Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Mučno je posljednjih dana živjeti u Crnoj Gori, koja se nalazi u potpunom anticivilizacijskom raspadu. Još je mučnije gledati kako nekakva neuka huliganska mlađarija izigrava strahovladu, a vlast ih u tome sinhronizovanim mukom zdušno podržava. U suprotnom, neprijavljeni skupovi o kojima se danima bruji ne bi bili ni održani.

Istini za volju, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović preksinoć se konačno oglasio, citirajući nam Marka Miljanova, ali prećutkujući da pokliči „Turci napolje, Turci gradom neće šetati“, nemaju dodirnih tačaka sa čojstvom i junaštvom. Takvo busanje u prsa, zapravo je kukavičko priznanje da je univerzitetski profesor, kako ga obožavaju zvati partijske kolege, ipak nedorastao funkciji koju obnaša. Užasavajuća tolerancija na nacionalizam, morala bi da uplaši svakoga od nas, ne samo turske državljane.

Sklona sam da vjerujem kako u politici, makar balkanskoj, ne postoje koincidencije. Zato je svaki pokušaj pravdanja linča državljana Turske, koji se sa podgoričkih ulica počeo prelivati i na ulice drugih gradova, takvim formulacijama ili sličnim jezičkim dosjetkama nije ništa drugo do ogavni čin relativizacije. Budući da se od relativizatorskih istupa duboko gnušam, nazvaću stvari pravim imenom – ksenofobno i nadasve, fašističko divljanje. Premda potresne scene kojima svjedočimo jesu podstaknute nizom huškačkih poruka, ovu sramotnu ujdurmu ipak ne bih nazvala izolovanim incidentom. Nažalost, ne mislim ni da je povod napad na mladića iz Podgorice, koji treba najstrože osuditi, a vinovnike adekvatno kazniti. Niti možemo, niti smijemo, prihvatiti tezu da je odgovor stigmatizacijom čitave nacije, opravdani revolt. Takav stav više je nego opasan.

Problem je mnogo dublji, a uzroci višeznačni. Dešavanja nad kojima se svi zdravorazumni građani i građanke zgražavaju danima unazad, produkt su upravo izostanka sistemske analize uzroka koji bi potencijalno mogli izazvati ovakve anomalije. Dakle, uzroci nijesu nastupili ni juče ni danas, već datiraju iz mnogo ranijeg perioda.

Svakako da jedan od ključnih jeste katastrofalna imigraciona politika, na koju nas je, podsjećanja radi, upozoravala i sama Turska. Ipak, kao najvažniji, apostrofirala bih nezrelost društva i zajednicu koja je građena na potpuno pogrešnim temeljima. I bio je dovoljan samo jedan, spolja kreiran narativ da sav šovinistički i primitivni talog koji smo gurali pod nekakve tepihe ispliva na površinu i podsjeti nas da se, zapravo i doslovno, nalazimo u dubokom ponoru zla.

Je li se rulja koja je krenula u obračun s Turcima zapitala zašto je policija prećutala incident i precizne informacije o akterima i stanju povrijeđenog mladića. Naravno da nijesu, a to što bezbjednosni sektor u rasulu ne radi svoj posao, ne može biti izgovor za ksenofobni progon. Tek preksinoć, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović saopštio je da je mladić zadobio lakše tjelesne povrede. Policija je morala preventivno reagovati već u nedjelju i time spriječiti dezinformacije o pokušaju ubistva.

Zastrašujuće parole pokazuju nam da su se devedesete vratile, tiho, na mala, a u konačnici i na velika vrata. Paljenje i uništavanje imovine usljed vjerske i nacionalne netrpeljivosti, djeluju kao da živimo u nacističkoj Njemačkoj tridesetih godina.

Beogradski vožd nedavno je optužio Tursku za naoružavanje Kosova i sve to kao pravi politički mešetar koji zna kako, tiho, bez eksplicitnog uticaja rasplamsati balkansku vatru, povezao sa nekakvim suludim konceptom "neoosmanizacije". Da je paralela sa ovom psihotičnom epizodom potpuno ispravna, pokazuje nam napad agresije u kojem Vučić, da parafraziram reče – ne ubijamo mi po vašoj zemlji, nego vi po našoj. Kao da u Srbiji klanovi decenijama nijesu činili razna zlodjela i ratne zločine, no im ih je Crna Gora isporučila. Upravo jednom takvom zločincu, Nebojši Pavkoviću, u Podgorici je veče uoči prvog sramotnog primitivnog skupa na Zabjelu odavana počast. Srpske obavještajno-agenturne ekspoziture samo marljivo zidaju srpski svet, ali o tome, drugom prilikom.

