U fokusu

Goran Sekulović

Malo o prošlosti zbog budućnosti

Sep 07, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Kada danas pogledamo aktuelno stanje klerofašizma u zemlji i vladajući velikosrpski koncept tzv. ’’srpskog sveta’’ na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, treba znati da je sve počelo mnogo, mnogo ranije. Ne samo naravno 1918.g., već da je i u novije doba, nakon obnove pune suverenosti 2006.g., Vlada Crne Gore na čelu sa DPS-om propustila niz ključnih momenata i prilika kada je mogla ’’poentirati’’, odnosno uraditi na vrijeme najvažnije stvari na dobrobit svih građana naše zemlje. Ona to nije uradila prije svega na identitetskom planu, a u toj sferi posebno je njen kontraproduktivan učinak bio u oblasti ’’odnosa’’ Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve. Skandalozan je bio odgovor Vlade Crne Gore na upitnik Evropske Komisije i Evropske Unije, od prije neđe petnaestak godina, i to u sva tri aspekta ove – pokazalo se tokom tzv ’’litija’’ i dolaskom ’’oslobodioca’’ na vlast 2020.g. –  izuzetno osjetljive i možda za opstanak i budućnost zemlje i strateški najvažnije sfere: nacionalnom, državnom i imovinskom. O ovom skandalu sam pisao u knjizi’’Crnogorskiidentitet’’iz 2011.g. – Poglavlje: ‘’Nepotpunost odgovora Vlade Crne Gore na Upitnik Evropske komisije u dijelu odjeljka ljudskih prava koji se odnosi na vjerske zajednice i odnos između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kada se pogledaju svi propusti i neiskorišćene šanse nekadašnje DPS-ovske Vlade da se Evropi na jasan, kredibilan i činjeničan način predstavi cijela ova pravoslavno-kanonska, državno-pravna i istorijska materija koja predstavlja žilu kucavicu Crne Gore, onda nije nikakvo čudo što nam se desilo, što nam se dešava i što će nam se još dugo dešavati. Zbog pomanjkanja prostora, ponovo dajem samo dio o ‘’imovinskom pitanju’’.

’’Možda je najviše propusta u objašnjavanju ‘’razlika između SPC i CPC’’, Vlada Crne Gore učinila u dijelu ‘’imovinskog pitanja’’. Ovdje je Vlada morala, barem u bitnim crtama, dati pregled zbivanja od tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. i nasilnog ukinuća i nestanka međunarodno priznate crnogorske države, Kraljevine Crne Gore, preko nelegalne i nelegitimne odluke Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ’’samoukinuću’’ iz 1918. g. do isto takvog akta regenta Aleksandra o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što je sve rezultiralo sa time da država Crna Gora izgubi svoje vlasništvo nad imovinom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a koja joj je bila data na korišćenje. Dakle, Vlada je bila dužna da navede kako su nestale i država Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Uporedo sa obnovom suverenosti države, neophodno je obnoviti i ‘’suverenost’’, tj. autokefalnost i samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve na suverenoj državnoj crnogorskoj teritoriji, u skladu sa pravoslavno-vjerskim kanonima, principima i praksom. U različitim formama, ali konstantno, već devet decenija država Crna Gora ne posjeduje  i još nije povratila svoju izvornu imovinu koja se tiče pokretnih i nepokretnih dobara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. O tome poznati srpski teoretičar religije MirkoĐorđevićkaže da ‘’svaimovina u jednojdržavi, dakle, zemljapripadadržavi. Tako je u Francuskoj. Tako je u Rusiji. A, kolikoznam to je neriješenoi u Crnoj Gori. Svaimovinapripadadržavi. A poUstavurepublikazapoštovanjepremasvojimgrađanimaodvjeroispovijestibilokojeustupaimnakorišćenjekatedrale, crkve, kapele. Takostojestvarizakonskipravno u modernojEvropi. Kodnas, i u SrbijiiCrnoj Gori, i u drugimzemljamanaBalkanu, to u novijevrijemenijedovoljnoprecizirano’’ (M. Đorđević: ‘’Pobjeda’’, 23. 01. 2011; podv. G. S.).

