Zarad kupovine prividnog političkog mira, ponavljaju se isti obrasci koje smo u Crnoj Gori već gledali, od bombaške afere, preko prvog neuspjelog državnog udara 1997. godine, pa do ovog posljednjeg, gdje se suštinski problemi uporno guraju pod tepih, a amnestira i hrani antidržavno i antisistemsko djelovanje, kaže Vuković

Pobjeda

To što je sistem dozvolio da se događaj koji je s pravom u međunarodnim krugovima prepoznat kao eklatantan primjer malignog uticaja Rusije sada relativizuje šalje poruku i unutra i spolja: da je crnogorsko društvo zapravo bez jasnog bezbjednosnog i institucionalnog imuniteta. U narednom periodu biće presudno posmatrati hoće li se ova tema i dalje tretirati kao suštinski egzistencijalna za Crnu Goru ili će u potpunosti biti gurnuta pod tepih, kaže u razgovoru za Pobjedu profesor na Univerzitetu Džons Hopkins u Vašingtonu Siniša Vuković komentarišući oslobađajuću presudu.

Ističe da se boji upravo ovog drugog scenarija, da se stvaraju opasne pretpostavke da se antidržavno djelovanje ne samo legalizuje, već da se dugoročno internalizuje od strane narednih generacija kao sasvim ispravan i legitiman način političkog djelovanja.

“Ako se ovako nastavi, nove generacije će odrastati sa opasnim ubjeđenjem da su radikalni potezi protiv sopstvene države potpuno ispravni, održivi i, na kraju, politički isplativi”, upozorava Vuković.

Podsjetimo, Apelacioni sud Crne Gore je 20. februara odbio žalbu Specijalnog državnog tužilaštva i potvrdio presudu Višeg suda u Podgorici kojom su Andrija Mandić, Milan Knežević i ostali optuženi oslobođeni optužbi za stvaranje kriminalne organizacije i pokušaj terorizma, uz obrazloženje da tokom postupka nije dokazano da su izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret.

Sudska odluka u slučaju „Državni udar“, po kojoj su svi optuženi oslobođeni uprkos dokazima, dokazuje ogromni politički uticaj na pravosuđe. Ispada da se 2016. ništa nije dogodilo. Kako to komentarišete?

Vuković: Istoriju, na sreću, ne pišu isključivo sudske odluke, niti sud ima ulogu monopolizovanja istine. Ovdje je, prije svega, važno razdvojiti krivičnu od političke odgovornosti. Čak i ako sud, usljed proceduralnih ili drugih razloga, donese oslobađajuću presudu, to ne amnestira aktere od političke odgovornosti za dešavanja te godine, niti briše činjenice i podatke na koje je ovaj proces bio oslonjen. Uvijek treba imati u vidu da je devet lica odmah priznalo krivicu i prihvatilo nagodbu, jer su očito bili svjesni težine i ozbiljnosti scenarija koji se pripremao i u kojem su učestvovali. Sada se pokušava kreirati narativ da se te 2016. apsolutno ništa nije dogodilo, da plan nije bio vođen od strane tzv. elemenata inostranosti, o kojima je nedvosmisleno pričao i predśednik Vučić, da se nije spremalo ubistvo tadašnjeg premijera Đukanovića, da nijesu isporučena finansijska i druga sredstva zarad ispunjavanja tog plana o čemu su izvještavale institucije SAD i Velike Britanije itd. Zbog svega navedenog, važno je da se sa velikom dozom opreza moramo odnositi prema načinu na koji će ova odluka biti dalje interpretirana i korišćena u dnevnopolitičke svrhe. Ono što najviše zabrinjava jeste znakovito slabo držanje institucija. Svjedočimo traljavom i kratkovidom pokušaju političke trgovine kojim se hrani trenutni politički oportunizam. Zarad kupovine prividnog političkog mira, ponavljaju se isti obrasci koje smo u Crnoj Gori već gledali, od bombaške afere, preko prvog neuspjelog državnog udara 1997. godine, pa do ovog posljednjeg, gdje se suštinski problemi uporno guraju pod tepih, a amnestira i hrani antidržavno i antisistemsko djelovanje.

Da li smatrate da su utemeljene tvrdnje analitičara da je ova presuda imala zeleno svjetlo spolja?

Vuković: Prije nego što usvojimo tezu o „zelenom svjetlu“ treba razumjeti kako zapadna diplomatija tretira ovakve situacije. Ne treba očekivati da će se iko sa Zapada direktno i zvanično oglasiti kako bi kritikovao sudsku presudu, jer je to ipak pravosudni epilog. Za očekivati je da Zapadni zvaničnici nastupaju sa pretpostavkom da je procedura ispunjena, fokusirajući se na formu nezavisnosti sudstva, bez obzira na suštinu i dalekosežne posljedice ove odluke. Međutim, upravo to odsustvo reakcije je vrlo rječito. Činjenica da nije bilo ni onog najosnovnijeg, kurtoaznog javnog „primanja k znanju“ da je donesena odluka, dovoljno govori sama za sebe. Ta tišina zapravo ukazuje da postoji doza ozbiljnog razočaranja načinom na koji je ovako osjetljiva i za crnogorsko društvo suštinski egzistencijalna tema tretirana do svog finalnog ishoda.

Zašto se nije oglasio niko od naših zapadnih partnera od kojih smo dobili informacije o ovom događaju? Brojni mediji sa Zapada su ovaj državni udar koristili kao primjer malignog uticaja Rusije. Sada se ovaj slučaj nije našao ni u završnim mjerilima za poglavlja 23. i 24. Možemo li da zaključimo da je legitimno podrivati sopstvenu državu?

Vuković: Što se tiče izostanka ovog slučaja iz završnih mjerila za poglavlja 23 i 24, moramo biti svjesni da se Brisel u ovoj fazi integracija fokusira na sistemsko funkcionisanje pravosuđa i zakonske okvire, izbjegavajući mikromenadžment pojedinačnih presuda. Ipak, to ne znači da je problem nestao, već da je teret suočavanja sa posljedicama prebačen isključivo na Crnu Goru. S druge strane, to što je sistem dozvolio da se događaj koji je s pravom u međunarodnim krugovima prepoznat kao eklatantan primjer malignog uticaja Rusije sada relativizuje šalje poruku i unutra i spolja: da je crnogorsko društvo zapravo bez jasnog bezbjednosnog i institucionalnog imuniteta. U narednom periodu biće presudno posmatrati hoće li se ova tema i dalje tretirati kao suštinski egzistencijalna za Crnu Goru ili će u potpunosti biti gurnuta pod tepih. Bojim se upravo ovog drugog scenarija, da se stvaraju opasne pretpostavke da se antidržavno djelovanje ne samo legalizuje, već da se dugoročno internalizuje od strane narednih generacija kao sasvim ispravan i legitiman način političkog djelovanja. Ako se ovako nastavi, nove generacije će odrastati sa opasnim ubjeđenjem da su radikalni potezi protiv sopstvene države potpuno ispravni, održivi i, na kraju, politički isplativi.