Obavještajac u pokušaju, Nebojša Medojević, plasirao je spin o brojci od sto hiljada Turaka nastanjenih u Crnoj Gori, podgrijavajući Vučićevu radikalnu tezu o neoosmanizaciji balkanskog prostora. Tu tvrdnju, bez bilo kakvog činjeničnog osnova, prigrlili su proksi portali i ovdašnji i regionalni provladini mediji. Možda i najveći inspirator huliganskog samoorganizovanja bio je Milan Knežević, koji je u subotu uveče, dakle veče prije eskalacije nasilja ponovo istakao da Turska naoružava Kosovo pravljenjem fabrike za municiju. Naveo je Knežević tada i kako je Erdogan ustvrdio da će sto miliona Turaka braniti Kosovo i BiH od Srbije i uz to povećao izmaštanu brojku na sto deset ili sto dvadeset hiljada Turaka. Potom, huškačko piskaranje doktora Dobričanina, najveće "žrtve" DPS režima, a zapravo profitera od te iste vlasti. Trolovsko-botovska armija, još nekoliko političkih marginalaca, ali profesionalnih huškača i mig za profašističku skupinu je tu.

A šta radi vlast? Premijer, građanista, skinuo je rukavice, pa je umjesto poziva na smirivanje tenzija ekspresno pribjegao ukidanju bezviznog režima za državljane Turske. Liberalna vizna politika nestala je preko noći, uprkos potencijalnom izazivanju pogoršanje odnosa s jednom od najznačajnijih zemalja u kontekstu NATO savezništva. I dok je spomenik Đurišiću "seoska tema", lov na Turke je urbani problem, pa su beogradski gazda Vučić i ovdašnji gazda Mandić morali biti što hitnije zadovoljeni. No, cijenu odluke da Turska bude prva na redu za ukidanje bezviznog režima, već plaćaju građani i građanke, na više nivoa. Navikli smo da političke neznalice diletantskom i infantilnom politikom, saniraju štetu odlukama pogubnim za one u čiju bi korist trebalo da rade. Od populiste i hazardera, paf paf premijer je klasičnim populističkim potezom dao pogonsko gorivo ekstremno-desničarskim grupacijama za nastavak antiturske histerije.

Ministar Šaranović, po običaju Demokrata, došao je da se fotka. Tek tada, u noći kada je nasilje eskaliralo, ministar je demantovao laži o broju turskih državljana, koje je MUP sedmicama unazad prećutkivao. Da li bi ranije saopštavanje tačnih podataka preduprijedilo, ili makar umanjilo izlive ksenofobije, pitanje je koje ostaje da lebdi u vazduhu. Mada, budući da lažni narativi i dalje kruže javnim diskursom, plašim se da je odgovor odričan. Istovremeno, ministar Šaranović propustio je da okupljenoj i razjarenoj masi objasni da je krivica individualna. A sjećate se kako su nas, koji smo insistirali na individualizaciji krivice za genocid horski napadali da srpski narod proglašavamo genocidnim. S druge strane, ministar tokom sastanka s turskim ambasadorom dade krupna obećanja, a samo dva sata kasnije, razbiše se kao kula od karata, preciznije, kao i svaka laž plasirana partnerima izvan zemlje. Boris Bogdanović, strastveni lovac na kriminalce baš tamo đe ih nema, piše pa briše, ali ostade fotografija kao dokaz. Pohvalio se i časni Aleksa, naravno, brojem pohapšenih Turskih državljana.

Jer mi nijesmo Slovenija! Jer naši politikanti nemaju trunku političke, a kamoli moralne odgovornosti za podnošenje ostavki! Vidjeli smo to, nažalost, i na mnogo bolnijim primjerima. Policija je, za razliku od nekih drugih skupova, blaga prema demonstrantima, dok u ksenofobičnom maniru hapsi koga stigne, bez krivice, a prezumpcija nevinosti odavno je pase. Nema suzavaca i biber spreja, jer im je nacionalšovinističko divljanje sasvim ok, a javni red i mir, reče direktor Uprave policije i ne trepnu – osiguran.

