PISMO S CETINJA
Poštovani dr Abazoviću,
Današnjim okupljanjem Cetinjana i Crnogoraca na
Cetinju zatvara se (ili ne daj Bože ‒ započinje) proces koji traje gotovo
godinu. (Bolji poznavaoci prilika u nas rekli bi decenijama.)
Protestne litije u Crnoj Gori, organizovane povodom
donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, dovele su, između ostalog, i do
pobjede opozicije i smjene vlasti. Vješta upotreba drugoga od dva Njegoševa
„strašna simvola“, neviđena medijska kampanja iz Crne Gore i centara van nje,
dodatno potpomognuto nezadovoljstvom građana trodecenijskom vladavinom jed(i)ne
partije u Crnoj Gori, iliti danas, po svoj prilici, poražene Demokratske
partije socijalista i njezinog neprikosnovenog lidera, Mila Đukanovića, ostavlja
po naše društvo pogubne posljedice.
Ni šačica domaćih intelektualaca, uz potporu glavnog
urednika Antene M i istoimenog portala, novinara Darka Šukovića, koji je
nesebično ustupio (svoj) medijski prostor mladim ljudima (pa i autoru ovih
redaka), zajedno s izuzetnim tekstovima (studijama) jednog od najboljih
poznavalaca istorije crnogorskog pravoslavlja i pravoslavlja uopšte, istinskog
vjernika Vladimira Jovanovića ‒ ni za jotu nijesu mogli da nadjačaju huk
zloglasnoga narativa 90-ih.
Stoga danas svjedočimo procesu do kojeg je moralo
doći: sve do ovoga vakta građanski orijentisana polovina Crne Gore (možda i
koji postotak više) stoički je podnosila kičasto-svetosavsko-četničko
orgijanje. Potresne scene ljudi obrgljenih ikonama, s neizbježnim troprstom, zastavama
Socijalističke narodne partije Crne Gore (ne i Kraljevine Crne Gore), Republike
Srbije i Republike Srpske (ruku na srce, i uz po koju crnogorsku) koji hitaju
da se na ulici pridruže crkovnim liderima, sveštenicima, monasima i
monahinjama, sa sve đecom koja sa svijećama prolaze pored crnogorskih (ili DPS
policajaca), himnične kosovske i (veliko)srpske pjesme, vapaj istovjernoj braći
iz Rusije i Srbije i antologijski (i prkosni) poklič: NE DAMO SVETINJE! ‒
kratak je (vizuelni) sažetak crkovnog i velikosrpskog performansa crnogorskim
džadama.
I tu priča ne staje. Ne samo što je otpor Zakonu o
slobodi vjeroispovjesti Srpskoj pravoslavnoj crkvi (ili Crnogorsko-primorskoj
mitropoliji SPC) priskrbio impozantan broj vjernika, o kojem mogu samo da
sanjaju pojedine crkve, on je učinio da se nakon tri decenije promijeni vlast u
Crnoj Gori.
Vama, poštovani gospodine Abazoviću, kao lideru
građanski profilisane partije URA (Ujedinjena reformska akcija), to je itekako
jasno. Ono što, pak, vjerovatno ne znate ili se možda pravite da ne znate,
pogotovo nakon antologijske izborne pobjede te saznanja da je baš Vama, uvaženi
dr Abazoviću, zapalo da skinete lidera Mila Đukanovića i ozloglašeni DPS s
vlasti ‒ s kim god formirali vladu (pa čak i s istim DPS-om): velikosrpski
kičeraj po crnogorskim ulicama, čiji su idejni tvorci najznačajniji
predstavnici pravoslavne (i dominantne) vjere u Crnoj Gori ‒ od danas dobija
konkretan odgovor.
Pred naletom velikosrpske histerije i njihove
izborne pobjede, najavljene višemjesečnim litijama u kojima se branila
tradicionalna Crna Gora (čitajte: velikosrpska) a na marginama odlaska
Đukanovića u (izvjesnu?) političku penziju, građansko orijentisani dio
crnogorskog društva, mjesecima optuživan za natoiziranost, dukljanstvo, unijatstvo,
milogorstvo, stavova sličnih partiji kojoj ste na čelu, činilo se da ne
postoji.
Razarajuće djelovanje Amfilohija Radovića i njegovih
sveštenika, populizam i medijsko spinovanje iz nadaleko poznatih fabrika laži,
na tren (ali samo na tren), uništio je građanski orijentisani dio crnogorske
populacije.
Danas na Cetinju i u Podgorici šestoga septembra,
svega par dana od antologijskih izbora, šetaće, ne ni Crnogorci, ni Srbi, ni
Bošnjaci, ni Albanci, ni Hrvati, ni Romi, već CRNOGORSKI GRAĐANI. Sa sloganom
„SAMO ZA CRNU GORU ‒ NI ZA JEDNU PARTIJU!“ Cetinjani i Cetinjanke, uz potporu
drugih (Kotorana, Podgoričana, Barana, Nikšićana, Pljevljaka, Bjelopoljaca,
Beranaca i sl.) večeras u 17 sati dignuće glas protiv velikosrpske histerije
kojoj svjedočimo.
Ne moram naglašavati kako su Vama, uvaženi dr
Abazoviću, odveć poznati mentalitet i karakter Cetinjana, kao i činjenica da su
tokom 90-ih oni ponajviše stradali zbog (intimne) povezanosti s Crnom Gorom i
odbrane vrijednosti multikulturalnoga društva.
Ni u jednom gradu nije se za ovih trideset godina
pogubnije ośetila vlast DPS-a. Ekonomska zapuštenost i nezaposlenost uslovili
su da Cetinjani, žitelji najvažnijeg crnogorskog grada (nekad se zborilo „sveto
Cetinje“) danas sve manje žive na Cetinju, posmatrajući sopstvenim očima
urbicid njihova (i našeg) Grada. No, uvaženi dr Abazoviću, sve je to vama
znano.
Pitam se samo jedno: da li su Vam partijske kolege i
prijatelji s Cetinja, visokopozicionirani i brojni u Vašoj partiji, u trenutku
dok ste zagrljeni proslavljali izbornu pobjedu (uz taktove crnogorske himne i
podignute crnogorske zastave) javili rezultate iz njihova Cetinja? DPS je imao
trista (300) glasova više nego na prethodnim izborima i ubjedljivo pobijedio.
Jer, nije to nikakva cetinjska ljubav prema DPS-u,
već otpor nadolazećem klerofašizmu, kojem ste danas, na žalost svih građanski
orijentisanih Cetinjana, vi otvorili vrata da prokulja i ugrozi same temelje
crnogorske države.
Uzimajući u obzir crnogorski postizborni kontekst i
sve ono što se trenutno dešava, taj bi podatak mogao biti interesantan. I to ne
samo lideru političke partije i doktoru politikologije poput Vas.
0 Komentara