GORAN SEKULOVIĆ – IN MEMORIAM: JIRGEN HABERMAS (V)
HABERMASOVA REKONSTRUKCIJA ISTORIJSKOG MATERIJALIZMA
Povodom
smrti Jirgena Habermasa (1929-2026), jednog
od najistaknutijih svjetskih filozofa, između ostalog i filozofskog i
političkog učitelja Zorana Đinđića, donosimo uvodni tekst dr Gorana
Sekulovića iz zbirke tekstova ’’HABERMASOVA REKONSTRUKCIJA ISTORIJSKOG
MATERIJALIZMA’’.
.............................................................................................................
Habermas kritikujući pozitivizam
nadovezuje se na Horkhajmerov spis ''Tradicionalna i kritička filozofija''.
Pozitivizam se po Habermasu primjenjuje i funkcioniše u egzaktnim prirodnim
naukama, u instrumentalnom djelanju, koje svoj najčišći oblik ima u modernoj
tehnici, te u strategijskom djelanju koje se utjelovljuje u organizaciji. Prema tome, i u modernoj tehnici, i u
strategijskom djelanju koje se utjelovljuje u organizaciji, provodi se po
riječima prof. Burgera ’’apstrakcija od subjekta i svih onih povijesnih
pretpostavki koje mogu omogućiti
komunikativno djelanje i ’praktički diskurs’’’, a koji jedino može
zasnovati umnu i slobodnu zajednicu. Dakle, pozitivizam, instrumentalno
djelanje, moderna tehnika i strategijsko djelanje koje se utjelovljuje u
organizaciji, spadaju u ’’tendenciju sužavanja povijesnog prostora
komunikativnoga djelanja i moguće slobode’’ (prof. Burger).
O načinima proizvodnje
Opšti Marksov tzv. mega ili makro
koncept od šest načina proizvodnje od prvobitne zajednice do kapitalizma i
socijalizma (preko robovlasništva, feudalizma i azijatskog načina proizvodnje)
po Habermasu trpi problem ''mešovitih i prelaznih formi: samo u malom broju
slučajeva pokrivena je ekonomska struktura jednog društva jednim jedinim
načinom proizvodnje; intekulturalna difuzija i naslage tokom vremena omogućuju
nastanak kompleksnih struktura, koje moraju biti tumačene kao kombinacije više
načina proizvodnje.'' Habermas ipak smatra da su još ''značajniji, međutim,
problemi koje postavlja sam razvojno-logički redosled načina proizvodnje.'' To
su dileme oko prvobitne zajednice (''kako se na osnovu istog načina proizvodnje
prvobitne zajednice mogu povući razlike između paleolitskih i neolitskih
društava''), oko tzv. azijatskog načina proizvodnje (treba li ovaj način
proizvodnje uračunati u poslednji stadijum prazajednice i njenog uređenja, ili
ga treba shvatiti kao prvu formu klasnog društva?), oko svrstavanja feudalizma
(da li je riječ o ''jednoznačno određenom načinu proizvodnje, ili pak o
analitički nepretencioznom zbirnom pojmu?), o tome ''kako se mogu razlikovati
arhaične od razvijenih visokih kultura'',
o kontroverzi ''između teorija postindustrijskog društva, s jedne
strane, i teorija o organizovanom kapitalizmu, s druge'', te na kraju o
svrstavanju takozvanih socijalističkih prelaznih društava. Habermas napominje
da su ovi problemi naveli čuvenog istoričara Erika Hobsbauma ''da posumnja u
koncept opštih stupnjeva razvoja.'' I dalje: ''Prirodno, postavlja se
pitanje da li spomenuti problemi pripadaju normalnom putu naučne diskusije, ili
se moraju razumeti kao naznake neplodnosti jednog istraživačkog programa.
Verujem da alternativa danas ne sme biti tako postavljena. Možda pojam
načina proizvodnje nije lažan ključ za logiku društvenog razvitka, već ključ
koji još uvek nije dovoljno izbrušen.’’
O nastanku klasnih društava i države
U šestom poglavlju Habermas sa svojom analitičkom
metodom kao teorijom socijalne evolucije na terenu analize teorija o
nastanku klasnih društava i države objašnjava, dakle, zašto jedno
društvo vrši evolucioni korak. Razmatrajući različite koncepcije o nastanku
države, Habermas uobličava svoju vlastitu oslanjajući se i na skicu o problemu
nastanka klasnih društava koju je izložio Klaus Eder na 17. njemačkom kongresu
sociologa u Kaselu (1974). Habermas naime kritički pristupa svim dosadašnjim
teorijama, uključujući i marksističku u liku koncepta društvene podjele rada.
