevđelije i
na taj način po drugi put u dvadesetom vijeku razdržavili Crnu Goru. Što su ova
dvojica svoje greške uviđeli nekoliko godina prije Đukanovića ne skida sa njih
istorijsku odgovornost za učinjeno. Kao što ni tih nekoliko godina sa stanovišta borbe za crnogorsku nezavisnost
i ukupnog sagledavanja ovih događaja, sa istorijskog aspekta, neće gotovo ništa
značiti. Naprotiv! Istorija će uspješnost vrtanja državnosti sagledavati i
vrednovati kroz doprinos i uticaj svakog
od aktera ovog procesa ponaosob, bilo da se radi o političkom i društvenom
subjektu, ili o pojedincu.“
Minja
pokazuje sve teškoće i složenost procesa vraćanja Crne Gore Crnogorcima i svim
njenim građanima, počev još od ranih devedesetih a i ranije kada je stvarana i
stvorena jedna jaka anticrnogorska društvena klima. Zahvaljujući „takvoj
euforiji, histeriji i propagandi, koja je stizala iz Srbije, preko njenih
medija koji su tradicionalno imali veliki tiraž i uticaj u Crnoj Gori, kao i
podsredstvom domaćih državnih medija pod
kontrolom tadašnjeg crnogorskog režima, stvorena je jedna duhovna praznina koju
je karakterisalo većinsko neprepoznavanje svoga identiteta i svojih
nacionalnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti. Ta praznina je proizvela
podaničku svijest kod najvećeg broja aktera ondašnje političke, kulturne i
naučne scene, ali i kod ogromnog broja građana. Iz takve svijesti je iznjedrena
mržnja prema svemu crnogorskom, koju je pratio agresivni, primitivni, grubi,
omalovažavajući i necivilizovani obračun sa crnogorskim vrijednostima i
njihovim zagovornicima, što je najporaznije posrnuće jednog naroda. Bio je to
pokušaj društvene marginalizacije, pa čak
i neke vrste eliminacije političkih, kulturnih, naučnih i vjerskih subjekata i
pojedinaca crnogorske provenijencije. Elem, ovakvom duhovnom „rastrojstvu“
nijesu kumovali samo politički subjekti
koje personifikuje tadašnji režim Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, već i one društveno-političke organizacije,
poput ondašnjeg Saveza socijalističke
omladine (najveći dio njegovih funkcionera je kasnije osnovao
Socijalističku partiju), čija je elita, na početku događanja naroda, na
populističkoj miloševićevskoj energiji dospjela do ministarskih i drugih
visokih pozicija u tadašnjoj vlasti. Učešće u uličnom svrgavanju ondašnjeg
komunističkog režima i participacija u vlasti, te organizovanje, sa tih
pozicija, „mitinga gladnih“, u vrijeme,
da uslovno kažemo, socijalnog i ekonomskog blagostanja tadašnje radničke klase
(sa prosječnim platama preko hiljadu njemačkih maraka), je bilo, svjesno ili
nesvjesno saučesništvo u rušenju Crne Gore i podrška Miloševićevom
nacionalšovinističkom režimu zasnovanom na populizmu, velikosrpstvu i
manipulativnoj politici, kojoj je ovakvo stanje pogodovalo za stvaranje slike o
jedinstvenosti političkih snaga i ispravnosti svoga puta. Iako je avantura ove političke grupacije
kratko trajala, ta vremenska odrednica ih ne može iskupiti i abolirati za
ogromnu štetu nanijetu tada Crnoj Gori.“
Minja
daje veoma iscrpnu i hronološku sliku o
urušavanju kredibiliteta Socijaldemokratske partije, o čemu detaljnije
ne možemo govoriti. Konstatuje i to da „sve ono što pojedini ’brbljivi’
nacionalistički lideri žele ostvariti svojom agresivnom retorikom, to Bečić
pokušava svojom ’građanskom’ umivenošću.“ Upozorava: „Kolika opasnost Crnu Goru
vreba od antidržavnih partija može se zaključiti iz njihovih izbornih slogana.
