Istorija

Dušan Ičević

Nestali Crnogorci

Jan 16, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Crnogorci, uprkos Popisu, nestali su u Crnoj Gori. Ili se ne priznaju.

Ćetnički vojvoda, predsjednil Skupštone u razgovoru u emisiji RTCG Naglas nije pomenuo Crnogorce. Pohvalio je predstavnike Albanaca Camaja, Bošnjaka Ibrahimagić, najboljega političara u Crnoj Gori Milana Kneževića, predstanika Srba, Sebe podrazumijeva, Hrvatsku nacionalnz zaednicu. U završmoj rečenici naglasio je da su  u parlmentarnoj većini zastupljeni svi narodi: Sbi, Bošnjaci, Albanci… Crnogoraca nema.

Mandić je izjavio ranije da su Srbi poslije 70 godina konačno osvojili vlast u Crnoj Goi. Za sada je djelimična, ali od Garašaninovoga Načertanija iz 1844. godine istorijska je čežnja i težnja da se “priljube svi Srbi” i tvore Veliku Srbiju. Sada Srpska Sparta nije dovoljna. Vječita naa je da se dobije Srpsko more.Namjera je da se Crna Gora uvede u Srpaki svet.  U tekstu Manda i banda “proizveo” sam parlamentarnu većinu u “jurišlije” četničkoga voojvode. Andriju Mandića sam ranije nazvao Androidom, oblikovanim u majstorskoj radionici androida Vučića Picoustoga. Nastavlja seAmfilohjevo nasljeđe, koji je pred Popis stanovnitva 2003. “objavo”  da u Croj Gori  žive samo Srbi. Crkva Srbi čini najviše što može da sve posrbi Najgore je što  ratne zločicw proglašaa za svece, i za heroje,, podiže im spomenike, đto istoričar Dragutin Papović naziva “đurišlije”.

Vrsta kampqnje void se za proglašenje Podgoričke skupštine, koja se proglašava za najvažniji događaj u itoriji srpskoga naroda, revnostan je najviše Milan Kneževič koji u raspravi o nasilju i aneksiji navodi samo ono šro mu godi. U tekstu Zločin Ujdinjenja naveo sm činjenice suprotne veličanju nelegalne  nelegitimn Podgoričke skupštine, posebno nalaze dva engleska istrađivača, najviše Amerikanca  koji je nazvo zločinom potiv Crne Gore.

U tekstu Zločin Ujedinjenja navodim:                                                                 “”Protiv nasilnoga pripajanja Crne Gore Srbiji, koju su priznale velike sile, pobunio se američki publicista Vitni Voren, koji je u Njujorku 1922. godine objavio knjigu sa optužbom da je Mirovna konferencija napravila zločin prema Crnoj Gori. Čak nagovještava da će ako se dopusti takva tiranija i prevara koje su zbrisale Crnu Goru, jedan veći rat biti neizbježan. Voren navodi sve zasluge Crne Gore u ratu i zaštitu koje je crnogorska vojska dala srpskoj vojsci u odstupanju. A na kraju rata, Vlada Crne Gore nije se vratila u zemlju, kako su učinile vlade Belgije i Srbije. Prigovara Amerikancima i Vilsonu što nijesu istrajali u primjeni principa samoopredjeljenja. Svijet se s razlogom uzbunio, piše, što se Njemačka siledžijski ponijela prema Belgiji, ali niko nije digao ruku da prekine nasilje kada je Srbija ispoljila svoje siledžijstvo prema Crnoj Gori. Umjesto da pomogne u obnovi nezavisnosti Crne Gore, Srbija je apsorbuje.“

Po ponašanju Milan Knežević više nije Pipun, pošto mu je milija buka i bruka.. Više mu priliči da bude Krap zecki, kako bi rekli Zećani, koji zijeva i čeka da mu sa udice upadne crvić.

Mandić prenebregava da zahtjev za srpski jezik po “masovnosti” ustavno bude zvanični jezik, da ista logika bude primijenjena i za Crnogorce ustavno urđenje Crne Gore, kojih u Popisu stanovništtva 2023. ima 41, 12%.

U tekstu “Jwzičarka i jezikoše” naveo sam razloge zašto je srpski jezik u tolikoj upotrebi. Počeću od završetka Podgoričke skupštine: “Do sada smo bili Crnogorci, odsada smo Srbi”. Sve je posrbljeno, naravno i jezik. Srbi sebe uzvisuju u Nebeski narod, Narod od kojega je postal većina naroda, čak da je  Bog Srbin… Tvrde da je sanakrt izveden iz srpskoga jezika. Otuda: “Govori srpski da te ceo svet razume”

Napominjem da su svi navedeni tekstovi objavljeni na Crnogorskme portalu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dušan Ičević

 

Po/grešna spomen ploča

 

Skupština grada usvojila je, na inicijativu i veliko zadovoljstvo “frontovke” predsjednice Jelene Borovinić Bojović, da se Amfilohiju na kući Đečevića postavi spomen ploča Amfilohiju i predMaksim M. Šobajić, Starine u Zeti, Ju muzeji I galerije Podgorice- str. 98-101;(prvo izdanje u Beogradu 1892)stavnici Đečevića. Pristanak Đečevića prenebregava da je Amfilohije u narodu nazvan Risto Sot ona. Razlozi su u mitropolitovim  izjavama da je islam lažna vjera, da su Crnogorci kopilad i volovi, da je autofekalna Crnogorska crkva, da se ne pravi država od onoga… Proglašavao je ratne zločinace, ubice i koljače u blažene i svece, sijao mržnje prema neistomišljenicima…Zbog poganoga jezika nazvao sam ga Risto Zlousi. 

