OD DUBOVIKA DO ŠANIKA
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
i publicista
Četvrtog aprila 2026. probudi me
subotnja zora, probljeskujući najljepšim odsjajima ranog jutarnjeg sunca.
Lijepo, vedro i sunčano jutro obećava jedan lijep planinarski poduhvat, a to je
da obiđemo stazu od Dubovika do izvora Šanik – Njeguška Trešnja (Donja). Kako
bi tom prelijepom stazom prošli, ali i zapisali jednu od vrijednih priča, ekipa
je u sastavu: moja malenkost, Ilija Đurović, Snežana Didanović, a stručni
konsultant za lijepe istorijske priče i toponime je Niko (Jošov) Martinović,
dok je naš prijatelj Gojko Padalica imao brojne obaveze pa nije mogao sa nama.
Naša staza vodi dionicom: Dubovik –
Dubovička osoja – Bale – Čulice jama – pećina Mramor, austrijski put (Lašor i
Pećinice), Vrćenik – Štacija – austrougarska – Aluge – Donja Trešnja i izvor
Šanik, a poneđe se toponim sreće i kao Ošanik. Ova staza je duga oko 11
kilometara. U nazivima ovih toponima sačuvani su rad, muka, kretanje, katuni,
voda i sjećanja gorštaka. Ko zna da čita takva imena, pred njim se otvara jedno
dublje lice Lovćena.
Ostavismo auto pored obližnjeg
kolskog puta koji vodi ka Njegušima i ka selima Katunske nahije. Započe naše
putovanje. Obezbijeđeni vodom i neophodnom opremom krenusmo dobro prohodnom
planinarskom stazom, koja se i sada koristi, jer se njom prebacuju drva za
ogrijev. Planina je Bajica (bajička) i već sa prvim koracima evidentno je da će
ovo biti jedno lijepo iskustvo. Planina je disala mirno, kao da čuva neku staru
priču koja tek treba da bude ispričana. U takvim jutrima čovjek osjeća da
planina ne prima svakoga jednako, već samo onoga ko joj priđe sa poštovanjem.
Svaka staza na Lovćenu ima svoje ime, ali i svoju narav, svoje neispričane
priče. Od prvih koraka bilo je jasno da ova staza nije zaboravljena, već da još
služi onima koji znaju njenu vrijednost. Takvi putevi imaju posebnu snagu, jer
povezuju nekadašnji život sa današnjim koracima. Čovjek na njima ne prolazi
samo kroz prostor, nego i kroz patinu vremena.
Na omanjim dolinama brojne su
populacije jagorčevine i to (Primula vulgaris i Primula veris), biljke
jako ljekovite, ali i dekorativne. Na ovoj stazi veoma su prisutne i dočekuju
nas svojom ljepotom, raširenim žutim cvjetovima. Nastavljamo korak po korak.
Nakon 700 metara pređene staze, sa naše lijeve strane dolazimo do toponima
Bale. Tu se pružaju brojni dolovi i doci, kuća stara, omanja, pokrivena tiglom
(na dvije vode), sa prečkom preko vrata, davno napuštena. Oko nje još dvije
manje kamene ruševine, planinsko cvijeće procvjetalo oko kuće, iako je još
uvijek hladno. Na takvim mjestima proljeće djeluje kao obnova onoga što je
vrijeme načelo. Cvijet uz kamen ima neku posebnu ljepotu, jer spaja krhkost i
trajanje. Sve oko toponima Bale odaje utisak da je život ovđe zastao, ali nije
nestao.
Kuća, nijemi čuvar ovog prelijepog
imanja, sagrađena od kamena, svjedoči nam da je ovaj katun, na samo par
kilometara od Cetinja, bio živ u svakom pogledu. Ova kuća kao da je satkana iz
neke bajke, odiše onom starom patinom đe bi nam svaki kamen predaka, ručno
oblikovan rukom majstora, ispričao makar po jednu lijepu priču. U svakom zidu
takvih katuna ostajali su znoj, nada i domaćinska mjera života. Danas kad ih
gledamo, gledamo zapravo jednu školu opstanka u kamenu.
