U fokusu

„KAKO MOGU BITI SRPSKI IZDAJNIK, KAD SAM CRNOGORAC“: Duško Vujošević - paradigma ljudskosti i nacionalne nepokolebljivosti

Apr 10, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Beskompromisna borba za stavove koje je zastupao davala mu je dodatni pečat i značajno povećavala njegovu popularnost među navijačima. Kao rođeni Crnogorac nikad nije bježao od svog porijekla, iako je živio u Beogradu nije krio svoju nacionalnu pripadnost i žal zbog nestanka Jugoslavije, pa je tako prilikom jednog gostovanja na nekoj od televizija u Beogradu izjavio: "Kako mogu biti srpski izdajnik kada sam Crnogorac i Jugosloven".

Piše: Stanko Radulović

Prije više od jedne decenije Đorđe Balašević je pričao o situaciji u regionu i politici, i niko tada, kao ni danas nije vidio izlaz, ali je poznati kantautor imao i za to jednostavno rješenje:

"Pitaju me svi koji je izlaz iz ove situacije? Dajte mi 10.000 Duška Vujoševića i ja ću spasiti ovu zemlju", kazao je tada Balašević. 

Kada sa pozornice ode jedna takva košarkaška i ljudska gromada, kakva je bio prvi selektor reprezentacije Crne Gore, ravnodušnost je nemoguća, a Duško Vujošević nikog nije ostavljao ravnodušnim, ni prijatelje, ni protivnike.

Za sve ljubitelje košarke vjerovatno prva asocijacija na ovog velikana je njegova izjava kojom je na najkonkretnji način objasnio odnos između sebe, košarkaša i navijača Partizana, koji je on nazvao "Časovi ljubavi".

Kasnije je objasnio da je termin pronašao u poeziji Ane Ahmatove i da je tako i doživljavao odnos navijača, košarkaša i sebe - kao poeziju, kao časove ljubavi...

Vujošević je ostavio neizbrisiv trag u crnogorskoj, srbijanskoj, bosanskoj, odnosno jugoslovenskoj košarci i po tome je ukazao svima pravi put u trenerskom radu. Od prvih trenerskih dana bio je okrenut radu sa mladim košarkašima i zbog toga imao mnogo uspjeha sa mlađim selekcijama Jugoslavije, ali kasnije i timovima u kojima je bio veliki broj talentovanih igrača.

Prvi veliki trenerski uspjeh u karijeri ostvario je 1987. godine sa ekipom Partizana, kada je sa samo 28 godina postao prvak SFRJ sa timom koji je imao prosjek starosti ispod 21 godine, a u kojem su igrali tadašnji supertalenti Vlade Divac, Žarko Paspalj, Miroslav Pecarski, Aleksandar Đorđević, Lakićević, Orcev...

Naredne godine sa reprezentacijom Jugoslavije do 18 godina starosti u kojoj su igrali Arijan Komazec i Predrag Danilović osvojio je u tada Titovom Vrbasu, titulu prvaka Evrope i potvrdio da ima izuzetan nerv za rad sa mladim košarkašima.

Paradigma nacionalne nepokolebljivosti

Međutim, govoriti samo o profesionalnim dostignućima Vujoševića bilo bi veoma nepravedno prema čovjeku koji, osim što je pokazivao karakter, predanost i nepokolebljivost na terenu, bio je takav i u ostalim segmentima života.

Poznato je da mnogi Crnogorci kada dobiju apanaže, ili priliku da se afirmišu u susjednoj Srbiji, imaju sklonost da se veoma lako odriču nacionalnih principa i prihvataju narativ velikosrpske propagande o Crnogorcima kao nepostojećoj naciji.Međutim, Vujošević je i u tom segmentu predstavljao hodajuću paradigmu ljudskosti i nepokolebljivosti. 

Kao rođeni Crnogorac nikad nije bježao od svog porijekla, iako je živio u Beogradu, nije krio svoju nacionalnu pripadnost i žal zbog nestanka Jugoslavije. Pa je tako prilikom jednog gostovanja na nekoj od televizija u Beogradu izjavio: 

"Kako ja mogu biti srpski izdajnik kada sam Crnogorac i Jugosloven".

Nastavio je da ruši nacionalističke tabue i da daje izjave koje su ga u Srbiji zadojenoj otrovnim nacionalizmom mogle skupo koštati. 