Tvrdio je gn Amfilohije da je porodica Đečević iz ostataka manastira Drpe poklonila, predala Mitropoliji SPC mošti svetih Teodora Tirona i Stratilata i časni krst, što Đečevići poriču. (Slobodan Čukić, Podgorički brevijar, Nova Pobjeda d.o.o. – Gradski sekretarijat za kulturu i sport, Podgorica 2018, str. 368-369)

Predsjednici može biti ugodno što samouki istoričar Maksim M. Šobajić u opisu starina u Zeti nalazi u Podgorici moguća mjesta gdje je rođen Nemanja. Zapisuje da je u Mahali Đečevića “sv. Sava crkvu napravio baš u kuću đe je rođen njegov otac Nemanja…mjesto je  “vakuv starog srpskog manastira koga su Đečevići pritisli, za to su se Đečevići i  zatrli. Njihovo je poreklo sve nazadaovalo, a potonje se od čume (kolere) sve zatrlo”. Đečevići su još živi, uprkos koljare, kako se zove u narodu. Maksim ih je ukobio. Ili su se – potenčili!?

Zajedno ne mogu Risto Zlousti i plemeniti Đečevići na spomen ploči “pomirenja”, kako je umislila “frontovka”.

Predsjednici Borovinić Bojović svakako godi što Šobajić  zapisuje što mu pričaju Srbi Podgoričani. Predsjednica voli da podiže spomenike u slavu srpskih vladara, osobito prvoga Nemanjća. Na otvaranju trećeg Podgoričkog festivala omladinske kulture “Nemanjin grad” kruvotvorila je da je “drevna Ribnica mjesto rođenja Stefana Nemanje-Svetog Simeona Mirotočivog, rodonačelnika dinastije Nemanjića, koja je, ostavila snažan pečat u istoriji cijelog Balkanskog poluostrva”. Međutim, istorija pamti da je “ognjem i mačem” osvajao i pokoravao okolne države i narode. Žali što “Podgorica još uvijek nema njegov spomenik...” (BOROVINIĆ BOJOVIĆ: Amfilohije nas je prvi u duhovnom smislu vratio Nemanjinom gradu,. Vijesti, 27. 9. 2023)

 Dokazano je poprije, što ona ne zna ili ne haje, da Ribnica nije rodno mjesto, da grad Ribnica nije postojala. Zar zaslužuje spomenik pošto je u Duklji porušio sve gradove: Danj, Sardoniki, Rosaf zvani Skadar, Svač, Ulcinj, grad slavni Bar, osim Kotora. (Život Stefana Nemanje od kralja Stefana Prvovenčanog, Stare srpske biografije, Srpska književna zadruga, Beograd 1924, str. 41-42.

  Znala bi da je čitala spise Nmanjinih sinova Stevana Prvovenčanoga ili Rastka, budućega Sv. Save. Ili ga možda baš zbog toga pohvaljuje. Kako se ushićuje Amfilohijem rado bi mu podigla spomenik. Za sada se zadovoljila spomen pločom.   Amfilohiju je podignut spomenik u Beranama, za naknadu pošto nije uspjelo da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću.

Zadovoljna je vjerovatno što se sve dešava u Podgorici, koju je patrijarh Porfirije uzvisio u duhovno porijeklo svih Srba.

Drugo je, prema predanju koje navodi Šobajić o najstarijoj džamiji u Podgorici, sagrađenoj  na prostoru gdje je bila crkva, “mjesto đe se rodio jednog starog zemana srpski kralj…”

Treće mjesto su Đulići, zaselak podno Gorice (za koji  Božidar Vuković Podgoričanin zapisuje svoje mjesto rođenja).

Dodaje uzgredno ds se priča da je Nemanja rođen u Zlatici. (Maksim M. Šobajić, Starine u Zeti, Ju muzeji I galerije Podgorice- str. 98-101;(prvo izdanje u Beogradu 1892) Šobajić ne spominje mjesto gdje se sada slavi Nemanjino roždestvo iznad Sastavaka. Svuda je označio samo r. Ribnica, znači da nije grad. Vjerovatno slavljenici ne haju. Turska tvrđava im je – milija!      

Skupština Glavnoga grada odlučuje hoće li spomen ploča biti postavljena…