Najzlokobniji je onaj Dražinog fronta koji porukom MI ili ON, najavljuje borbu
’do istrebljenja’, ne isključujući, u slučaju po njih nepovoljnog ishoda
izbora, ni sukobe i napade na državne institucije, za što već imaju
iskustva, što ovih dana gromoglasno
saopštavaju i njihovi visoki funkcioneri. Od takvog scenarija se ne ograđuje
niko od ostalih prosrpskih subjekata, niti njihovih ’crnogorskih’ partnera.“
Izbornim
sloganom MI ili ON, nesumnjivo je bio (i ostao!) otvoren stalni internacionalni
tender za prijavljivanje i pronalaženje, konkurisanje i odabiranje
najpovoljnijih i najefikasnijih, sigurnih i najmanje rizičnih izvođača i
izvršilaca radova („rukohvatnika“ – kako su se u crnogorskom jeziku po starini
zvali neposredne ubice), u krajnjoj funkciji definitivnog, tj, fizičkog eliminisanja
vođe crnogorskog independističkog pokreta, čime bi se, po njihovim željama i
planovima, zadao odlučujući udarac tom pokretu, a time i potpisala smrtna
presuda nezavisnoj, slobodnoj i suverenoj crnogorskoj nacionalnoj i državnoj
orijentaciji i njenoj trajnoj evroatlantskoj i evropskoj razvojnoj strategiji.
Autor
„Sumraka suverenizma“, objektivno
sagledava aktuelno stanje u zemlji: „Postignuti rezultati, kako na
unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu, činjenično śedoče, da je Crna Gora postala jedno sasvim solidno
mjesto za život njenih građana, u svakom slučaju neuporedivo bolje nego što
je bilo prije deset godina kada je vrnula državnost. Ta spirala boljeg života
neće se zastaviti, već će perspektive i
standard rasti dinamikom kojom se budemo približavali NATO savezu i Evropskoj
uniji i postali njihov punopravan član. U ovom kontekstu potrebno je kazati da
je postojalo prostora da se mnoge oblasti brže razvijaju, da se unaprijedi
efikasnost državnih organa i institucija, ali i na veći nivo profesionalnosti,
etičnosti i patriotske svijesti izdignu kadrovski potencijali u pravosuđu,
osnažujući tako zaštitne mehanizme pravosudnog sistema koji će garantovati
ostvarivanje pojedinačnih i grupnih ljudskih prava i sloboda, nepristrasnost,
efikasnost i pravednost istražnih i sudskih organa, što bi neminovno dovelo do
ośetnog smanjivanja organizovanog kriminala, korupcije i drugih oblika
kriminaliteta. No, te slabosti ni izbliza ne mogu umanjiti rezultate koje smo vrtanjem nezavisnosti
ostvarili u ovom desetogodišnjem periodu.“
Minja, s
pravom poručuje: „Zato, u pamet se Crnogorci, i ne pravite greške koje su neke
prethodne generacije pravile! Neka vam one budu pouka i poruka, jer je Crnoj
Gori potrebna stabilnost, mir, dobri međudržavni odnosi, nastavak stranih
ulaganja, skladan međuetnički, međukonfesionalni i međukulturalni suživot,
odbrana obnovljenih i novostvorenih vrijednosti, dalje evroatlantske
integracije, kao i političke snage koje će biti kadre da sve to obezbijede.
Crnoj Gori je potreban miran i skladan razvoj. Potrebna joj je Evropska unija i
NATO, da bi to i ostvarila!“
Iz
Minjine knjige veoma jasno se sagledava aktuelna pozicija onih dosadašnjih, tj.
nekadašnjih a sadašnjih tobožnjih suverenističkih snaga – na koje se dakako
zapravo i odnosi naslov njegove knjige „Sumrak suverenizma“ – u trenutnom
rasporedu političkih opcija u zemlji i njihovi planovi o osvajanju vlasti
u budućnosti. Može se reći da dosadašnji
suverenisti SDP i URA prave erzaccrnogorstvo – da se poslužimo pojmom
erzacjugoslovenstva dr Sekula Drljevića i primijenimo ga na Crnu Goru i
crnogorstvo – i koalicijom sa
anticrnogorskim i antidemokratskim, nacionalističkim i šovinističkim strankama
predstavljaju veliku opasnost za nezavisnost i suverenitet, mir, stabilnost i,
kako unutrašnju, tako čak i spoljašnju, bezbjednost zemlje. Anticrnogorske
snage zapravo i ne kriju svoj animozitet prema Crnoj Gori, u najboljem slučaju,
čak i ako prihvataju zvanične državne pojmove i simbole, termine i demokratsku
proceduru, to je uvijek samo povremena i privremena zamjena, odnosno maska i
prevara za svoj glavni naum, tj. ukidanje svakog crnogorskog nacionalnog i
državnog individualiteta. Oni drugi koji se predstavljaju kao „pravi
Evropljani“ koji će ove prve i njihove još „nezrele“ i „nedozrele“, ali
„poštene“ i „iskrene“ demokratske vidike i principe uspješno prevesti u
