Politika

Dušan Ičević

Posrbljivanje Zete

Feb 16, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Revnostan u posrbljivanju svega što mu godi, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić čestitajući Dan opštine Zeta naglašava da je plodna zetska ravnica vjekovima hranila naš narod, (naravno srpski, moj kurziv, D. I.)

Veliča: Ispisivane su stranice istorije i Zete, i temelja naše državnosti. (zna se, srpske, moj dodaak, D. I.,)

Ređam, i sporima, da ”… prije gotovo hiljadu godina vizantijski zapisi pominju njeno ime, a od tada do danas Zeta ostaje postojan simbol identiteta, trajanja i ponosa. “Brka” i namjerno zamjenjuje Duklju Zetom, pošto je Zeta kasnije imenovana. Sada je samo toponim određene uske teritorije.

Tvrdnja “da je ovaj kraj bio jedan od stubova moći države Nemanjića”, zabašuruje da je Nemanja “ognjem i mačem” pokorio i okupirao Duklju//Zetu, i porušio sve gradove: Danj, Sardoniki, Rosaf zvani Skadar, Svač, Ulcinj, grad slavni Bar, osim Kotora, u koji prenese svoj dvor. Zeta je pod srpskom okupacijom od 1186. do 1356. godine.

Netačno je “da je u obližnjoj Ribnici rođen Stefan Nemanja” pošto je dokumentovano dokazaono da je rođen u Spužu. U tekstu Nije Nemanjin grad, objavljenom u Cnogorskome portalu, obrazložio sam takvu tvrdnju.  

Proizvoljno je da je “vladar koji je započeo veliku epohu i rasplamsao ideju slobode, pretvarajući Zetu u jedno od ključnih ishodišta srednjovjekovne državne i duhovne snage”. Poznato je da je nasilno porobljavao okolne teritorije i narode, što potvrđuju njegovi sinovi u biografijama. Kako nabraja Stefan Prvovenčani u „Životu Stefana Nemanje“: „Nezlobivi i Sveti Simeon“ svojom silom potom razruši i opustoši mnoge gradove Bugarske, Skoplje, Prizren, Niš, Svrljig itd. „Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. I ne podigoše se ni do danas. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmožâ, i naroda svoga“. Pridodade, nastavlja Prvovenčani, zemlji otačastva svoga i područja niz Moravu, Nišavu, na Kosovu. (Život Stefana Nemanje od kralja Stefana Prvovenčanog, Stare srpske biografije, Srpska književna zadruga, Beograd 1924  I Sava, najmlađi Nemanjin sin, opisuje kako je Stefan Nemanja obnovio očevu dedovinu, tj. Rašku i, pošto podiže propalu dedovinu, pridobija mnoge gradove i područja „od primorske zemlje Zete“, pa do Rabne, odnosno Albanije, i od grčkih zemalja po Metohiji, Podrimlju, Kosovu, Pomoravlju, Ponišavlju, Leskovcu. (Život Stefana Nemanje (sv. Simeona) od sv. Save.)

Za njegove sinove Nemanja je imao dedovinu i otačastvo svuda, i pravo da povrati i pridobije sve krajeve koje je poželio. Rušio je i uništavao sve pred sobom, pa i gradove u kojima je „narod svoj“. I Dioklitiju i Dalmaciju smatra za „otačastvo i rođenje svoje“, iako se zna, i Stefan Prvovenčani zapisuje, da su se od velikog meteža u krajevima u kojima su živjeli njegovi roditelji sklonili u Dioklitiju. (Život Stefana Nemanje od kralja Stefana Prvovenčanoga, isto, str. 31).

Ako je bio došljak u Zeti, pitam: Koji je to „svoj narod“ našao u njoj? Je li ga otac Zavida, kako se spominje, porodio poslije bijegu iz Raške? Zašto će „svoj narod“ da „služi državi njegovoj sa strahom“? Kako može biti „prava dedovina svoja“ (ili očevina, baština – kako objašnjava N. Bašić, koji je priredio „Stare srpske biografije“) ako je došao na tuđe? Koja neobuzdana sila goni Nemanju da ruši sve pred sobom? Zar nije praktičnije da se sačuvaju gradovi, nego da se pretvaraju u „prah i pepeo“?