Nije se Vujošević libio ni da izjavi i da je najveća odgovornost za rat na prostorima SFRJ najodgovornija, upravo Srbija.

"Srbija je kontrolisala JNA, zbog toga je Srbija i najodgovornija što nije izbjegnut rat i krvoproliće na prostoru Jugoslavije", rekao je prije više od jedne decenije Vujošević.

Beskompromisna borba za političke stavove

Osim što je predstavljao simbol nepokolebljivosti kada je u pitanju nacionalno, Vujošević se nije libio da iznosi veoma hrabre političke stavove nerijetko usmjerene protiv najokorelijih režimskih aparatčika u strukturama sporta.

Sa posebnim pijetetom javnost se sjeća TV duela Vujoševića i apologete svih nacionalističko-kriminalnih režima u Srbiji od devedesetih Nebojše Čovića na B92 kada ga je tadašnji potpredsjednik kluba iz Ljutice Bogdana 1a prekidao dok govori.

"Nemoj sad da ti ustanem. Nemoj da me prekidaš, jer ako te ja prekinem jednom...direktno. Nemoj da ti priđem ko što ti je Džajić prišao", kazao je tada Vujošević Čoviću pred TV kamerama. 

Među navijačima Partizana, ali i opoziciono nastrojenim građanima Srbije ostaće upamćen i po izjavi o aktuelnoj vlasti Srbije.

"Svako zlo ima svoj kraj, i ovo će se jednom zvati lane", nažalost kraj vladavine zla SNS nije dočekao.

Beskompromisna borba za stavove koje je zastupao davala mu je dodatni pečat i značajno povećavala njegovu popularnost među navijačima Partizana. Pokazalo se da je zbog toga uživao i nepodjeljeno poštovanje kod Delija, koji su tek juče nakon njegove smrti i javno pokazali da je Vujošević trener prema kojem su imali izuzetno veliki respekt.

A Vujošević nije bio samo trener, bio je učlitelj, stručnjak koji je edukovao svoje igrače, i na osnovu njihovog profila, koji bi sam uradio, davao im knjige za čitanje i poslije sa njima razgovarao o pročitanoj knjizi.

Vujošević je, baš kao i Željko Obradović, bio izuzetno poštovan izvan Srbije, o čemu najbolje govori tekst objavljen na portalu Index.hr nakon što je Partizan u Zagrebu pobijedio Cibonu onom ludom trojkom Dušana Kecmana 2010. godine u trenutku kada su Zagrepčani već slavili titulu.

"Duško Vujošević je trener koji će da vas juri po parketu, da vas vuče za rukav, da vas strašno nervira, ali je u stanju da od drveta napravi košarkaša. Nije da već nije", misleći pri tom na ulogu crnogorskog reprezentativca Slavka Vraneša koji je na parketu pod kontrolom Vujoševića djelovao kao košarkaški virtuoz za povjerene zadatke. 

"Moram na Draženov grob"

Svoju ljudsku veličinu Vujošević je mnogo puta demonstrirao, a jedan od poteza koji Hrvati nikad nijesu zaboravili je prilikom tragične smrti Dražena Petrovića u junu 1993.

Vujošević je tada radio u Italiji, i kada je saznao šta se desilo, došao je do granice, iako nije imao papire za ulazak u Hrvatsku, parkirao je auto na granici i došao do carinika. 

"Nemam papire za ulazak u Hrvatsku, ali ja moram u Zagreb na Draženov grob"...

Pogađate, carinik nije mogao da odbije i ne pusti Vujoševića da i bez prijeko potrebnih papira uđe u Hrvatsku i dođe do Zagreba...

Mnogo više od trenera...

Zbog svega što je predstavljao Duško Vujošević - prvi selektor Crne Gore, ovaj tekst ne treba uzeti kao obični kurtoazni podsjetnik na karijeru samo još jednog velikog košarkaškog trenera. 

Vujošević je bio mnogo više od toga - paradigma nepokolebljivosti i antipod nacionalnog konvertitstva koji se nije libio da iznese političke stavove, koliko god skupo ga koštali.

U tome i jeste njegova veličina, a mnogi kvazipolitičari koji šene na beogradskim otiračima, mogli bi od njega mnogo toga da nauče...