Niko (Jošov) Martinović nam
svjedoči da su sa ovih prelijepih dolova – doca, sada već i pašnjaka, stizali
prvi poljoprivredni proizvodi kada je Cetinje dobijalo svoje prve obrise
industrijalizacije i privrednog razvoja. Grad je trebalo snabdijevati lukom,
krtolom, zeljem i drugim poljoprivrednim proizvodima. Danas je na tim dolovima
udarila mlada gora, polako šuma preuzima primat nad ovom ljepotom katuna. Bez
ovakvih dolova i bez ruku koje su ih obrađivale, Cetinje ne bi moglo razvijati
svoje prve gradske funkcije. Ono što je danas obraslo mladom gorom, nekad je
bilo živo privredno zaleđe Prijestonice. Svaki tovar luka, krtole i zelja bio
je dio jednog većeg procesa nastajanja grada.
U neposrednoj blizini, krečnjački
kamenjar, pored samog puta, omanja bistijerna, sagrađena vještom rukom neimara,
sa izlivenim betonskim koritom, a iza bistijerne prirodni, više od dva metra
duboki, kameni ubao. Priroda se poigrala i razigrala sa ovom ljepotom. U
ovakvom kamenjaru voda je uvijek bila uslov života i opstanka. Zato su
bistijerne i ublovi imali posebno mjesto u svakodnevici gorštaka. Oko vode se
okupljalo, dogovaralo, odmjeravalo vrijeme i put.
Nastavljamo naš put. Čuje se
frktanje konja kroz planinu, ubrzo nas sustiže mladić koji nas pozdravlja i
jašući konja nastavlja prema planini. Vrlo hitro i okretno konj prolazi kroz
kamenjar. Sa lijeve i desne strane mame me pogledi ka ovoj ljepoti koja krasi
ove prostore. Susret sa konjanikom kao da nas je na tren vratio u neko starije
vrijeme ovih prostora. U tom prizoru bilo je nečeg iskonskog: čovjek, konj,
kamen i planina. Takve slike najvjernije pokazuju da Lovćen i danas živi.
Stižemo do toponima koji se zove
Mramorna jama – pećina. Približavam se ulazu koji je djelimično ozidan sa
krajeva kamenom. Razmišljam, mogao je služiti kao sklonište pastira kojih je
bilo na ovim lijepim padinama, ali i kao mjesto đe su se tokom noći zatvarala
stada. Ne usuđujem se bez opreme da ispitujem ovu neobičnu jamu – pećinu.
Ovakvi otvori u kršu uvijek bude maštu i navode čovjeka da se pita ko je sve
pred njima zastajao. Jama i pećina u planini često su bile zaklon, granica ili
znak snalažljivosti. Mramorna jama djeluje kao mjesto koje još nije do kraja
ispričalo svoju priču.
Nastavljamo dalje ovom stazom koja
nije tako zahtjevna. Stižemo do dijela đe se put račva, tu je toponim Čulice
(lijevo), a desno nas vodi austrougarski put. Put je veoma prostran, širok i sa
lijeve i sa desne strane, i dalje nas prate dolovi i doci. U daljini masiv
Lovćena pod snijegom čini se na momente nedostižan, ali sve je to optička
varka. Masiv Lovćena neprestano mijenja lice dok mu prilazite. Čovjek tada
shvati koliko je planina silna u odnosu na njegovu krhkost.
Podignute brojne suvomeđe zbog
zaštite od ispada stoke, polako sada put ide stazom ka usponu. Korak po korak,
subotnje jutro stvoreno je da se ovako lijepa staza do kraja istraži. Pred nama
se pruža masivna visoravan Vrćenik, i polako, korak po korak, stižemo do ovog
dijela. Tu je toponim Štacija – austrougarska, prelijepa, od kamena klesana
austrougarska stanica u kojoj su boravili vojnici i inžinjeri koji su pratili
rad žičare od Kotora do Cetinja i bili podrška usljed bilo kog zastoja ili
kvara. Vrćenik se otvara kao visoravan sa koje se bolje razumije čitava logika
kretanja, nadzora i povezivanja ovog kraja. Austrougarska štacija nije nastala
slučajno, već na mjestu sa kojeg se moglo kontrolisati i pratiti više pravaca.
