Šangajska lista i lažljivi Brnabić
Šangajska lista univerziteta od godine 2003. klasifikuje oko 2500 univerziteta u svetu po pet kriterijuma, od kojih je najvažnija Nobelova nagrada, ali ne za književnost ili za mir – samo za „tvrde“ nauke. Ostali kriterijumi su druge visoke nagrade, objavljivanje u citiranim naučnim časopisima i broj stečenih akademskih diploma svih nivoa podeljen sa brojem zaposlenih. Jasno da za visoki plasman ne mogu konkurisati univerziteti bez solidnih veza sa kapitalom i industrijskim džinovima, kao ni humanistika sa umetnostima u celini. Biti u prvoj polovini liste veliko je dostignuće. Univerzitet u Beogradu je između 300 i 400, više od univerziteta u Zagrebu i Ljubljani. Kriterijumi koji zavise od države su dostupnost za studente (samo posredno) i zapošljivost, pri čemu su važne plate. Za niži plasman državnog univerziteta, konkretno u Beogradu, može biti kriva pre svega država, sa svojim izrazito restriktivnim merama, i još više sa svojim stalnim zastrašivanjem profesora i studenata, izbacivanjem, otpuštanjem, hapšenjima studenata i slično. Ti elementi naravno nisu deo kriterijuma za Šangajsku listu, oni deluju lokalno, a rezultat, minimalna pomeranja gore i dole po listi, i dalje zavise od gore navedenih uslova.
Sećam se ručka u profesorskom restoranu na Harvardu, 1995. Šale radi, upitala sam koleginicu koliko je nobelovaca prisutno: ona je prošarala pogledom po sali, i odgovorila da ih je prepoznala tri. Harvard je godinama na prvom mestu, ali može mu se desiti da strada u nekoj akciji „kakvu svet još nije video“…
Rektor Đokić je svojim citiranim naučnim radovima samo doprineo statusu Univerziteta u Beogradu, kao što je doprineo i zaštitom studenata protiv represije. Univerzitet je ostao u grupi u kojoj je i bio. Uostalom, univerziteti uglavnom upravo tako objavljuju svoj položaj, u stotinama.
Lik Brnabić opet je lagao.
Peščanik.net, 11.04.2026.
0 Komentara