Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)
Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (II)
U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao
spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što
ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je
''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i
šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih
komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo
prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već
i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra,
istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za
njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena
koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve
ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom
detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!
Sam
Radovan Zogović o sebi piše: ‘’…
Osnovnu školu svršio sam u svojoj opštini (prvi razred u Kraljevini Crnoj Gori,
drugi pod austrougarskom okupacijom, a treći i četvrti u Kraljevini SHS!).
Gimnaziju sam učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski faklutet (grupu
‘jugoslovenska književnost’) završio sam, izdržavajući se od podučavanja đaka,
u Skoplju, kud su obično pribjegavali najsiromašniji studenti. Nastavnik
gimnazije bio sam, i to s premještajem o polugođu, svega jednu školsku godinu,
na kraju koje sam, kao ‘politički nepoćudan’, zauvijek otpušten iz državne
službe. Otada (jesen 1935) živio sam u Beogradu, opet se izdržavajući od
podučavanja đaka, a zatim od povremenih korektura, prevoda itd. U ovome mi je,
ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomoglo i to što sam, oboljevši od tuberkuloze,
za pet uočiratnih godina 27 mjeseci proveo po bolnicama i liječilištima, koja
neobezbijeđeni bolesnici onda nijesu plaćali.
Za
revolucionarni radnički pokret, učinivši dalji logički korak od dotadašnjih
mutnih i anarhoidnih simpatija, opredijelio sam se (s logičkom konsekvencijom
da u literaturi budem realist) na samom početku treće godine studija. Otada pa
do rata uzimao sam učešća u raznim ilegalnim ili polulegalnim pothvatima i
organizacijama pokreta, s čega sam bio hapšen nekoliko puta, protjeran na tri
godine iz Skoplja, doživotno iz Zagreba, itd. Uporedo s tim sarađivao sam, pod
svojim imenom ili pod raznim pseudonimima, u mnogim naprednim ili
liberalno-demokratskim časopisima (Literatura, Stožer, Književni savremenik,
Savremena stvarnost, Savremeni pogledi, Naša stvarnost, Srpski književni
glasnik, Pregled, Život i rad, itd.) i – kao publicist, u svim lijevim, brzo
ugušivanim i opet uporno pod drugim imenima obnavljanjim, nedjeljnim ili
petnaestodnevnim listovima (zagrebački Pregled i Odjek, beogradski NIN i 1936,
itd.). Bio sam član redakcije Naše stvarnosti i urednik Umetnosti i kritike. I
sve to, razumije se, bez ikakve pomisli o honoraru (jedini honorar koji sam za
originalni književni rad do rata primio bio je honorar od ‘Srpskog književnog
glasnika’ za pjesmu ‘Pokisli platan’).
… Ratni
put počeo sam radom u ustaničkoj komandi, za srez andrijevički u Crnoj Gori,
nastavio ga kao izdavač, zajedno s V. Maslešom, malog hektografisanog lista
Sloboda, na planini Konjsko kod Berana, zatim kao član propagandnog odjeljenja
glavnog partizanskog štaba za Crnu Goru, član polit-odjela u dvijema brigadama,
da ga završim radom u propagandnom odjeljenju vrhovnog štaba. Ratna fizička i
intelektualna prezaposlenost svim drugim osim literaturom, premorenost od
pokreta, osobito noćnih, skupni život i njegova istrzanost svakojake vrste
nijesu, bar kod ljudi mojih sposobnosti, pogodovali kontinuiranijem književnom
radu. Ukratko, ja sam u ratu napisao vrlo malo.
Učešće u
mnogobrojnim poslovima oko pokretanja kulturnog života i stvaranja kulturnih
ustanova i organizacija u prvim poslijeratnim godinama (uplašen od kritičara,
ne smijem svih tih poslova više ni da se sjetim, a kamoli da ih pobrojim!)
takođe je oduzimalo najveći dio snage i vremena. I ja sam tek 1947. štampao
knjigu predratnih, ratnih i poratnih pjesama, Prkosne strofe, a tek
1948. zbornik predratnih, ratnih i poratnih književnih i publicističkih članaka
‘Na poprištu’. Usputno sam objavio zbirčicu prevoda iz V. Majakovskog, dotjerao
za novo izdanje svoj prevod Fome Gordejeva M. Gorkog, štampao
prevod drame Najezda (rađen zajedno s Radovanom Lalićem) i
drugo.