evropsku regulativu, dakle, dosadašnji suverenisti, pribjegavaju erzaccrnogorstvu ili kako to Drljević piše:
„Prave erzac (Ersatz) stavljanjem grke jezgre u ljusku slatkoga ploda!“
Stavljajući pojam erzaccrnogorstva namjesto pojma erzacjugoslovenstva, možemo
iskoristiti za našu analizu sljedeće misli dr Sekula Drljevića: „Da bi prikrili
svoj istinski cilj, a istovremeno i stvorili pometnju, koja bi im nadoknadila
nedostatak snage, potrebne za pobjedu, pribjegavaju erzaccrnogorstvu i trude
se, da ga naprave što sličnijim crnogorstvu... Kao ni ropstvo slobodi tako ni
erzaccrnogorstvo nije zamjena crnogorstvu nego njegov grob.“ I kao što
erzacjugoslovenstvo nije (niti bilo niti jeste niti ikada može biti) pravo,
slobodno, ravnopravno, udruženo jugoslovenstvo kao dobrovoljni savez svih
slobodnih, poštovanih i uvaženih suverenih naroda-nacija i suverenih
zemalja-država, već maska i skrivalica za agresivno velikosrpstvo, za
asimilatorsko, hegemonističko, imperijalno, porobljivačko, velikodržavno,
nedemokratsko i totalitarističko, nacionalističko i šovinističko velikosrpsko
lice, tako ni erzaccrnogorstvo nije pravi i slobodni crnogorski suvereni
narod-nacija i Crna Gora kao suverena zemlja-država, nije prava i u punom
kapacitetu identitetska suština crnogorskog suvrenizma, i nacionalnog i
državnog, i etičkog i etničkog kako bi rekao srpski akademik Perić, kao ni
jedne druge nacije u Crnoj Gori, kao ni jednog jedinog slobodnog i uvaženog člana
crnogorske državne i građanske ravnopravne, slobodne, demokratske multivjerske,
multietničke i multikulturalne zajednice, već zapravo u biti takođe maska i
skrivalica za potpuno isto i danas kao i nekada, između dva svjetska rata, ali
i ranije, dakle, isto staro-novo agresivno velikosrpstvo, za asimilatorsko,
hegemonističko, imperijalno, porobljivačko, velikodržavno, nedemokratsko i
totalitarističko, nacionalističko i šovinističko velikosrpsko lice. Poslušajmo
akademika Perića još jednom: „Velike Srbe ne možemo identificirati sa srpskim
narodom a najmanje s njegovim seljačkim i radničkim dijelom.“
Zaključak
Minjine knjige je upravo u ovom duhu: „procvat“ sadašnjih opozicionih tobožnjih
suvrenističkih snaga, tj. njihova saradnja sa unionističkim, anticrnogorskim
snagama – koje su po sebi na nižem civilizacijskom, demokratskom,
emancipacijskom i društvenom stupnju u odnosu na prave i istinske suvereniste –
je zapravo stvarni i pravi sumrak tih istih tobožnjih suverenista (naravno,
sumrak upravo zbog saradnje sa antisuverenističkim i nacionalističkim
velikosrpskim snagama i otuda i veoma dobar naslov knjige). Opasnost nije mala
jer glasovi koji su pošli ovim strankama i koalicijama našli su se praktično u
anticrnogorskim velikosrpskim ukupnim glasačkim i političkim savezima i
mašinama. Jasno je da zbog ovog sumraka i svega onoga za što se sada i kako u
praksi zalažu ovi tobožnji suverenisti, tj. one političke snaga koje su njegovi
nosioci i propagatori, svi oni, dakle, lažni ili prevareni suvrerenisti i taj suverenizam
na koji se te snage pozivaju nije i ne
može biti zamjena za istinski crnogorski suverenizam i identitet kao temelj
crnogorske države nego samo njegov velikosrpski grob. Ovom knjigom autor je dao
sve elemente programa jedne dosljedne suverenističke crnogorske, demokratske,
nacionalne i u isto vrijeme multinacionalne i građanske,
socijalno-klasno-solidarne, identitetske i emancipatorske političke stranke
koja jeste i treba da bude dio crnogorskog državotvornog političkog bloka i kao
takva od velike pomoći u stabilizaciji i ukupnom prosperitetu Crne Gore i svih
njenih građana. Ako bi trebalo jednom sintagmom naravno samo uslovno, odabranom
od naslova članaka, obuhvatiti na najbolji način suštinu ove knjige to bi mogla
biti ova: CRNA GORA U RALJAMA USKOSTRANAČKIH INTERESA. A jedan ne mali dio
tekstova najprije je objavljen van Crne Gore jer je medijima u zemlji bio
„prejak“ zbog britkosti, istinitosti, otvorenosti i jasnoće stila i političkih
i crnogorskih dosljednih državotvornih poruka pa treba svakako zahvaliti
ponajviše sajtu ZAJEDNICE ETNIČKIH CRNOGORACA
AUSTRALIJE i sajtu VIJEĆA CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE
GRADA ZAGREBA, koji su se njihovim objavljivanjem još jednom pokazali i
dokazali kao provjereni i stabilni crnogorski državotvorni subjekti.
