Radmila Vojvodić: Prošao je Božo balkanskom megapalankom samo njemu znanim putem, razbarušen i svoj, nježan i brundav
„Levičar, pilot – lovac, španski borac, Crnogorac,
Jugosloven, Nikšićanin, Dubrovčanin, Beograđanin i partizanovac“, opisao je
sebe Božo Koprivica.
Pisac koji je veličanstveno spajao književnost,
poeziju, pozorište, film, fudbal, gradove, sećanja, umetničke velikane,
prijatelje, ljude koje je sretao, preminuo je prvog dana proleća, 20. marta, u
bolnici Vojno medicinske akademije u Beogradu.
Od velikog virtuoza ovdašnje kulture s posebnim
emocijama opraštaju se njegove kolege, saradnici i prijatelji u zemlji njegovog
porekla, Crnoj Gori, i Beogradu, gde je živeo od studentskih dana, dajući našem
gradu neprestano duh čojstva i junaštva. I onog čudesnog arhetipskog viteštva i
gospodstva, proniklog u kamenu, u kršu i Mediteranu, koje je u svom „zapisu“
nosio od rođenja.
Poslednjih godina Božo Koprivica je više bio angažovan
u Crnoj Gori, na brojnim projektima – na Međunarodnom književnom festivalu
Odakle zovem u Podgorici knjižare Karver, na organizovanju Dana Mirka Kovača,
kao kolumnista Vijesti…
Kao dramaturg, poslednja predstava koju je potpisao
bila je “Princeza Ksenija od Crne Gore“, prema tekstu i u režiji Radmile
Vojvodić, koja je premijerno izvedena u februaru prošle godine, u Crnogorskom
narodnom pozorištu u Podgorici, čiji je počasni član bio od 2023. godine.
– Družili smo se posljednjih godinu i više dana u
Crnoj Gori kao nikad do tada, a u teatru, tokom rada na „Princezi Kseniji“ dan
za danom, puna dva mjeseca – kaže za Danas Radmila Vojvodić.
– Prijateljevali smo opsjednuti terorom politike koji
svjedočimo, pričali više no ikad politički ostrašćeni. I više no devedesetih
prošloga vijeka, kad smo se upoznali. Paradoksalno, ali tako je. Rad na
„Princezi Kseniji“, ta priča o unutrašnjem egzilu i malim narodima i kulturama
i njiihovom usudu, pa i srpsko – crnogorskoj korumpiranoj istoriji, podsticala
nas je svakodnevno do nesnosnosti…
Otišao je gnjevan i gorljiv, seća se Vojvodić, ali
gromoglasno jasnog stava, kako o ljubavi prema fudbalskoj lopti ili favoritima
umjetnicima, tako o građanskom dostojanstvu ili nacionalnom identitetu, ili
našim aktuelnim političkim trvenjima…
– Ali tako autentičnu neposrednost i kad bi ćutao,
nikada prije nijesam upoznala. A poznavali smo se dugo. Ćutio je, zapravo, kaže
se na
našem četvoroimenom jeziku, da bi govorio najzaumnijom
razboritošću. A citatima i referencama, koje su narastale do neslućenih granica
ludizma, nikada nije paradirao, makar je pouzdano bio jedinstveni erudita.
Poznata crnogorska rediteljka i dramatičarka ističe da
će Boža Koprivicu pamtiti pre svega po duši koja pomno vrca iz najzapretanijih
ljudskih čula, a onda vraški stresa i opominje.
– Eh, da…Božo bi rekao da svi pričamo o duši a ništa o
njoj ne znamo, pa ipak i juče i danas ne umijem bez te riječi. I, sigurna sam,
otišao i svjestan da je jedinu legitimnost i utjehu nalazio u jeziku i
literaturi, u pisanju i pomnom čitanju u mikrokosmosu sa svojim umjetničkim
dvojnikom.
Prošao je Božo ovom balkanskom megapalankom, kako bi
nas kratko i ubitačno kvalifikovao Basara, minuo, eto, baladično tajanstven,
samo njemu znanim putem. Nedovoljno pažen u našoj kulturi, u kojoj je, dakako,
više omalovažavanja nego divljenja, eh da, i to…
No, prošao razbarušen i svoj, nježan i brundav svojim
putem. I nikad samodovoljan. Hvala mu posebno na toj životnoj pouci. U pozdrav,
dragi Bota – kaže Radmila Vojvodić
Na mansardi u Nikšiću
„Rodio sam se u Nikšiću 1950.“, zapisao je u
autobiografiji Božo Koprivica. „Živeo sam na Mansardi u kući porodice Mrav
(mravi radnici, mravi ratnici, mravi ćupovi, mravi graditelji lopte, vratari,
lopovi, baštovani, suncobrani, robovlasnici, žeteoci). Budio sam se u jednoj
velikoj sobi i gledao u svet ispucalog plafona. Bio sam muromant, a da to nisam
znao. Među linijama na plafonu bila je figura žene bez glave.
Završio sma osnovnu školu, a glavu žene nisam uspeo da
pronađem. Celo detinjstvo igrao sam lopte. Lopte sam igrao u zoru, u podne, u
ponoć. Po suncu, po kiši, po tuberkolozi, po snegu. Na ulici, na trgu, na
travi, na dlanu. Među dečacima niko na ovoj kugli nije tako dobro igrao lopte.
Gimnaziju sam završio, a glavu one žene nisam video.
Diplomirao sam na Grupi za svetsku književnost na Filološkom fakultetu u
Beogradu. U onoj velikoj sobi na Mansardi ubila se moja majka. Odgurnula je
loptu i ostala da visi među linijama na ispucalom zidu. Živim u Beogradu i
navijam za Partizan“.
Božo Koprivica je objavio knjige „Volej i sluh“,
„Vreme reči“, „Razgovori sa Borislavom Pekićem“, „Kiš, Borhes, Maradona“,
„Dribling 1001 noć“, „Samo bogovi mogu obećati“, „Luđak je vječito dijete“,
„Luda knjiga“… Priredio je Zbornik o Danilu Kišu za časopis Ars, bio je član
redakcije časopisa za književnost i kulturu Fokalizator, a bio je i kolumnista
Danasa, podgoričkih Vijesti i drugih listova u regionu.
Bio je dramaturg po pozivu u Jugoslovenskom dramskom
pozorištu, Narodnom pozorištu u Beogradu, Bitef teatru, Zvezdara teatru,
Kraljevskom pozorištu Zetski dom, Crnogorskom narodnom pozorištu i na festivalu
Grad teatar Budva, najviše je sarađivao sa rediteljima Vidom Ognjenović, Egonom
Savinom, Dušanom Kovačevićem…, a njegove adaptacije dramskih dela takođe su
pamte kao bravurozne.
danas.rs
0 Komentara