Śedoci smo ovih dana u Crnoj Gori raskošnom izlivu ksenofobije i islamofobije, inače široko rasprostranjenog ośećanja, odnosno većinskog raspoloženja i uvjerenja naših građana. Iz klerofašističke vlasti praksa se prenijela na ulice. I ne samo iz aktuelne vlasti, već i iz mnogih struktura javnih djelatnika, iz svih društvenih sfera iz kojih se dakako i hrani već decenijama, pripremivši sistemski i sistematski sve ovo što imamo danas.

Prije neko veče je predstavljen Zbornik radova sa prošlogodišnjeg međunarodnog naučnog skupa o liku i djelu Vidoja Žarkovića. U isto vrijeme, nkoliko stotina metara dalje, ispred zgrade Vlade organizovalo se još jedno ''događanje naroda'' kao dijela orkestriranog ''domoljubnog'' i ''patriotskog'' ksenofobičnog i islamofobičnog pokreta za ''pravdu, red i mir''. Dva dijametralno suprotna vrijednosna i sadržajna skupa koji, međutim, čak i za neke organizatore predstavljanja Zbornika, ne mogu i ne smiju imati nikakve međusobne uzročno-posljedične veze, jer ovo je prvo nauka, a ono drugo dnevna politika. Tako ispada po rezonovanju jednog od uvodničara, inače akademika i univerzitetskog profesora. Jer, treba govoriti o liku i djelu Vidoja Žarkovića, a to po njemu izgleda da znači smjestiti ga strogo u okvir šturog sbiografsko-hroničarsko-neutralnog diskursa, a ne nikako dovoditi ga u vezu sa svim onim što se dešava(lo) juče i danas i što će se naravno i te kako dešavati i sjutra i što je u potpunoj suprotnosti sa Žarkovićevim svjetonazorom. Na ovako ušuškanom skupu o Žarkoviću čije bi poruke ostale na nivou epske plemenske sage koju bi velikosrpski klerofašisti (koje je Žarković i svojim vojničkim, i političkim, i državničkim djelom i svojim knjigama prepoznao u njihovom najcrnjem antihumanizmu i nečovještvu) itekako znali da iskoriste, opravoslave i posrbe, sigurno bi došao čak i jedan Andrija Mandić i onda bi isti sigurno finasijski i pomogli, a što inače niko nije učinio od predstavnika aktuelne vlasti, vajkao se akademik u uvodnoj riječi. Neki su mu rekli da bi čak i pomogli, ali da prosto nije konjukturno i da bi mogli imati zbog toga problema.Tipično za podgrijavanje jedne tako čiste fašističke atmosfere u kojoj svi ćute dok odvode druge dok ne dođu po njih same. Ne treba ni reći da se akademik-uvodničar na ovaj način zapravo zaista bavi dnevnom politikom i to u potpunosti u funkciji i zarad aktuelne velikosrpske nacional-šovinstičke i klerofašističke vlasti u zemlji.