Iz odgovora Evropskoj komisiji vidi se da Vlada ‘’ne zna’’ da je zapravo ona, tj. država Crna Gora 1918-1920. g. nasilno i nelegalno lišena vlasništva nad pravoslavno-crkvenom imovinom. Srpska crkva je danas neka vrsta paradržave, ekstrateritorijalni imperijalni i asimilatorski politikantski i kleronacionalistički centar jedne strane države u crnogorskoj državi. Ovdje je bilo pravo mjesto da Vlada taksativno navede sve zloupotrebe u ‘’vlasništvu’’ i korišćenju nekadašnje državne imovine Crne Gore od strane Srpske crkve. U jednom dijelu ‘’crkvene’’ imovine, Srpska crkva se kao vlasnik pojavljuje tek devedesetih godina, dakle, u jednom ratnom i posve pravno neregularnom vremenu, kada je Srpska crkva mešetarila i bila udružena sa paravojnim i parapolitičkim nacionalističkim i šovinističkim snagama, čega se, vidimo, nije otresla i odrekla ni do dana današnjeg. Zloupotrebe su zabilježene i u rekonstrukciji, dogradnji i izgradnji objekata vjerske kulturne baštine, đe se sve radi mimo Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Posebnih zloupotreba je bilo kod upisa  imovine i nepokretnosti na ime Srpske crkve. Direktor Uprave za nepokretnosti Crne Gore Mićo Orlandić dao je izjavu suprotnu Vladinom izvještaju: ’’Uzurpacija državne imovine od strane Srpske pravoslavne crkve traje od 1918. g. i izvršena je nasilnim i nekanonskim putem...Crnogorska crkva dijeli se do 1913. g. na dvije eparhije: Mitropoliju (Crnogorsku) i Zahumsko-rašku. Svi njihovi objekti finansirani su iz državnih ili vladarskih sredstava. Zar je logično da danas ovi hramovi budu u vlasništvo Beogradske patrijaršije i da se sa njima raspolaže i  upravlja iz Beograda?“ (’’Pobjeda’’, 21. 01. 2011. g.).

Nasuprot svemu ovome, Vlada šturo kaže da ‘’Crnogorska crkva ističe razlog istorijske pravičnosti zahtjevu za povraćaj njene imovine koja im je, kako navode, ujedinjenjem pravoslavnih crkava 1920. godine u novostvorenoj državi i ukidanjem njene autokefalnosti, po njima oduzeta. Nasuprot tome Srpska crkva svoje pravo na imovinu koju trenutno posjeduje zasniva na činjenici da se u zvaničnim državnim knjigama ova crkva vodi kao jedini vlasnik pravoslavno crkvene imovine po njima zasnovanom na principu kontinuiteta i formalno pravnog legitimiteta vlasnika. U takvim odnosima  državni organi Crne Gore do kraja obezbjeđuju afirmaciju dva ključna principa demokratskih zemalja, slobodu vjeroispovijesti i odvojenosti države od crkve’’.

Postavlja se pitanje zašto Vlada, tj. država ne formuliše i navede svoj stav o odnosu Srpske i Crnogorske crkve na osnovu autentičnih istorijskih, državno-pravnih i pravno-crkveno-kanonskih dokumenata? Očito je da država još ’’nema’’ svoj stav, ili da zbog odnosa političkih snaga u vladajućoj koaliciji nije u mogućnosti da javnosti odlučno prezentuje nedvosmisleni i proaktivni, legalni i legitimni, pravni i pravedni, crnogorski državni, nacionalni, kulturni, vjerski i civilizacijski stav u ovoj oblasti. To znači da vladajuća politička koalicija u Crnoj Gori još nije donijela političku odluku da država postupi u predmetu odnosa Srpske i Crnogorske crkve u skladu sa autentičnim istorijskim i pravnim činjenicama i sa domaćim-nacionalnim i međunarodnim zakonima i odredbama koje regulišu ljudska prava i slobode, uključujući i vjerske slobode. Svoju trenutnu ’’lagodnu’’ poziciju ’’posrednika’’ i ’’regulatora’’ sukoba Srpske i Crnogorske crkve moraće vrlo brzo da napusti u ime poštovanja ljudskih prava i sloboda. Vlada samo održava i konzervira negativno postojeće stanje i koristi ga u političko-izborne svrhe. Ovo pitanje se mora principijelno riješiti. Čemu toliki strah kod Vlade i drugih državnih organa, kada je i pravo i pravda na strani države Crne Gore od čega koristi samo mogu imati svi njeni građani? Crnogorska crkva se otvoreno diskriminiše, jer su joj zatvoreni svi pravoslavni hramovi u zemlji. U sljedećim etapama približavanja i integrisanja sa EU, Crna Gora moraće i u praksi da sprovede sve antidiskriminatorske zakone u oblasti ljudskih prava i sloboda, pa i u dijelu koji se tiče vjerskih sloboda. Među sedam zadataka koje je Crna Gora dobila od Evropske komisije kao uslov za otpočinjanje pregovora i pristupanju EU, oni koji se tiču vjerskih sloboda nalaze se u odjeljcima pravne države i antidiskriminacije. Jednostavno, Vlada mora obezbijediti i u praksi pravo svih građana na vjerske slobode, vjersko samostalno, individualno ili udruženo, kolektivno, zajedničko ispovijedanje vjere i korišćenje u te svrhe pravoslavnih vjernika svakog objekta pravoslavne religije u zemlji.

