UMJESTO UVODNIKA
SV. PETAR CETINJSKI:
"CRNOGORCI"
Pritisnite enter da pretražite ili ESC da izađete
Škrinja

Kako se kroz jezik, zastavu i državljanstvo ponovo iskušava opstanak Crne Gore

Ucjena indetitetom

0 Komentara
(15 riječi)

Piše: Milan Brdar 

Da bi se u potpunosti razumjela težina zahtjeva koje danas ispostavljaju Milan Knežević i DNP, neophodno je vratiti se dublje u istoriju Crne Gore, u one lomove u kojima se odlučivalo hoće li Crna Gora biti država ili fusnota tuđe istorije. Jer ono što se danas nudi kao politički kompromis, u suštini je repriza starih projekata, samo u novom institucionalnom pakovanju.

Crna Gora je jedna od rijetkih balkanskih zemalja koja je svoju državnost izgradila prije moderne nacionalne ideologije. Dok su se drugi narodi u devetnaestom vijeku tek formirali kao političke nacije, Crna Gora je već imala međunarodno priznatu državu, potvrđenu Berlinskim kongresom 1878. godine. Imala je svoju dinastiju, svoju vojsku, svoje zakone, diplomatiju, novac i simbole. U toj državi govorilo se crnogorskim narodnim jezikom, koji je bio prepoznat kao poseban i u domaćoj i u stranoj literaturi tog vremena. Niko tada nije imao dilemu da li Crna Gora postoji, niti kako se zove njen jezik.

Prvi ozbiljan udar na crnogorski identitet dolazi nakon Prvog svjetskog rata. Podgorička skupština nije bila izraz narodne volje, već politički instrument kojim je ukinuta crnogorska država i nasilno utopljena u novu zajednicu. Time nije ugašena samo država, već je započet sistematski proces brisanja crnogorskog imena. Crnogorski jezik je proglašen varijantom tuđeg jezika, crnogorska istorija je svedena na regionalnu epizodu, a crnogorski simboli su uklonjeni iz javnog života.

Otpor tome nije bio simboličan, već oružan. Božićni ustanak nije bio građanski sukob, već borba za opstanak državne ideje. Hiljade ljudi su stradale ili bile progonjene upravo zato što nijesu pristajale da im se oduzme ime, zastava i pravo na sopstvenu državu. Taj istorijski trenutak je ključan za razumijevanje današnjih zahtjeva. Jer tada, kao i sada, nije se tražilo formalno ukidanje Crne Gore, već njeno suštinsko poništavanje kroz institucije.

Tokom čitavog perioda Kraljevine Jugoslavije, crnogorski identitet je bio sistematski potiskivan. Crnogorci su u popisima nestajali kao narod, crnogorski jezik kao pojam bio je zabranjen, a državna tradicija svedena na folklor ili izdaju. To iskustvo duboko je urezano u kolektivno pamćenje Crne Gore. Zato današnje insistiranje na promjeni jezika, zastave i državljanstva ne može biti shvaćeno kao nevina inicijativa, jer istorija jasno pokazuje đe takvi procesi vode.

Ni socijalistički period, uprkos formalnom priznanju Crne Gore kao republike, nije u potpunosti riješio identitetsko pitanje. Crnogorski jezik je ponovo gurnut u širi okvir, a posebnost crnogorske istorije često relativizovana u ime jugoslovenskog jedinstva. Ipak, državna struktura je opstala, što je omogućilo obnovu nezavisnosti 2006. godine. Taj referendum nije bio hir političke elite, već istorijski odgovor na vijek nepravde i potiranja.

Obnovom nezavisnosti, Crna Gora je konačno zatvorila krug započet 1918. godine. Ustavom je definisala svoj jezik, zastavu i državljanstvo kao temeljne stubove državnosti. Upravo ti stubovi danas su na udaru. To nije slučajnost. U svim istorijskim pokušajima da se Crna Gora oslabi, prvi na udaru su bili simboli i demografska struktura. Kada se oni promijene, država se urušava iznutra, bez potrebe za otvorenim nasiljem.


Zahtjev da srpski jezik postane službeni ne znači samo priznanje realnosti, kako se često tvrdi. To znači vraćanje na model iz perioda kada je Crna Gora bila negirana kao posebna politička zajednica. To znači povratak na ideju da je crnogorski identitet prelazna faza, a ne istorijska konstanta. Isto važi i za trobojku. Njeno uzdizanje na nivo narodne zastave ima za cilj da se simbolički poništi crnogorska državna zastava, baš kao što je to rađeno nakon 1918. godine.

Izmjene zakona o državljanstvu u tom istorijskom okviru djeluju kao završni čin. Ako se promijeni struktura građana koji odlučuju o budućnosti Crne Gore, onda se svi prethodni otpori čine uzaludnim. To je savremeni oblik onoga što se nekada radilo represijom. Danas se to radi formularima, rokovima i administrativnim procedurama.

Zato ovi zahtjevi nijesu samo politički, već duboko istorijski. Oni pokušavaju da ponište rezultate borbi koje su trajale više od jednog vijeka. Crna Gora se već jednom suočila sa ovakvim iskušenjem i cijena je bila ogromna. Današnja generacija ima privilegiju da o tome odlučuje bez oružja, ali i obavezu da razumije istoriju. Jer istorija Crne Gore neumoljivo pokazuje da svaki put kada je popuštala pred identitetskim ucjenama, gubila je državu. A svaki put kada je branila sebe, opstajala je, makar i sama protiv svih.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.