Piše: Zoran M. Vukčević

Crkva Srbije je oduvijek znala ono što svaka vlast zaboravi, da se narod lakše pokori kandilom nego sabljom. Zato je kroz vjekove mijenjala mantije, ali nikada namjeru.

Molitva joj je bila paravan, a moć, istinska vjera. Sveštenstvo se hranilo strahom, grijehom i poslušnošću. I dok su kraljevi ginuli, Crkva je preživljavala.

Dok su narodi propadali, ona je rasla. Uvijek „božjom milošću“, nikad sopstvenim radom.

U toj staroj formuli vlasti, oltar nad tronom, leži i današnja nesreća Crne Gore. Zemlje koja se zaklinje u sekularnost, a kleči pred crkvom Srbije. U Ustavu piše jedno, u stvarnosti drugo, jer ođe crkva Srbije vlada, ne zakonom, nego strahom.

Vlada ćuti, ministri nose panagije, a narod, poslušno saginje glavu. Crkva Srbije je danas država u državi.

Gradi nelegalno đe god može crkvene objekte ne pitajući niti traži od nadležnih dozvole, prepravlja po svom nahođenju crkveno blago Crne Gore, gradi hotele, otvara škole, kupuje zemljišta, podiže trgovačke lance, dobija milionske donacije, raspolaže teritorijama na koje ni policija ne smije da kroči.

I sve to uz blagoslov onih što se kunu u suverenitet.

Crkva Srbije je postala teritorijalna sila, a država, njen podstanar.

To nije vjera, to je biznis.

To nije duhovnost, to je trgovina uticajem.

To nije crkva Hristova, nego imperija pod firmom Svetosavlja.

Najveći poraz Crne Gore nije u tome što Crkva hoće da vlada, nego što joj niko ne smije reći da ne može.

Đe su profesori prava da stanu u odbranu Ustava?

Đje su ljekari koji vjeruju u nauku više nego u tamjan?

Đje su akademici da kažu: Crkva nije država?

Nema ih. Svi ćute.

Jer u Crnoj Gori više ne gradiš karijeru, gradiš oltar.

Ali od svih tih tišina, najgora, najsramnija i najopasnija, jeste ona koja dolazi iz Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Ta ustanova, koja bi morala biti moralna i intelektualna vertikala Crne Gore, postala je stub ćutanja.

Njeni akademici, umjesto da brane državu, njenu sekularnost i identitet, brane svoj mir u foteljama.

Dok Crkva Srbije piše istoriju Crne Gore po svojim mjerama, CANU ćuti,i time pristaje da bude poslušni prirepak tuđeg projekta.

To nije samo sramno, to je nacionalno samoodricanje.

Nema većeg grijeha za nauku i umjetnost od ćutanja pred duhovnom okupacijom.

Elita je klekla.

Sjećam se ispraćaja Rista Radovića, zvanog Amfilohije, u Kliničkom centru Crne Gore. Redom su mu prilazili rektori, akademici, doktori nauka, političari. Kao da dodir njegovog čela pere savjest. To nije bio oproštaj, to je bilo javno priznanje poraza razuma. I ništa se nije promijenilo.

Jer Amfilohije nije otišao, on je samo promijenio adresu.

Sada živi kroz partije koje je stvorio, kroz ministre koje je blagoslovio, kroz „vjernike“ koji su do juče psovali Boga, a danas grade oltare za karijeru.

Crna Gora, zemlja Njegoša i državne crkve slobode, postala je protektorat jedne tuđe duhovne sile.

Sve smo prodali,identitet, obraz, pamćenje.

Još samo da nam blagoslove Ustav, pa da priznamo da više nijesmo država, nego dvadeset i neka tuđa izborna provincija.

Narod vjeruje da je „blagosloven“, a zapravo je okovan.

Misli da se vraća vjeri, a vraća se u ropstvo.

Jer sloboda i poslušnost nikad nijesu živjele u istoj kući.

Doći će dan kad će se Crna Gora morati pogledati u ogledalo koje više neće biti ukrašeno ikonom, nego sramotom.

Tada će svako viđeti sebe, jedni kako su prodali vjeru za povlasticu, drugi kako su ćutanjem posvetili izdaju.

A iznad njih, crkva Srbije će se smijati,jer je uspjela da ubijedi narod da je ropstvo oblik pobožnosti.

Ali Bog, onaj pravi, koji ne traži poslušnost nego savjest, neće biti na njihovoj strani.

Jer Bog ne stanuje u zlatnim hramovima, nego u slobodnom čovjeku.

A kad narod izgubi savjest, ne pomažu mu ni molitve ni tamjan.

Ako Crna Gora ima još makar zrno obraza, neka se śeti da je slobodu sticala krvlju, a ne klečanjem.

Jer klečati pred oltarom moći znači odreći se i Boga, i sebe, i države.

A kad se to dogodi, tada više nema Crne Gore.

Ostaje samo pepeo.

aktuelno.me