Zatim je
nastupilo šesnaest godina u toku kojih, iz razloga, kako se to nekad govorilo, 'od autora nezavisećih’ ne samo što nije
bilo mogućnosti da, osim prevoda poeme Majakovskog Vrlo dobro (1957)
i nerasturenog sopstvenog izdanja dopunjene poeme Ali Binak (1958)
išta objavim, nego i da normalno književno radim. Poslije ovog perioda,
‘Prosveta’ je štampala moju knjigu pjesama Artikulisana riječ (1965)
i knjigu proze Pejzaži i nešto se dešava (1968), a crnogorska
‘Luča’ izbor iz mojih pjesama Žilama za kamen (1969), a ove
godine, zbirku crnogorskih epskih narodnih pjesama raznih vremena u mom izboru
i smojim predgovorom i komentarima. Napominjem i to da je Nolit 1967.
izdao knjigu mojih novih prevoda iz V. Majakovskog (Bolje tanje a bolje),
a Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (knj. XIV/2, 1966) moju raspravu
‘Junačke pjesme i vlastela’. A za potonjih petnaestak godina i prije njih
preveo sam, osim ostalog, i znatan broj pripovijedaka A. P. Čehova, pjesama M.
Cvetajeve, A. Ahmatove, M. Aliger, V. Inber, Nazima Hikmeta (prevod ‘Pisama
Taranti Babu’ već 15 godina nije mogao biti objavljen!), kao i sedmorice
vijetnamskih pjesnika, među kojima i Ho Ši Mina.’’[1]
Zogović je po sopstvenim riječima bio spornik,
neugodnik, nepokornik, buntovnik, revoltnik, slobodar, pravednik...[2] Ako bismo tražili stihove koji
na najbolji i najsuštinskiji način ovaploćuju ovu njegovu životnu i umjetničku
bit, nema sumnje da su to oni iz pjesme ''Internacija Crne Gore''[3] koja je napisana u ljeto 1936.
godine, nakon što su beogradski policijski agenti u Crnoj Gori pohapsili
nekoliko desetina antifašističkih boraca i deportovali ih i podvrgnuli
mučenjima u sarajevski i dubrovački zatvor. ''Pjesma je više od tog događaja,
mučni hod Crne Gore po stranputicama istorije, po sebi samoj, nesputanoj. Himna izdržljivosti i otpora.''[4]
''Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora''
''1. ...Kolona roblja. Seljaci/polugoli,
polubosi./Kreći! Crnogorci su krivi/jer misle da je Crna Gora/njihova Crna
Gora./Krači! Za ljudima su ostale/otvorene kuće. Glad što/kosi//Motika pobodena u njivi ― dignuta vapijuća
ruka./Nepokošene dozrele livade. Nepokupljeni mirisni otkosi./Majka pred pustom
kućom. Majka kune i kuka!//Podne u planini. Jaukom su zatulili katuni.//Mukali
su tužno bikovi. Graktali nad borovima gavrani./Narod se slio u gomilu. U bolu.
U kletvi. U buni.
2. Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore./Prašnjavi
drum, tvrdi drum/Crne Gore za porobljene Crnogorce./Sunce peče. Modro izgara
kamen./Kolone posrću, kolone krvare, kolone gore./Plamen!/Plamen!//Koračaj, koračaj, svezana Crna Gora preko Crne
Gore!Modre šake vise ―
oboljeli grozdovi grožđa./Oči peku. Usta ― krvava pjena./Grizu u meso
vrela, zubata gvožđa.//Koračaj!
Ko sustane - kundak. Ko padne -. kamdžija prepletena./Ko neće - hoće oroz! .../Duga
si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro!/Žeđ. Jezik u vrelim
ustima skače kô riba na vrelom pijesku./Čujte, u našim ustima gori komađe
kamene sode./Vode!Vode!
3. Žeđ. Vreli kreč
praha. Izgara, izgara s ivica sama sjena./Pred kućom, prazno razrogačenom u
cestu – stoji žena./Na rukama joj mokro vedro puno vode./―Ne zastajkuj! Ne
skreći! – Cijev udari. Nož ubode./―Nek bije! Prinesi, prinesi usni! Neka
bode!/―I neka! Sve nas! Evo vode!/Evo vode!//Udri! – Zvek lanca. Sa vedra,
slomljena, klone ruka./Udri! ― Pad žene. Pljusak vode. Trzaj muka./Udri!
Ti danas. Kundaci tvoji nek govore./A sjutra ... Sjutra je osveta Crne
Gore.//Korača, korača svezana Crna Gora preko Crne Gore./Žandari viču. Žandare
ostrvljuje miris strvi./Bije kundak. Bodež bode .../Kolona korača preko prosute
vode ― žedna vode./Kolona korača preko prosute krvi - krvi./Žedna krvi!’’[5]
[1] Pogovor zbirke ‘’Lično sasvim lično’’,
1971.g.