Posrbljena je zetska dinastija Crnojevića koja je “dugo iz Žabljaka Crnojevića vladala i Zetom, i okolnim predijelima”. Prenebregaba da je obnovljena država Crna Gora bila samostalna pod dinastijama Balšića i Crnojevića. Ne godi mu, no ga mori, da je Stefanica Crnojević dvaput porazio srpsku vojslu pod komandom Brankovića.

„Poučeni velikom istorijom ovog kraja, vjerujem da je pred nama vrijeme veće sloge i razumijevanja, u kojem se svi izazovi prevazilaze razgovorom, jer samo tako možemo graditi sigurnu i uspješnu budućnost. Mir, stabilnost i napredak moraju biti ciljevi kojima zajedno težimo i oni nemaju alternativu“,  zaključio je Mandić. Svoojim propagadnim frazama za(b)luđuje srpsku mladež, pristalice I lakovjerne. (Mandić: Zeta ostaje postojan simbol identiteta, vjerujem da je pred nama vrijeme veće sloge razumijevanja, Portal AnalitikaI,, 8. 2. 2026)

U srpskoj istoriografiji sve do nedavno tvrdilo se da je Stefan Prvovjenčani prvi priznati srpski kralj sa papskom potvrdom, što je tačno. Sporilo se Srbima pravo na Duklju upravo zbog navedene činjenice, pošto je dukljanski Mihailo bio  papski priznati kralj mnogo prije Prvovenčanoga. U Domentijanovome žitiju priznato je za Duklju da je „Kraljevstvo otprva“.

Raspadom Dušanovoga carstva, Zeta se oslobađa tuđe vlasti i započinje od 1360. godine vladavina Balšića, koji ratuju protiv Turaka i Mlečića, pa i okolnih, i srpskih velmoža, i Despotovine Srbije, za nezavisnost. U Crnoj Gori, koje ime se, bar doskora, ustaljuje od 1435. godine (prvi put se spominje u povelji kralja Milutina 1296. godine)[1] uzdiže se nova dinastija Crnojevića, koja se takođe neprekidno bori za nezavisnost svoje države. (Toponim Crna Gora/Monte Nigro prvi put se, što navodim i u knjizi Crnogorska nacija: u izboru, spominje na latinskome je­ziku u vrijeme Justinijanove vladavine, u VI vijeku, kada je Prevalitana sje­dište slovenske države ili slovenske crkve, a mladi Tuđemir preuzima, naj­vjerovatnije nakon Petoga vaseljenskoga sabora 553., najkasnije 555. godine, na Ilirikumu, u Diokleji ili Skadru, upražnjeni tron Kraljevstva Slovena, potom u Historias Pelagiana i Crna Gora – Montis niger ili „Crna Planina” u djelu izvjesnoga anonima, autora vjerovatno s kraja Justinove i Justinijanove vladavine. (Vojislav D. Nikčević, Književnost Duklje i Prevalitane, str. 288-290).

Godine 2019. slavila se 800-godišnjica Srpske države i autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve. Za trenutak je „zaboravljena” ili „zanemarena” prethodna „slavna istorija”. Do nove potrebe uzvisivanja integralnoga srpstva i veličine srpske države.

Gn Amiloije, kojega  sam nazvan Risto Zlousti, prokleo je Dukljane, što nije smetalo krivotvorcima da Duklju proglase za prvu srpsku državu.

Država Crna Gora nije nastala iz  srednjevjekovne srpske države, nego nastavlja svoj (dis)kontinuitet na državi Duklji u vrijeme Vojislavljevića, i crnogorskoj Zeti.

Toliko, za sada, o „srpskoj“ Zeti.