Orkestrirana hajka protiv državljana Turske poprima zabrinjavajuće razmjere i pitanje je, kako se sa ovakvom vlašću koja afirmiše Vučićev koncept neoosmanizacije može zaustaviti, bez ozbiljnijih konsekvenci. Ljudi koji žive, rade i ekonomski doprinose ovoj državi, bezrazložno bivaju maltretirani i šikanirani, umjesto osiguravanja njihove bezbjednosti. I kako to drugačije nazvati, osim zvaničnom, državnom, promociom islamofobije. Bošnjačkoj stranci čak ni pokliči kojima se poziva na ubistva i klanja nijesu bili dovoljni da pokaže zeru integriteta, jer su, valjda, srasli s foteljama. Nadajmo se da je makar lider BS dobro čuo što mu poručuju ravnogorski sljedbenici njegovih drugara iz vlasti ("Ibro, napolje"), pa ako sad ne stisne petlju, a znamo da neće, kukavičluk je dosegao dno. Znamo svi ko pokušava da destabilizacijom zaustavi evropski put Crne Gore, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li Ibrahimović imati hrabrosti da to izgovori javno, ili je i sinoćnja izjava dio igranke za prikupljanje političkih poena, kakav ishod, moram priznati, slutim...

Zaključak sa preksinoćnjeg skupa – proćerajmo Turke, nema Turaka, nema problema. Žalosno je što na pitanje zašto treba proćerati Turke, ovi zavedeni, mahom mladi i svetosavski indoktrinirani fašisti uz nezaobilazno po oprobanoj litijaškoj matrici porazno dovođenje đece, ne bi znali odgovor. Ali zaključna mantra neodoljivo podsjeća na one iz ratnih vremena – nema Bošnjaka, nema problema, nema Crnogoraca, nema problema. Ista politika sprovodi se i danas, u uvijenijoj formi. Meka moć po Putinovoj recepturi i slugansko-proksi mašinerija odrađuje posao.

Na kraju, vratila bih se na srž problema, a to je društvo, odnosno zajednica. Zajednica ogrezla u mržnji prema različitostima. Zajednica koja umjesto jednakosti hrani stereotipe. Zajednica zadojena retorikom političkih licemjera. Moralno i vrijednosno posrnula zajednica, zatvorena za sve drugo i drugačije, koja se hitrim korakom kreće ka društveno prihvatljivom ekstremizmu, daleko od razvijenih zemalja. Generacije zadojene ratnohuškačkim ideološkim porivima, neuke i nespremne da čuju drugu, pravu stranu.

Živimo dvije zle kobi – svetosavlje i četništvo devedesetih i nacifašizam tridesetih i četrdesetih. Ima li nas dovoljno da se, kao građani ove države iskreno postidimo zbog sramote koja je priređena Crnoj Gori i iskreno izvinimo svim turskim državljanima koji proživljavaju golgotu, što je naša zemlja postala poprište brutalnog nasilja i poziva na krvoproliće, umjesto sigurne destinacije za život i rad? Ima li nas dovoljno da im pokažemo da ovo nije pravo, već mračno lice države, na koje mi ne pristajemo, niti ćemo ikada pristati? Ima li nas dovoljno da pokažemo da je Crna Gora, kao i kada je primala izbjeglice, otvorena za sve dobre ljude, a ne suprotno, kakvom nas ksenofobičari sa bakljama, fantomkama i palicama, koji služe kao batina vlasti žele predstaviti?

Jer je ovo paradigma desničarske, ekstremističke i batinaške vlasti. Počinjem od sebe, iskreno nadajući se da nas ima više nego govorom mržnje opčinjenih huligana. Jer – ne zaboravite, svi smo mi za vlast koja igra kako Vučić svira odavno Turci. Danas oni, sjutra možda Bošnjaci koje i dalje nazivaju balijama i pjevaju o njihovom lelekanju, potom Hrvati koje nazivaju ustašama, zatim Albanci kojima svako malo prijete slanjem vojske na Kosovo, potom mi, Crnogorci, kojima je Marko Kovačević obećao obračun kao sa Turcima, pa i Srbi, koji nijesu klerofašisti. Skandalozne prijetnje gospodinu Rifatu Fejziću, nastavak su skaredne hajke i tragična potvrda gore navedene teze. Pripadnici horde zla jedino su u mržnji jedinstveni, a ta mržnja će ih, na kraju i pojesti. A nama, pod hitno, treba zajednički recept za otpor, solidarnost, odlučnost i hrabrost za suprotstavljanje sijačima straha. Kad nemamo vlast koja će nas zaštititi, sami moramo napraviti front za slobodu, jer ovo ludilo mora stati, dok je još vrijeme.