Piše: Muhamed Borogovac

Bili su izbori i sada sve zavisi od jednog čovjeka, Dritana Abazovića. On je već kazao da će u koaliciju sa srpskim strankama, ali mnogi u Crnoj Gori, Bošnjaci, Albanci i Crnogorci se nadaju da bi on mogao promijeniti mišljenje, da je on zbog etničkog porijekla čovjek koji prirodno ne pripada u tu litijašku bratiju. Na primjer, Azem Vlasi mu objašnjava da će biti “izdajnik svoga albanskog naroda”, ako građansku Crnu Goru izruči u ruke velikosrpskog projekta. Svi pokušavaju prodrijeti u Abazovićevu dušu, vidjeti ko je on zaista, šta je njegov istinski kredo.

Na žalost, plašim se da tu nema neke dileme, Dritan Abazović je čvrsto stao na stranu Srba, bez obzira što potiče iz albanske muslimanske porodice. On je već slavenizirao svoje albansko prezime, što se ne čini olako. Taj čin odražava njegovo duboko opredjeljenje.

U tipičnom srpskom maniru krađe tuđe povijesti i identiteta, Dritan Abazović našao za potrebno i da obznani da su roditelji Skenderbega bili Sloveni, te je zaključio da je Skenderbeg bio Srbin. (Zar Skadar nije bliži Crnoj Gori?!) Da li je Dritan Abazović najnovije izdanje Sejde Bajramovića, Rahmana Morine, Alije Izetbegovića i sličnih koji su u ključnom trenutku pokazali svoju istinsku prirodu i odradili stvar za srpstvo? Mi u Bosni imamo iskustvo sa takvima, upropastili su nam državu, pa smo se izvježbali da ih lako prepoznajemo.

IZJEDNAČAVA ULOGU SRBIJE I ALBANIJE

Evo još nekih činjenica iz Abazovićevog ponašanja koje dosta govore:

Dok su pobjednici slavili marširajući sa srpskim zastavama i skandirajući Srbiji, Abazović smiruje crnogorsku javnost riječima: “Crna Gora neće biti ni srpska Sparta, ni dio velike Albanije.”

On ovdje vještački izjednačava ulogu Srbije i Albanije, mada Albanija ni na koji način ne pokazuje apetite prema Crnoj Gori. Albanske stranke su dobile samo 2,5% glasova, kakva je tu opasnost od Albanije?!

Na predizbornom mitingu, uoči samih izbora, Abazović počinje govor uzvikujući “Esselamu Aleikum”?! Zašto bi predsjednik jedne građanske stranke, u građanskoj Crnoj Gori, državi u kojoj su muslimani manjina, počinjao predizborni miting sa “Selam Alejkum”?! Koje glasove će mu to donijeti?! Odmah sam se sjetio naših bosanskih udbaša i KOS-ovaca. Prepoznavali smo ih po tome što su se prenaglašeno predstavljali kao muslimani, što su npr. pretjerano upotrebljavali turcizme, trčali u “prvi saff” u džamiji, okruživali se hodžama, dok su dokumente kojima se ukida Republika BiH rado potpisivali Srbima. To Selam Alejkum je i njima služilo za zadobijanje povjerenja bošnjačkih glasača, da bi onda osnovali Republiku Srpsku na tim glasovima. Očigledno i Dritan Abazović je računao na glasove muslimana, da bi onda tamo gdje je bitno stao uz lidere Srba.

Ovih dana, poslije orgijanja “pobjednika” u Pljevljima, Abazović šeta čaršijom sa hodžom Kadribašićem, čime ponovo izvodi predstavu za Bošnjake, a pravda izgrednike riječima:

“Mi se tek navikavamo na demokratiju. Vlast se ne mijenja uz ruže i aplauze.”

Kakva laž. U stvari demokratija traje već preko 20 godina i nikada do sada nije bilo nereda u vezi sa izborima. Nisu ovi neredi zato što gubitnici neće demokratski da predaju vlast, da bi se moglo reći da još nismo spremni za demokratiju, ili da se tek navikavamo na demokratiju. Sadašnja vlast kako i dolikuje, demokratski bez problema predaje vlast pobjednicima. Ovo divljanje nema nikakve veze sa nedemokratskom promjenom vlasti, to je samo euforija mržnje ohrabrene pobjedom. Ta Abazovićeva izjava ima za cilj samo da opravda izgrednike, litijaše jer on je njihov advokat, on nema ni trunke objektivnosti kada su oni u pitanju.

Zatim, kada u intervjuu za Al Jazeeru govori o izgredima litijaša osokoljenih pobjedom, a koju im je upravo on donio, on ih opravdava riječima: „Juče sam bio u Pljevljima, nemili događaji i sinoć su se ponovili, ali šta ćete, mi nikada nismo ni izašli iz devedesetih.”

A odmah zatim, kao motivaciju svoga opredjeljenja za srpske stranke, a protiv DPS-a kaže: „Ljudi koje smo pobijedili na izborima, a koje glorifikuje cijeli region su ljudi koji su učestvovali u ratnim dešavanjima u BiH. Mi se protiv te politike borimo, protiv politike koja je ratovala, koja je proizvela sve ovo što do sada nismo uspjeli da prevaziđemo.”

Dakle, za one koji nisu odustali od politike iz devedesetih, on ima razumijevanja, ali tu bivšu politiku žestoko zamjera onima koji jesu odustali od nje.

Odmah zatim, on ponovo govori o svojim političkim saveznicima, i ponovo se njegovo odnos prema devedesetim mijenja. Naime, na pitanje da li su se njegovi potencijalni koalicioni partneri distancirali od politike devedesetih kao što je to uradio Đukanović, Abazović kaže: „Ja ne znam da li su se distancirali, žao mi je ako nisu, a naša koalicija je postavila jednostavne i jasne uslove za formiranje vlasti.”

Dakle, on jasno kaže da ostaje uz srpske stranke ako i nisu odustale od četništva. Nije ga ni malo stid zbog neprincipijelnosti i dvostrukog aršina, jednog za Srbe, a drugog za Crnogorce.

Podsjećamo, upravo je Đukanović bio ključni čovjek u izvlačenju Crne Gore iz te politike. Đukanović ne bi imao nikavih problema sa Srbijom da nije hrabro krenuo da izvuće Crnu Goru iz politike koju mu Abazović i sada zamjeri, a koju paradoksalno Abazović sada podržava?! Abazovićeve verbalne ograde od te politike ništa ne vrijede, jer djela govore jače od riječi.

Nije slučajno srpski akademik, Matija Bećković uzviknuo: “Kada bi sad Dritan Abazović, Albanac, došao u Beograd, srpska omladina bi ga nosila na rukama.”

Ovakvim ponašanjem Abazović rizikuje da sebe diskvalifikuje kao ozbiljnog političara. I pored sadašnje euforije Srbi nikada neće glasati za njega, a ako ostane uz njih, ni ostali. On misli da se svojom retorikom može izvući iz svake situacije, ali ne može, jer ipak na kraju ljudi vrednuju samo djela. Ima mnogo bivših političara koj i su u j ednom trenutku dobili šansu da postanu velikani, ali su zbog nedostatka karaktera pogrešno odigrali, te su na kraju pročitani i odbačeni od prevarenih glasača, završili na smetlištu istorije. To bi Abazoviću trebalo da bude opomena.