Uočava vrijednosti kod svih njih, ali i ograničenja i realne domete koji onemogućavaju da se u
potpunosti shvati i objasni fenomen države.
'' ’Na osnovu političke vlasti može se
materijalni proces proizvodnje osloboditi ograničavajućih uslova srodničkog
sistema i reorganizovati prema odnosima vlasti.’ Vladalac osigurava lojalnost
svojih službenika, sveštenika i ratnih glavešina tako što im osigurava
privilegovani pristup sredstvima za proizvodnju (privreda palate i
hrama);’’;’’...Na primer, ratni poglavica (je) ovlašćen da u konfliktnim
slučajevima ne deli više pravdu prema konkretnoj raspodeli moći, već prema
socijalno priznatim i tradicijom zasnovanim normama. Pravedno nije više samo
ono oko čega se sve partije slažu.’’;''Uvođenje novog principa organizacije
znači etabliranje novog nivoa socijalne integracije. To onda dopušta
implementiranje prisutnih (ili proizvodnju novih) tehničkoorganizacijskih
znanja, tj. porast proizvodnih snaga i proširenje kompleksnosti sistema. U
socijalnoj evoluciji, pri tom, procesi učenja u području moralno-praktične
svesti imaju funkciju onog koji određuju tempo.’’;‘’... Diferenciranje
vladalačkih pozicija pretpostavlja da presumptivni vladalac legitimnu moć
stvara snagom konvencionalnog zakonodavstva. Nastanak države treba dakle
objasniti uspešnim stabilizovanjem pozicije sudije, pozicije koja dopušta
konsenzusno uređivanje konflikata u delanju na stupnju konvencionalnog
morala.’’
Ekskurs o napretku i izrabljivanju
Za Habermasa su suviše uopšteni Marksovi pojmovi o izrabljivanju i napretku. Zato je on,
kako kaže, pokušao ’’da osnovne institucije, kojima možemo najpre opisati
društvene principe organizacije (dakle familiju, državu, diferencirani
privredni sistem), povežem sa društvenim napretkom, imajući u vidu razvojne
stupnjeve socijalne integracije. Evoluciono uspešne inovacije ne znače samo
uvek novi nivo učenja, već novu problemsku situaciju, dakle novu kategoriju
opterećenja koja prate nove društvene formacije. Dijalektika napretka ogleda se
u tome što se sa novostečenom sposobnošću
rešavanja problema dolazi do svesti o novoj problemskoj situaciji.
... Predložio sam problemski spektar
samokonstitucije društva koji, polazeći od razgraničenja prema okolini, pa
preko samo-upravljanja (Selbststeurung) i samo-upravljane razmene sa
spoljašnjom prirodom, dopire do samo-upravljane razmene sa unutrašnjom prirodom.
Sa svakom evoluciono novom problemskom situacijom nastaju nova oskuđivanja,
naime oskudica u tehnički omogućenoj moći, politički uspostavljenoj sigurnosti,
ekonomski proizvedenoj vrednosti i kulturno pribavljenom smislu; i time dolaze
u prvi plan nove istorijske potrebe. Ako se ova vratolomna šema smatra
plauzibilnom, proizilazi da je sa sve većom refleksivnošću obrazovanja motiva i
sa strukturalnom oskudicom smisla iscrpen logički prostor za evoluciono nova
problemska područja. Kraj prvog prolaza
mogao bi na novom nivou značiti povratak problemima razgraničenja, naime
povratak problemima otkrivanja unutrašnjih granica, sa kojima se sudara proces
podruštvljenja, i pomaljanju novih
kontingencija na ovim granicama društvenog individuiranja.’’
Zaključak
U zaključku je Habermas pokušao da ukaže, kako
kaže, ’’na perspektive koje pružaju mogućnost za raspravljanje s konkurentskim
pokušajima objašnjenja.’’ Na samom kraju svoje rasprave Habermas sumira i
sintetizuje glavne njene teze i odrednice sljedećom rečenicom: ’’... Držim da
odluka za istorijski materijalizam nije samovoljna: razvoj proizvodnih snaga
povezan sa zrelošću formi socijalne integracije znači napredak sposobnosti
učenja u obe dimenzije, napredak u objektivirajućem saznanju i u moralno-praktičnom
uvidu.’’
0 Komentara