Vlada u odgovoru Evropskoj komisiji na kraju imovinskog odjeljka navodi sljedeće: ‘’I pored očiglednog očekivanja jedne i druge crkve da država ‘’presudi’’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova’’. Vlada Crne Gore i pored toga što je uočila nacionalne, državne i imovinske aspekte ‘’spora’’ Srpske i Crnogorske crkve, koji se mogu riješiti samo reagovanjem upravo države, i dalje, vidimo, govori o tzv. ‘’njihovim’’ razlikama, tj. razlikama između Srpske i Crnogorske crkve!, nikako ne shvatajući da se te ‘’njihove’’ razlike i te kako tiču nje same, crnogorske države i svih njenih građana, bez obzira da li su vjernici ili ne, kojeg su etničkog, vjerskog i svakog drugog porijekla. Jer, ponajmanje, crnogorski građani koji su uredni poreski obveznici svoje države, moraju znati zašto je Srpska crkva sa svojom enormnom imovinom u Crnoj Gori eksteritorijalna ‘’firma’’ koja ne podliježe crnogorskom pravno-ekonomskom sistemu, a uz to je do te iste imovine došla, uz pomoć jedne bivše države, koja je bila okupirala i uništila crnogorsku državu, nelegalnim i protivpravnim radnjama prije devet decenija. Riječ je, dakle, ne samo o potrebi državnog, političkog, hrišćanskog i civilizacijskog izvinjenja, već i povraćaja imovine, kao i naplate pljačke Crne Gore i njenih građana koja je u proteklom vremenu izvršena na osnovu nelegalnih transakcija, prodaja i tržišno-poslovnog korišćenja protivpravno stečene imovine.

Vlada podvlači ‘’poštovanje evropski afirmisanih principa’’, a ovo poštovanje je zapravo poštovanje ljudskih prava i sloboda, čiji je elementaran izraz u sferi vjerskih sloboda da su, u ovom slučaju, svi pravoslavni objekti u zemlji otvoreni za sve pravoslavne vjernike i poštovaoce bilo koje pravoslavne crkve, pa samim tim i Crnogorske crkve, kao i za sve druge građane različitog kulturno-vjersko-etničkog porijekla, bez obzira da li su vjernici ili ne, a što sada nije slučaj u Crnoj Gori. Takođe, u evropski afirmisane principe spada i uredno plaćanje poreza. Međutim, u već spomenutom izvještaju američkog Stejt dipartmenta piše da ‘’uprava prihoda nije dobila nikakav izvještaj vjerskih zajednica o dobiti koja podliježe oporezivanju’’.

Vlada loše prosuđuje (ili je formulacija koja je u pitanju, pak, samo kompromisni izraz aktuelnog odnosa političkih snaga u vodećoj partiji vladajuće koalicije u zemlji), da i Srpska crkva očekuje da država ‘’presudi’’ u vezi ‘’razlika’’ između nje i Crnogorske crkve. Razlog je jednostavan: Srpskoj crkvi u potpunosti odgovara trenutno stanje i nemiješanje od strane države Crne Gore u ovaj ‘’međucrkveni’’ spor. Stav o ‘’odvojenosti države i crkve’’ omogućava Srpskoj crkvi da i dalje nesmetano vrši državnu, pravnu, crkveno-vjersku i imovinsku uzurpaciju Crne Gore i njenih vlastitih i autentičnih državnih, duhovnih i materijalnih vrijednosti.

Vlada Crne Gore ne uviđa da država ne ‘’presuđuje’’ u vezi ‘’razlika’’, već da ima moralno-istorijsko-aksiološko-civilizacijsku obavezu spram sebe same, tj. svog pravno-državno-međunarodnog kontinuiteta i svoje buduće mirne, bezbjedne i stabilne perpsektive, da se aktima svojih najviših ustavnih i političkih organa, odredi prema državnom i pravoslavno-crkvenom nasilju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Srpske pravoslavne crkve iz 1918-1920. godine u odnosu na državu Crnu Goru (Kraljevinu Crnu Goru), njenu vladarsku dinastiju Petrović-Njegoš i njenog posljednjeg vladara kralja Nikolu I i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Jer, ‘’država je pravo, i pravo je država’’, kako piše srpski akademik Perić. Događaji sa kraja druge i početka treće decenije 20. vijeka, o kojima pišemo u ovoj knjizi, nasilno, voluntaristički i nezakonito, promijenili su bitne parametre državnog i vjersko-pravoslavnog života i uređenja u Crnoj Gori sa višedecenijskim negativnim posljedicama. Suverenost i međunarodno-pravno priznanje koje je država Crna Gora nasilno izgubila osvajanjem od strane vojske Kraljevine Srbije (i to još kao jedna od pobjednica Prvog svjetskog rata: ‘’Pobjeda, koja se završila nestankom pobjedioca!’’, kako ističe akademik Živojin Perić), demokratski su obnovljeni 2006. godine, te po svim principima međunarodnoga prava, država Crna Gora sada može da povrati stanje kakvo je bilo do 1918. godine.''

Država pod vlašću DPS-a i njenih koalicionih partnera u periodu od 2006. do 2020.g. to nije uradila i danas imamo to što imamo!