[2] I takav je ostao
do kraja života. Solidarišući se 1968.g. sa studentskim pokretom i studentskom
i kćerkinom, uopšte mladalačkom, opijenošću sa Ernestom Če Gevarom, pjeva: ‘’… To ona i mene, da ni star ne sustanem, osnažuje
novom snagom./To ona meni, studentski, studentsku snagu vraća.//Da, druže
Gevara, dok se još radilo o ‘ne slažem se’ ili ‘slažem’,/i ja sam primjedbe
imao – to mogu da potvrde moja skripta./Al kad već neko juriša na nebo,
volstritsko, na njegove južne straže,/Kad se gine – s primjedbama nastavlja
samo ćifta.//Dok pregaocu palom džepove pretresa busijaš što ga srazi,/ne
pridikujem palom. Ne, kćeri, to čini samo čist filistar./…Osjetiti taj impuls,
taj revolt, od Kube veću vjernost Kubi –/ne, na logor svoje kćeri ja nisam ni
ironičan, ni uskošen!/To ona, gnjevom i bolom studentskim, ne da ni meni da
otupim,/ne da da umrem, blagorazumnošću opustošen.//A možda sam – svepraštajuća
željo podviga, smjeno mlada! – saučesnik: kakav-takav, ali ipak sam bio
minaš./Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino. Najsvjetlije. – Iz tih vrata/neće u
život izići karijerist i aminaš.//I sad se, čak preko Čea, to meni vraća.
–/…Vraća se mladost, ona studentska – da me ne pusti rđi zbilje,/da umrem mlad,
da ruke ne skrstim čak ni mrtav.’’ (Pjesma ‘’Če kud god pogleda’’)
[3] ‘’Poema Internacija Crne Gore,
naša je suštinska i sudbinska pjesma. Korača svezana Crna Gora preko
svezane Crne Gore - lozinka je pod kojom smo živjeli i
preživjeli. Koja nas je održala. I svezana, ide, njena je snaga neuništiva.
Istorijski je tako mnogo puta bilo. Između biti ili ne biti - uvijek je
prevagnulo biti. Snaga koja je hrani i brani! Naš pjesnik otuda crpe, zato je
neiscrpan. Sopstveni izvori nas čine nepresušnim!’’ (Miraš Martinović ‘’Dijalog sa
sobom i vremenom’’, Portal
Vijesti, 29.05.2021.)
[4] Miraš Martinović: ‘’Riječ koja se ne da
izbrisati'', str. 5-13, u knjizi Radovan Zogović: “Artikulisana riječ”, JU ‘’Narodna
biblioteka Radosav Ljumović’’, Podgorica, 2021.
[5] Godinu dana
poslije ove crnogorske vječne pjesme-himne-ikone, Zogović je, dakle 1937.,
napisao pjesmu ‘’Krila’’ u kojoj se obraća francuskom piscu i borcu u
republikanskoj vojsci španskog građanskog rata Anriju Malrou i u kojoj se
takođe osjeća crnogorski patos slobode utkan u univerzalnost borbe za slobodu
potlačenih, porobljenih i obespravljenih: ‘’1… Rob je napisao prvu pjesmu svijeta:/bogovi, dajte mi bijela krila!/Krila
moja!/Slobodo moja!/2.Kroz vjekove,/iz tamnih bunara tamnica,/iz gluvih sanduka
bolnica,/iz tvrdih zvona ludnica,/sa ognjenih krila lomača .../širili smo ruke
da nam se raspnu u krila.//Po našim lobanjama kapali su svodovi pijeskom vode,/gladni
— gazili smo nogama u kisjelo tijesto blata,/na licima smo nosili gvozdene
paukove mreže rešetki.../i pisali smo/po kožama, po hartijama, po košuljama:/o,
ruke naše, raspnite se u bijela krila!/Krila naša!/Slobodo naša!/3. Krilati
pjesniče pilote Malro!/Veliki pupoljak vječite čežnje pjesnika/razvio se u
tvoja bijela krila./Ti si izletio iz gnijezda pjesničkog srca./Ti si uzletio/sa
aerodroma pruženih dlanova pjesnika sviju vjekova!/Krilati pjesniče pilote
Malro!/Napiši na svom aeroplanu ime: P o e z i j a,/leti nad jezerom sunca,/razgoni
crna jata što padaju po njemu,/osveti tri godine tamnice čovjeka Ludviga Rena,/rastjeraj
gavranove što piju oči i srca Španije!//Krilati pjesniče pilote Malro!/Ti si
uzletio sa toplog mozaika naših pruženih dlanova!/Ti si izletio iz šume naših
zastava!/Ponesi na aeroplanu naše zastave kao krila./Napiši na njima imena svih
dlanova aerodroma./Napiši na jednoj: Balkan, C r n a G o r a!/Napiši, Malro!’’ (Ludwig Ren,1889–1979, njemački pisac, antinacist,
živio u izbjeglištvu – napom. G.S.)
0 Komentara