Recimo
na samom kraju nešto što Minjin autorski napor još više čini izuzetno
vrijednim, značajnim i podsticajnim. To jeste svakako i to što je on uspio da
bude objektivan, nezavistan, istinit i istinonosan, nepotkupljiv i nepristrasan
uprkos, tome što nije formalno gledajući tzv. vanstranačka ličnost (ne samo da
se, doduše stručno-politički, i profesionalno bavio politikom, već je obavljao
i funkciju odbornika i druge političke i društvene poslove u Podgorici), ili
makar što nije bio u dosadašnjem vremenu koje je bespoštedno i gotovo hladno
analitički a opet vrlo strastveno, posvećeno i angažovano – analizirao i moglo
bi se čak reći bez prećerivanja hirurški najpreciznije secirao i intervenisao
in vivo. Minja postupa u skladu sa jednim od načela na kojima su ove godine
utemeljeni, osadržani, organizovani i održani Prvi crnogorski politikološki
dani „Dvije rekoh te ovakav džamadan stekoh“ (nazvani po mislima crnogorskog
Sokrata – Sule Radulovića, tako dobrodošlih i zahvalnih za nužnost povratka
starogrčkog, helenskog jedinstva etike i politike u savremenom društvu), čiji
je jedan od pokretača, a kojega su organizovali Društvo za očuvanje crnogorske
duhovne baštine i Fakultet za državne i evropske studije. Riječ je o onom temeljnom
crnogorskom etičkom i pravdoljubivom principu „I u gori istinu zbori“, kojega
kao jedan od svojih osnovnih orijentira i kamena temeljca ističe i doajen
crnogorske politikologije i političke filozofije – akademik prof. dr Radovan
Radonjić, između ostalog i u tekstu koji je poslužio na Prvim crnogorskim
politikološkim danima kao osnov za analizu teme perspektive i budućnosti Crne
Gore. Usamljen je, dakle, Minja u ovim svojim naporima, među rijetkima i sa
odabranima, i usamljeni su to nažalost, primjeri o kojima govorimo u našoj
zemlji, toliko usamljeni da najviše liče na neke daleke demokratske ideale
prvoga reda ili eventualno opet na neke izdvojene primjere u razvijenim
demokratskim zemljama. I pored toga, pohvala je to i za Crnu Goru, i za
političku i demokratsku, pa i medijsku atmosferu, i u zemlji, i u crnogorskom
rasijanju (ne zaboravimo da su mnogi od ovih članaka javno izašli van Crne
Gore, u glasilima crnogorske zajednice u Hrvatskoj i Australiji prije svega).
Pohvala je to i za unutardemokratski dijalog i kontekst nekadašnje jedinstvene
SDP Crne Gore, a naravno, najviša pohvala ide Minji koji je uspio da sačuva
svoj intelektualni, etički, politički, građanski, ljudski i svaki drugi, pa i
stranački, partijski, dignitet, integritet, dostojanstvo, slobodu, pravo i
obavezu da nastupa kao samosvjestan, misleći, dobronamjerni, samokritički i
kritički, demokratski i pravdoljubivo nastojeći pojedinac. Što više očekivati
od jednog čovjeka? I u prethodnoj knjizi Združeni udar i u Sumraku suverenizma,
Milorad Minja ili Minjo, Ražnatović ispunio je svoju građansku i ljudsku
dužnost. I ne samo to, – on ju je ovaplotio, formulisao, izrazio i prenio
sadašnjim i budućim generacijama na superioran intelektualni i etički izazovan
i literarno i teorijski prijemčiv način, kao najbolje moguće śedočanstvo, i više puta dokazanu opomenu što
sve Crnu Goru može čekati i već čeka na putu njenog nacionalnog i državnog,
kulturnog, identitetskog i svakog drugog opstanka, trajanja i razvoja.
Zato mu moramo biti zahvalni na ovom izuzetnom
daru.
0 Komentara