U tim kamenim građevinama stopljena je preciznost jedne imperije, ali i muka
domaćeg čovjeka koji je taj kamen morao obrađivati i nositi.
Objekat sada, nažalost, bez krova,
sa više lijepo osmišljenih prostorija, sa bistijernom koja i danas drži vodu i
izgleda impresivno. Vidi se po ostacima tigle da je bila pokrivena. Sa ovog
toponima pruža se prelijep pogled na panoramu Cetinja, ali i Skadarskog jezera.
Jasno je da je austrougarska vojska itekako znala đe će postaviti svoje
strateški važne vojne, ali i civilne objekte. Đe su nekad odzvanjali koraci
vojnika, danas caruju samoća i vjetar. Iako je razoren vremenom, objekat i
dalje čuva dostojanstvo nekadašnje namjene. Na ovakvim mjestima istorija nije u
knjigama, već u zidu, otvoru, ostatku tigle i vodi u bistijerni. Čovjek pred
takvim građevinama osjeća koliko su prolazni i carstva i ljudi, a koliko ljuti
kamenjar odolijeva svemu.
Niko (Jošov) nam svjedoči i govori
da je u sklopu ove austrougarske štacije radio i Bajica Stevo (Jovov)
Marinović, na čijem je posjedu ona i podignuta. Iza same tvrđave omanja štala
koja je bila za konje, vidi se i prepoznaje po limu novijeg doba, koju su
sigurno mještani koristili u nekim prošlim decenijama. Nažalost, krov je
urušen. Iza svakog ovakvog toponima stoje konkretni ljudi, imena i sudbine koje
ne smiju biti prepuštene zaboravu.
Vidi se da se ovom stazom danas
rijetko prolazi, ali ona ima snažan, mogu slobodno reći, potencijal. Tu pravimo
prvu pauzu da se malo osvježimo i okrijepimo, ali i da snimim lijepe kadrove
foto-aparatom. Razmišljam o gorštacima koji su hodili i koračali ovim stazama,
dijeleći svoj život, svoje radosti, ljubavi, borbe i tuge u nekom segmentu
prošlih decenija, ali i vjekova. Ove staze bile su njihove veze sa svijetom,
ali i putevi svakodnevnog opstanka. Danas kad njima prolazimo iz zadovoljstva,
valja imati na umu da su njima nekad išli ljudi iz potrebe i rada.
Nastavljamo naš put ka toponimu
Aluge. Prije nego dođemo do guste i bogate bukove mlade šume, na uzvišenju se
vidi đe je bio majdan od kamena koji su Austrougari koristili da brojne staze
popločaju sa strane, da drže da se ne rasipaju, ali i za prirodne kamene
platforme za artiljerijska oruđa. Svaki izvađeni kamen imao je svoju namjenu u
stazi, potpornom zidu ili vojnoj infrastrukturi. Takvi prostori govore koliko
je priroda ovđe bila i saveznik i izazov.
Surovi krš nije smetao da se
ostvare vojni ciljevi, a mještani su morali raditi milom ili silom. Prilika i
neprilika i danas, posle više od 100 godina, staze drže svojom snagom, a međe i
suvomeđe zahvatila je mahovina i patina, kao da prolazite kroz neke vremenske
epohe ili svojevrsne dimenzije. Vrijeme je preko njih nanijelo mahovinu, ali im
nije oduzelo oblik ni svrhu. To je i najbolji dokaz da je kamen, kad se mudro
složi, trajniji od mnogih velikih planova.
Staza se polako spušta i ide, a
toponim je Aluge. Dok koračamo stazom nailazimo na strankinju. Razgovaramo sa
njom, kaže da se zove Inna, Njemica je, dva dana je na Njegušima i oba dana
obilazi planinarske i karavanske staze Lovćena i podlovćenskih prostora.
Razgovor prijatan, kaže da je prvi put u Crnoj Gori, ali da je oduševljena
njenim ljepotama. Ponekad stranci bolje vide ljepotu onoga što imamo nego mi
sami.
