Piše: Ana Nives Radović

Činjenica da je Crna Gora juče u Briselu zatvorila pet pregovaračkih poglavlja sama po sebi ne traži euforiju kakvu partijsku figuru pribjegavaju, ali ni potcjenjivanje. Riječ je o ekonomskim poglavljima na kojima se radilo godinama, često bez političke pompe, a ponekad i uprkos njoj.

Posebna draž cijeloj priči daje činjenicu da je dva od tih poglavlja, poljoprivredu i ribarstvo, svega nekoliko dana ranije blokirala Francusku. Blokada je, kako je to lucidno primetio ministar poljoprivrede Vladimir Joković , bila „političke prirode“. U procesu koji je u osnovi političke, takva ocjena ne djeluje ni posebno hrabro, ni naročito informativno, no srećom francuska saga ubrzo je završena, pa traganje za suštinom nije mnogo trajalo, što olakšava okolnost ministra. 

Umjesto temeljnih potrage za uzrocima blokade, Joković je ubrzo mogao da se vrati svom resoru. Na primjer, nadgledanju sijanja drveća. Ne sadnje, nego sijanja, kako je sam rekao, bez ironije, precizno oslikavajući odnos između ministarskih funkcija i elementarnog znanja u sektoru kojim rukovodi.

Ako je Džetro Tal , engleski agronom koji je konstruisao mašinu za sijanje i motiku s konjskom zapregom, poslužio je kao inspiracija za ime čuvenog benda, red je zapitao se da li i Joković zaslužuje sličnu vrstu besmrtnosti, naročito nakon što je njegov mandat obilježen scenama u kojima mljekari prosipaju mlijeko jer nema otkupa. Doduše, dvoje članova njegove partije mu je javno čestitao na zatvorenom poglavlju, kao da je u pitanju izglasavanje odluka glavnog odbora SNP-a. 

Možda je zato Jethro Tull preambiciozna paralela, jer se ovdje ipak preferira malo „narodski“ žanr, pa će sve ostati na stihu „po meni se ništa neće zvati“, jer bi se „Pristao sam, biću sve što hoće“ svakako mogao smatrati himnom novopečenih evropejaca.     

Francuska je, dakle, odblokirala dva sporna poglavlja. Odmah potom uslijedila je borba za interpretaciju, pa su i predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić tvrdili da su lično povjerili Emanuela Makrona da promijeni stav. Razlika je u načinu komunikacije. Spajić pokušava da uvjeri javnost da je s Makronom „na ti“ otkako razgovarao o strateškom partnerstvu EPCG i EDF-a. Milatović se služi metaforama. Potonji je rekao da je premijer „pokupio kajmak“.      

Kajmak je, međutim, složen pojam u diplomatskom diskursu. Francuzi bi za kajmak rekli crème , pa ostaje da se nagađa kako će ova izjava djelovati u press-klipingu Jelisejske palate i da li će se razumjeti kao crème de la crème crnogorskih integracija ili kao grešku. Ako ništa, makar će u pauzama između brojnih samita na kojima ovih dana učestvuje Makron dobiti želju da odgleda „Izgubljene u prevodu“.   

Možda i Milatović pravi za sebe listu filmova koje će pogledati tokom novogodišnjih praznika, pa mu je u podsvijesti „Kajmak in marmelada“. Ipak je komesarka za proširenje Marta Kos Slovenka, evropsko-balkanski kontrast i čuveno „vidi gdje je danas Slovenija, a gdje smo mi“ (članica EU više godina nego što je Crna Gora zatvorila poglavlja) često se najbolje objašnjavaju kroz kinematografiju.  

Pet juče zatvorenih poglavlja jeste ozbiljan iskorak, ali on nije nastao juče, ni u Briselu, ni u nečijem bilateralnom šarmiranju. Poglavlja su otvoreni davno i čitav taj posao iznijeli su ljudi čija imena ne znamo, a to su stručnjaci u administraciji koji ne stoje pred kamerama i kojima se ne aplaudira. Oni su radili tiho, uporno i naporno, baš onako kako se radi sve ono u čemu je rezultat vidljiv.

Zato bi, uz veću podršku članstvu u EU, možda vrijedilo da oni koji proces politički predvode pokazuju manje lične sujete, više poštovanja prema znanju, ai da budu malo oprezniji s metaforama, posebno kad pominju kajmak, jer poneko je možda alergičan na laktozu, a mnogi neodoljivi potrebu političara da svaku državnu tekovinu pretvore u tako kampanju. izvor: antena m