Boris Raonić, lice poražene države: Trinaest presuda i potpuni slom pravnog poretka
Kako su Boris Raonić, Savjet RTCG i tišina Višeg suda ogolili istinu o sistemu u kojem zakon ne obavezuje, a odgovornost ne postoji
Piše: Zoran M. Vukčević
Postoje trenuci u životu jedne države kada se njena suština ogoli do kraja, bez retorike, bez deklaracija, bez ustavnih fraza. Upravo takav trenutak traje već godinama u slučaju Borisa Raonića i njegovog direktorovanja Radio-televizijom Crne Gore.
Ovđe više nije riječ o jednom čovjeku. Niti o jednoj funkciji. Niti čak o jednoj instituciji. Ovđe je riječ o sudaru između ideje pravne države i njene brutalne negacije u praksi.
Sud koji ne obavezuje
Trinaest sudskih presuda. Trinaest puta potvrđeno da je nešto nezakonito, i trinaest puta ignorisano.
U uređenoj državi, jedna presuda je dovoljna. U Crnoj Gori, ni trinaest ne znači ništa.
To nije samo institucionalni problem. To je problem same suštine države.
Jer država prestaje biti država onog trenutka kada njene odluke postanu opcione.
Ako sud ne obavezuje, ko obavezuje?
Ako zakon ne važi, šta važi?
Ako presuda ne proizvodi posljedicu, da li je uopšte presuda?
Formalno, Crna Gora ima pravni sistem. Suštinski, ona funkcioniše kao prostor selektivne primjene prava.
Legalitet bez legitimiteta
Prisustvo Borisa Raonića na čelu javnog servisa, uprkos presudama, razara samu ideju institucije.
Javni servis nije obična institucija. On je ogledalo države. Njena glasna savjest, ili najtiša laž.
Kada na čelu stoji neko čiji mandat osporava sud, javni servis prestaje biti servis građana. Postaje instrument političkih potreba.
Savjet, saučesnik ili korektiv
Članovi Savjeta RTCG koji su ga birali sudski su kompromitovani, ali i dalje śede u foteljama.
Ništa se nije promijenilo.
Ne postoji odgovornost. Ne postoji reakcija.
Ako oni koji su proizveli nezakonitost nastavljaju da upravljaju institucijom, nezakonitost prestaje biti incident i postaje način upravljanja.
Savjet prestaje biti korektiv, postaje produžena ruka političke volje.
Tišina Višeg suda, najglasniji dokaz
Na prvostepene presude, jasno i nedvosmisleno, Viši sud se ne izjašnjava. Ne danima, ne sedmicama… već zabrinjavajuće dugo.
Pravda koja kasni u političkom kontekstu postaje kontrolisana pravda.
Odlaganje nije neutralan čin. Ona čuva postojeće stanje i daje vrijeme onima na vlasti.
U takvom ambijentu, sprega politike i sudstva više ne izgleda kao teorija, već kao logičan zaključak.
Politička śenka koja sve objašnjava
Kako je moguće da neko ostane na funkciji uprkos tolikom broju presuda?
Kako je moguće da oni koji su ga birali i dalje odlučuju?
Kako je moguće da viša sudska instanca ćuti?
Odgovor je jasan: nijesu sami. Nijedna pravna anomalija ovog obima ne opstaje bez političkog pokroviteljstva.
Slučaj Raonić nije devijacija sistema, on je njegova manifestacija.
Savjet i tišina sudova potvrđuju istu stvar: odgovornost ne postoji, čak ni kada je presuda jasna.
Država koja pregovara sa sopstvenim zakonima
Zakon stoji iznad pojedinca? U Crnoj Gori, pojedinac stoji iznad zakona, ako ima podršku.
I ne samo pojedinac, već i kolektivni organi, te institucionalna pasivnost sudova.
Zakon koji se ne primjenjuje nije zakon. On je tekst. Dekor. Fikcija.
Takva država funkcioniše na principu moći, a ne pravde.
Ćutanje kao saučesništvo
Još opasniji od samog ignorisanja presuda jeste muk koji ga prati:
Institucije ćute.
Sudovi odlažu.
Politički akteri kalkulišu.
Javnost se navikava.
A navikavanje je najopasniji oblik poraza. Kada društvo prihvati nepravdu kao normalnu, ona prestaje biti incident i postaje pravilo.
Javni servis, ogledalo deformacije
Radio-televizija Crne Gore više ne reflektuje društvo, ona ga oblikuje.
Ako je vrh nelegalan, a upravljački organ kompromitovan, a sud sporo reaguje, kakvu poruku šalje?
Zakon nije obavezan. Presude nijsu konačne. Istina je relativna.
Sistem je zatvoren krug u kojem odgovornost ne postoji.
Ovo nije pitanje jednog direktora.
Ovo nije ni pitanje jedne institucije.
Ovo je pitanje:
Da li Crna Gora ima snage da bude pravna država, ili samo glumi da to jeste?
Pravna država ne bira kada će poštovati zakon.
Ne pregovara sa presudama.
Ne štiti pojedince od odgovornosti.
Ne ćuti kada mora da govori.
Ako to ne postoji, sve drugo postaje nevažno.
Naša država danas nije prostor pravde i pravne sigurnosti. Ona je prostor u kojem pravda, povremeno, dobije riječ, ali nikada posljednju.
akutelno.me
0 Komentara