Akademik se inače u toku procesa rada na uređivanju Zbornika zalagao da se ne dozvoli kako on kaže ''dnevna politika'', da se ne pominju velikosrpsko-rusi proksi aktuelni rektor državnog Univerziteta, zatim Aleksandar Vučić i njegov ''vrli'' ''srpski svet''... Jer to je dnvna politika, a skup i Zbornik su nauka i to se mora razdvojiti. Pošto je sve ono za što see zalagao Vidojee Žarković, danas praktično nestalo, kako reče jedan drugi akademik prof. dr Šerbo Rastoder, akademiku uvodničaru nijee palo na pamet da se zapita kako  se to sve zbilo i izbiva i kako bi na sve reagovao da je živ Vidoje Žarković. A srećom je bio živ u praskozorju rađanja jedne nove, stare Crn Gore, slobodne, nezavisne, dostojanstvene i uspravne, čemu je dao i za kratko vrijeme dok je još bio živ neprocjenjiv doprinos. No, to ne znači da se poštujući njegovo veliko djelo, baš u ime nauke ne smijemo, ne moramo i ne trebamo zapitati poput akademika Rastodera kako se to zbilo i zbiva da već po treći put u sto godina u Crnoj Gori narod se sveti vlasti i ide protiv sebe samog, dajući strateške autogolove, koji imaju nesagledive negativne posljedice po budući razvoj naše zemlje (Nešto bi nam o ovome i to kao neposredni svjedok pa i insajder mogao reći sam akademik Rastoder budući da je bio jedan od osnivača URE i da je na pitanje kako su mogli da budu sa Mandićem i društvom odgovorio da nijesu mogli vjerovati da će se slaviti četnički zločini nakon promjene vlasti 2020.g? – protivpitanje: A zar se moglo očekivati nešto drugo od istih?!) I otud logično pitanje akademika Rastodera na predstavljanju Zbornika: kako je bilo moguće da Vidojee Žarković, čovjek sa ogromnim životnim i ratnim, vojničkim, političkim i državničkim iskustvom, na Osmoj sjednici CK SK Srbije u suštini bude više za Slobodana Miloševića nego za Ivana Stambolića, odnosno da mu se tada učini(lo) da je Stambolić a ne Milošević produžena ruka SANU? Slično njemu u prvi mah se tako odn(os)io prema Miloševiću i Stipe Šuvar.

Vrlo brzo je dakako Žarković uvidio svoju grešku i ona ne govori ništa negativno o njemu, naprotiv, već prije svega govori o (ne)duhu jednog vremena, o scilama i haridbama pred kojima se i danas nalazimo, o izazovima političkog trenutka koji nikada na ovim prostorima nije jednoznačan i čist, odnosno posve jasan i očigledan, lako prepoznatljiv i (o)siguran. O izazovima i geopolitike, i izazovima i uplivu sa strane, i o izazovima aktera sa domaćee scene među kojima ima uvijek i onih koji zdušno rade za (da li treba reći tuđe) velikodržavne interese i o izazovima vazda prisutnih demona svake vlasti, pa i one ondašnje jugoslovenske i crnogorske komunističko-samoupravno-socijalističke. Otprilike ovo može biti kroki svega onoga odakle je došlo i treće u toku jednog vijeka razračunavanje naroda sa sopstvenom vlašću, odnosno promptno upuštanje u veliku i neizvjesnu avanturu u koju su se tom odlukom uputili građani Crne Gore. Ali, naš akademik-uvodničar u radnom Predsjedništvu na predstavljanju Zbornika na ove tako produktivne i p(r)ozivajuće na dijalog riječi akademika Rastodera ima samo jednu njemu i svima sličnim  njemu tako odgovarajuću i dragu riječ. Što će mu ovo sad?! To nemisaono-birokratsko-rigidno-dogmatsko-antirazvojno-primitivno, nepodnošljivo svakom iole slobodnije mislećem duhu, svagda i svugde prisutno kod nas kao pravi izraz jedne učmale i do zla-boga provincijalne i sterilne atmosfere – ''Što će mu ovo sad'' – nas je i dovelo dotle đe smo. Do toga da se klerofašizam iz vlasti prenio na ulice kao sasvim zakonit, normalan i očekivan red stvari, ''vrijednost'' kao posljedica dugotrajućeg, višedecenijskog zapuštanja svih vitalnih odbrambenih i zdravih društvenih potencijala, počev od zatiranja i omalovažavanja, vrijeđanja i nipodaštavanja osnovnog otadžbinskog, domovinskog osjećanja slobode, časti, nezavisnosti zemlje i dostojanstva njenog i njenih građana, do stavljanja ne samo u zapećak već na izvolte nacionalšovinističkim i klerofašističkim sadržajima ključnih sfera društva i države za idntitet jednog naroda: obrazovanja, kulture i nauke (Između ostalog arhaičnog, epsko-plemenskog, konzervativnog, u biti nacionalšovinističkog i klerofašističkog interpretiranja i Njegoševog i djela Marka Miljanova).

