Pisac koji je veličanstveno spajao književnost, poeziju, pozorište, film, fudbal, gradove, sećanja, umetničke velikane, prijatelje, ljude koje je sretao, preminuo je prvog dana proleća, 20. marta, u bolnici Vojno medicinske akademije u Beogradu.

Od velikog virtuoza ovdašnje kulture s posebnim emocijama opraštaju se njegove kolege, saradnici i prijatelji u zemlji njegovog porekla, Crnoj Gori, i Beogradu, gde je živeo od studentskih dana, dajući našem gradu neprestano duh čojstva i junaštva. I onog čudesnog arhetipskog viteštva i gospodstva, proniklog u kamenu, u kršu i Mediteranu, koje je u svom „zapisu“ nosio od rođenja.

Poslednjih godina Božo Koprivica je više bio angažovan u Crnoj Gori, na brojnim projektima – na Međunarodnom književnom festivalu Odakle zovem u Podgorici knjižare Karver, na organizovanju Dana Mirka Kovača, kao kolumnista Vijesti…

Kao dramaturg, poslednja predstava koju je potpisao bila je “Princeza Ksenija od Crne Gore“, prema tekstu i u režiji Radmile Vojvodić, koja je premijerno izvedena u februaru prošle godine, u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, čiji je počasni član bio od 2023. godine.

– Družili smo se posljednjih godinu i više dana u Crnoj Gori kao nikad do tada, a u teatru, tokom rada na „Princezi Kseniji“ dan za danom, puna dva mjeseca – kaže za Danas Radmila Vojvodić.

– Prijateljevali smo opsjednuti terorom politike koji svjedočimo, pričali više no ikad politički ostrašćeni. I više no devedesetih prošloga vijeka, kad smo se upoznali. Paradoksalno, ali tako je. Rad na „Princezi Kseniji“, ta priča o unutrašnjem egzilu i malim narodima i kulturama i njiihovom usudu, pa i srpsko – crnogorskoj korumpiranoj istoriji, podsticala nas je svakodnevno do nesnosnosti…

Otišao je gnjevan i gorljiv, seća se Vojvodić, ali gromoglasno jasnog stava, kako o ljubavi prema fudbalskoj lopti ili favoritima umjetnicima, tako o građanskom dostojanstvu ili nacionalnom identitetu, ili našim aktuelnim političkim trvenjima…

– Ali tako autentičnu neposrednost i kad bi ćutao, nikada prije nijesam upoznala. A poznavali smo se dugo. Ćutio je, zapravo, kaže se na

Poznata crnogorska rediteljka i dramatičarka ističe da će Boža Koprivicu pamtiti pre svega po duši koja pomno vrca iz najzapretanijih ljudskih čula, a onda vraški stresa i opominje.

– Eh, da…Božo bi rekao da svi pričamo o duši a ništa o njoj ne znamo, pa ipak i juče i danas ne umijem bez te riječi. I, sigurna sam, otišao i svjestan da je jedinu legitimnost i utjehu nalazio u jeziku i literaturi, u pisanju i pomnom čitanju u mikrokosmosu sa svojim umjetničkim dvojnikom.

Prošao je Božo ovom balkanskom megapalankom, kako bi nas kratko i ubitačno kvalifikovao Basara, minuo, eto, baladično tajanstven, samo njemu znanim putem. Nedovoljno pažen u našoj kulturi, u kojoj je, dakako, više omalovažavanja nego divljenja, eh da, i to…

No, prošao razbarušen i svoj, nježan i brundav svojim putem. I nikad samodovoljan. Hvala mu posebno na toj životnoj pouci. U pozdrav, dragi Bota – kaže Radmila Vojvodić.

„Rodio sam se u Nikšiću 1950.“, zapisao je u autobiografiji Božo Koprivica. „Živeo sam na Mansardi u kući porodice Mrav (mravi radnici, mravi ratnici, mravi ćupovi, mravi graditelji lopte, vratari, lopovi, baštovani, suncobrani, robovlasnici, žeteoci). Budio sam se u jednoj velikoj sobi i gledao u svet ispucalog plafona. Bio sam muromant, a da to nisam znao. Među linijama na plafonu bila je figura žene bez glave.

Završio sma osnovnu školu, a glavu žene nisam uspeo da pronađem. Celo detinjstvo igrao sam lopte. Lopte sam igrao u zoru, u podne, u ponoć. Po suncu, po kiši, po tuberkolozi, po snegu. Na ulici, na trgu, na travi, na dlanu. Među dečacima niko na ovoj kugli nije tako dobro igrao lopte.

https://www.danas.rs/