Nakon razgovora sa njom nastavljamo
dalje kroz Aluge. Nailazimo na samoj stazi na tisu (Taxus baccata) koja
je veoma mlada. Iz mog iskustva sa ranijih obilazaka staza, u blizini sigurno
ima populacija tise, ali to ću nekom drugom prilikom da istražujem. Tisa na
ovakvim mjestima uvijek izaziva posebnu pažnju, jer pripada onim vrstama koje
nose i botaničku i simboličku vrijednost. Njen nalaz na stazi otvara mogućnost
da je ovaj prostor bogatiji nego što se na prvi pogled čini. Takve biljke traže
dodatnu pažnju i ozbiljnije terensko praćenje.
Nastavljamo dalje, preskačemo
poneko stablo bukve, dok Ilija Đurović sa svojim kosijerom neumorno sklanja
grane i mladu goru sa staze, ali to naš Ilija radi svaki put kad god pođemo
zajedno u planinu. Aluge su prelijepe, tepih od bukovog suvog lišća prekrio je
ove dolove i prostore.
Dolazimo do dijela napuštenog
njeguškog katuna Trešnja (Donja). Stara kamena kuća oko koje su brojni dolovi
svjedoči o ljepoti katuna. Ono što privlači pogled je, pored samog puta, ubao,
prelijep, ja bih rekao kao gorsko oko, pun vode. U njemu se preliva odsjej neba
i sunca, kao gorsko ogledalo, mami nas da zastanemo i jednostavno zaćutimo pred
prirodom. Ublovi u planini uvijek imaju posebno mjesto, jer u sebi spajaju
vodu, nebo i kamen. Takvi prizori djeluju gotovo nestvarno, kao da je priroda
na malom prostoru sabrala svoju punu mjeru ljepote. Pred takvim ogledalom
čovjek zastane ne zato što nema što da kaže, nego zato što osjeća da je sve već
rečeno samim prizorom.
Dok posmatram ovaj ubao pun vode,
primjećujem da se iz hibernacije polako budi mali mrmoljak (Lissotriton
vulgaris). To mi svjedoči o čistoj vodi i magičnom spoju prirode koja nam
povremeno otkriva tajne i čarobne puteve naše prirode koje mi nedovoljno
cijenimo. U tom malom ublu, skrivenom od svijeta, ogleda se čitav jedan život.
Prisustvo malog mrmoljka pokazuje da i naizgled skromna vodena mjesta mogu biti
dragocjena staništa. Priroda nam često upravo u takvim sitnim pojavama otkriva
svoju najveću vrijednost. Ono što mnogi pređu pogledom, u sebi krije čitav
svijet.
Na istoj stazi nekad je bio započet
da se radi i drugi ubao, ali je majstor i neimar koji je to radio iz nekog
razloga stao sa tim poslom i nije ga završio. Nakon predaha na ovoj stazi,
pokraj ovog čarobnog i mističnog gorskog ogledala, nastavljamo dalje. I
nezavršeni radovi u planini imaju svoju priču, jer svjedoče o namjeri, potrebi
i prekinutom naumu. Čovjek se zapita što je prekinulo taj posao: nevrijeme,
siromaštvo, bolest, odlazak ili neka druga muka. I takvi tragovi, iako
nedovršeni, ostaju dio istorije prostora.
Na samom izlasku sa ove staze pred
nama se pruža izvor Šanik, poneđe ga srećemo i kao Ošanik. Već se iz daljine
čuje kako podlovćenske bistre vode biju iz njega. Inače, ovaj teren je prilično
bogat vodama koje se posebno ogledaju u mnogobrojnim manjim izvorčićima koji
izbijaju iz međa, ponekad iz same zemlje. Voda je ovđe neprestano prisutna i
kao pojava i kao blagoslov prostora. U krajevima krša svaki izvor ima veliki
značaj, jer okuplja život oko sebe.
Nakon osvježenja bistrom,
prohladnom planinskom vodom, put nas vodi do katuna Jovovića, koji je inače
udaljen od katuna Bukovica dva do dva i po kilometra. Manja kamena kuća, a
pored nje ostava za koju je moguće da je bila magacin u vrijeme austrougarske
okupacije, ali tu su i jasno vidljive stope žičare sa željeznim gvožđima koje i
danas stoje. Tragovi žičare na ovim prostorima djeluju kao ožiljci jednog
velikog infrastrukturnog poduhvata. Oni podsjećaju da je Lovćen, osim prirodne
i simboličke veličine, bio i prostor ozbiljnih tehničkih zahvata. Danas ti
ostaci stoje kao spoj istorije, industrije i planinskog ambijenta.