Kao posljedica svega ovoga i još mnogo toga drugoga, sasvim ''lako'', ''nepodnošljivo lako'', dolazi do suštinskog negativnog obrata u najelementarnijem svojstvu prava i obaveze jednog (svakog!) građanina i društva kao zajednice na svoj identitet i istorijski samoopstanak: od potrebe za slobodom i nezavisnošću zemlje i naroda i otporom na pokušaje nametanja imperijalnih i velikodržavnih interesa ma s koje strane dolazili (śetimo se odbrane Crnogoraca svetog Petra Cetinjskog od nasrtaja Rusije i Ruske pravoslavne crkve kada je nasilnicima odgovoreno da se njihova vlast završava na granicama njihove države), za čašću, ponosom i opštim dobrom pripadanja jednoj takvoj državi kako nas je učio upravo zbog toga besmrtni Vidoje Žarković, do prestanka potrebe, čini se u jednom ogromnom broju građana ove zemlje, za jednim takvim pijedestalom istinskih čovjekoljubivih, nacionalnih, građanskih, kosmopolitskih i humanističkih vrijednosti što se sve ogleda, između ostalog, u čuvenom javnom savjetu aktuelnog rektora Univerziteta Crne Gore Rusiji da sve svoje sa njihove strane gledano legitimne ciljeve mogu ostvariti preko infrastrukture Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori!

Veliki je minus i velika ljaga i na novom rukovodstvu DPS-a kao najjače opozicione snage da nijesu ni jednim jedinim retkom ustali protiv jednog takvog rektora kao paradigme novonastale klerofašističke vlasti u zemlji, vlasti kojoj su umnogome svojim (ne)činjenjem kumovali prijethodnici i starije kolege upravo tog podmlađenog rukovodstva DPS-a. Naprotiv. Jedan bivši dugogodišnji poslanik i član najužeg rukovodstva ove partije osim što je ukinuo sedmodecenijski list ''Prosvjetni rad'' sa rubrikama ''Crnogorski identitetski glasnik'', ''Mladi i antifašizam'', ''Mladi i euro i Nato integracije'', ''Đečiji svijet''..., poslije 2020.g. ostao je na rukovodnoj funkciji u školstvu i u toku mandata žene-četnika ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić, što je vjerovatno uslijedilo kao nagrada za ono prvo – slični po ideologiji i svjetonazoru odmah se prepoznaju! Uz to, čusmo i na predstavljanju Zbornika o liku i životu Vidoja Žarkovića da ni jedna opština iz njegovog rodnog kraja nije pomogla novčano niti bilo na neki drugi način održavanje prijethodnog Skupa i štampanje Zbornika. Jasno je zašto nije to uradila opština Plužine, ali ostaje veliko čuđenje na negativan odgovor opštine Šavnik đe je na vlast DPS, ili Žabljak iako znamo da su tamo baš odbornici DPS-a izglasali da se Srpskoj crkvi pokloni zemljište za gradnju nove bogomolje iako u gradu već postoji jedna. Biće zato što su prepoznali da je nasuprot akademiku-uvodničaru sa predstavljanja Zbornika većina u njegovom Naučnom odboru stala u odbranu slobode misli i izražavanja i da nije dozvolila cenzorstvo i prekrajanja stavova i mišljenja učesnika Skupa. Odviše je crnogorsko, građansko, viteško, dostojanstveno, nezavisno i slobodno ośećanje preovlada(va)lo u radu Naučnog odbora da bi pomogli rad istoga i štampanje Zbornika. Ono ośećanje koje je prožimalo u potpunosti i ličnost i djelo Vidoja Žarkovića i duh predstavljanja Zbornika o njemu, nasuprot te večeri sasvim blizu klerofašističkih poruka koje ipak neće i ne mogu proći! No pasaran!