Odavde se put račva za Trešnju
(Gornju), za Bukovicu (katun), kao i planinarska staza koja vodi prema
Podjezercu i samom Mauzoleju na Lovćenu, i staza koja vodi prema Njegušima.
Ovđe su, u odnosu na mnoge druge staze, planinari rjeđi, ili su to povremeno
grupe koje prolaze. Takva račvanja uvijek pokazuju koliko je ovaj prostor bio
životno povezan i razgranat. Svaki od tih pravaca vodio je nekome, nekoj kući,
katunu, vodi, poslu ili straži. Zato su planinske staze mreža života jednog
kraja.
Na ovom prostoru je prilično
vjetrovito i hladno, a pogled koji se pruža na panoramu Njeguša i lijep je i
veličanstven, i ništa tako ne može da oplemeni čovjeka kao snaga planine. Sa
takvih mjesta pogled ne služi samo uživanju, već i razumijevanju prostora. Tek
sa planine čovjek jasnije sagleda vezu sela, katuna, voda i putnih pravaca.
Panorama Njeguša tada postaje i pejzaž i priča iz istorije prostora.
Nakon odmora i razgledanja ovih
ljepota vraćamo se ovom stazom puni lijepih utisaka. Staza je sada u
konstantnom padu, što je i prirodno. Ipak, još uvijek je hladno, tako da
vegetacija nije snažnije krenula. Kada gora olista, sve je teže viđeti i
uočiti, zato je ova staza jako interesantna i dragocjena. Povratak istom stazom
uvijek otkrije nešto što se u usponu nije stiglo zapaziti. Isti kamen, ista
međa i isti zavoji djeluju drugačije kad im prilazite iz drugog ugla. Zato se
planinarske staze nikad ne iscrpe jednim prolaskom.
Blago prirode koje imamo moramo da
čuvamo, jer ovo su jedinstveni ekosistemi. Ova staza kao da je dio neke bajke
ispričane za ova i neka naredna pokoljenja. Koliko god bio težak nekada život
gorštaka na ovim prostorima, on je imao i neku lijepu notu mira i spokoja koju
mi danas u XXI vijeku nemamo. Čuvati ovakve predjele znači čuvati i ono što smo
naslijedili od prethodnih naraštaja. U njima nijesu sačuvane samo biljke, voda
i kamen, nego i tragovi rada, opstanka i identiteta. Ko izgubi osjećaj za ovakve
prostore, lako izgubi i osjećaj za sopstveni zavičaj. Zato ovakve staze treba
bilježiti, opisivati i iznova prolaziti, da ne ostanu samo u pamćenju rijetkih.
Opet, na samom povratku, sretosmo
gotovo na istom mjestu Njemicu Innu, koja nam govoraše koliko je Crna Gora na
nju ostavila posebno lijep i dragocjen utisak, i pokazuje nam stazu koju je
planirala sjutra da obiđe. Priroda nam je dala toliko toga u nasljeđe, naše je
da ove ljepote pretočimo u vrijednosti koje treba da čuvamo. Takvi susreti
potvrđuju da prirodna baština Crne Gore ima snagu da ostavi dubok utisak i na
onoga ko je tek prvi put vidi. Na nama je da toj ljepoti damo i sadržaj, i
zaštitu, i priču koja će je sačuvati. Ljepota bez brige lako postane samo
prolazan utisak.
Poslije ove staze već sam
razmišljao koja je to naredna koju ćemo obići na padinama Lovćena, ali neka to
bude tajna, jer za svaku tajnu treba trenutak i vrijeme da zablista svojom
ljepotom, poput i ove priče. Lovćen uvijek ostavi još neku stazu neispričanu i
još neki kamen nedovoljno pročitan. Zato mu se čovjek vraća, ne samo zbog
planinarenja, nego zbog potrebe da bolje razumije prostor kojem pripada. Svaki
novi put po njegovim padinama donese drugu sliku, drugi trag i drugo pitanje. I
možda je baš u tome njegova najveća ljepota
što se nikad ne otkrije odjednom.
0 Komentara