Kultura

Nova knjiga Milorada Minja Ražnatovića „Rijeka Crnojevića između jave i sna“

Sep 03, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

Prije nekoliko dana iz štampe je izašla nova knjiga Milorada Minja Ražnatovića Rijeka Crnojevića između jave i sna. Za razliku od njegove prethodne tri knjige koje su kritičko-analitičko-teoretska štiva društvenih i političkih zbivanja u Crnoj Gori, ovo je knjiga eseja o istoriji, kulturi, školstvu, civilizacijskim dostignućima, urbanitetu, prirodnim ljepotama i  svakodnevnom životu Rijeke Crnojevića, protkanim solidarnošću, humanošću i moralnim osobinama tadašnjih žitelja ovog prelijepog gradića. Pored toga, knjiga je obogaćena sa velikim brojem crno-bijelih i kolor fotografija – stare i sadašnje Rijeke; tadašnjih, pojedinih razreda OŠ „Boro Vukmirović“; kulturnih i arhitektonskih znamenitosti itd. Na kraju je dat i spisak žitelja Rijeke Crnojevića u periodu od 1960. do 1975. godine, po śećanju.

            Ovom prilikom objavljujemo recenziju (i u knjizi štampana) Ljubomira Mudreše, književnika i redovnog člana DANU, koji je povodom izlaska knjige napisao sljedeće:

 

            Knjigu „Rijeka Crnojevića između jave i sna“ autora Milorada Minje Ražnatovića otvara nadahnutim pjevanjem u pjesmi „Bratska ljubav“ ističući emotivna osjećanja prema svom potomstvu u kome nalazi smisao i vedrinu životnog bitisanja, i nenametljivo u ljubavi nalazi neviđenu energiju za nastavak života u opštem mukotrpu. Tom misaonom poemom Ražnatović rekoh, otvara stranice svoje veoma intersantne i nadasve naučno - sveobuhvatne istorijske čitanke o Rijeci Crnojevića i uopšte Crnoj Gori. Nema u njoj pripovijedanja o kultovima i legendama pa se doima da Ražnatović veoma dobro zna kad mitovi i legende pokolope istoriju tu nastaje veliki problem. Autor se, po prilici drži Orvelove teze „piši ono što misliš da je isitina a ne ono što misliš da će se svidjeti drugom.“ Držeći se toga autor podastire istorijske činjenice o prostoru, vremenu, ljudima i događajima o kojima piše i bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza, znalački  uvodi čitaoca u sadržaj knjige, sve do posljednje stranice. Knjiga sadrži oko 300 stranica sa brojnim fotografijama, starijeg i sadašnjeg vremena. Uslovno rečeno, više pod-naslova knjige sadrže desetine poglavlja koje zajedno čine jedinstvenu cjelinu knjige. Glavni lik je Rijeka Crnojević juče, danas i sjutra, Obodska štamparija, most Danilov, Obodsko izvorište, Riječki Pazar i neviđena ljepota jezerskog okoliša. Autor knjigu završava imenima i prezimenima, žitelja ovog kraja. U kompoziciju knjige autor veoma znalački i probirljivo uključuje: radnje, likove, teme, da bi istakao koherentnu i efektivnu naraciju. Njegove rečenice su jasne, dinamične i misaone i čine jednu zaokruženu misao. Duboko ponire u ljudsku intimu, načinu života, da sve zajedno rekoh, bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza veoma slikovito saopšti čitaocu. Iznad čovjeka kao ljudsko biće jasno je definisana Crna Gora koju autor smješta na sam vrh između Neba i Zemlje, ali ističe da nema smisla, ni života bez slobode. Toj konstanti sve je podređeno jer ona nema cijenu. Filozofsko, socijološko i pomalo mitsko razmišljanje, autor time ne uzdiže likove, vrijeme, događanja ili događaje, već slikovito pojašnjava uzroke, posljedice i stvarnost u tom vremenu i prostoru kada su se dešavali. Meni ostaje da primijetim da je to glavna vodilja autorovog pisačkog angažmana, koje može da saopštava samo uman i obrazovan čovjek. Neka mi bude    dopušteno, da sada i ovđe, napišem veoma jak utisak koji sam spoznao čitajući ovu knjigu, to je opis Crnogorki. Vema precizno i nadasve tačno Ražnatović smješta crnogorsku ženu u stubište društva, kuće, roda i doma. Ona nije javno glavni lik ali je temelj porodice, ona je ta koja čuva obraz doma i roda, ona je domaćica, mudrica, ratnica, radnica, uzdanica i čuvarica ogništa, kolijevke i groba.   

Čovjek svoje đetinstvo traži i nalazi u zavičaju. To je neviđeni fluid odnosa čovjeka i mjesta đe je rođen. Ma kuda putujemo uvijek sa sobom nosimo uspomene na rodno mjesto. Rekoh, tako i Milorad  Minja Ražnatović, svoju Rijeku Crnojević predstavlja u svojoj novoj knjizi, od iskona do današnjih dana. Ponoviću, opisujući neviđenu ljepotu prirode okoliša Rijeke Crnojevića, autor konstatuje da su tu živjele, vladale i sahranjene tri Crnogorske dinastije: Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i u međuvremenu ratovanja ljetovali Petrovići. Po broju krunisanih glava Crna Gora je u sam evropski vrh vladajućih dinastija.

Autor se usredsređuje na Gospodara Zete – Crne Gore – Ivana Crnojevića i njegovog našljednika Đurđa, te veoma znalački piše o Obodskoj štampariji koju je Đurđe donio iz Venecije. Štampanjem Oktoiha a zatim i drugih knjiga, ondašnja Crna Gora ulazi u sam vrh kulture Evrope. Taj štamparski biser pored Ljetopisa popa Dukljanina smješta se u prve kultne knjige u Crnogorskoj kulturi, a Boga mi i znatno šire. Neću skretati pažnju čitaocima i naučnoj javnosti sa Ražnatovićevog umnog opisa značenja Obodske štamparije, ali ću vas podsjetiti da je do tada Crna Gora bila sveobuhvatno naslonjena na Mediteran. Da(!) Mediteran, koga umne svjetske glave smještaju u kolijevku ljudske civilizacije. S ovim neprocijenjenim kulturnim događajem idu i biljezi romantike, baroka i drugih vrijednosti tog vremena. Zar o tome ne govore velelepni samostani, crkve, porušeni gradovi i veoma  stara arheološka nalazišta na prostoru Crne Gore. Autor knjige „Rijeka Crnojevića između jave i sna“ podsjeća na nezapamćena otimanja tih dukljansko – crnogorskih biljega. Taj proces krvavog otimanja počeo je Nemanjićkim kravavim razaranjem Zete pa se nastavio u asimilatorskom projektu „Nečrtanije“ okupacijom Crne Gore 1918. godine, kasnije i „Memorandumu“ Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dakako, sve do današnjih dana. Otimači crnogorske kulture, nacije, autokefalne crkve, tradicije, a prije svega i najstarije države na Balkanu Crne Gore. Znaju ti otimači  da „tiha voda  brijeg roni“ ili bolje rečeno onu staru latinski maksimu „da što nema važnosti od početka nema ni kasnije.“       

U esejima „O mostovima“, “Obodska pećina“, „Riječki bioskop“, „O osnovnoj školi“, „Rađanja humora i dokolici“, „O pošti“, „Usnula ljepotica“, „Nada u buđenje i brz oporavak“, autor Milorad Minja Ražnatović, razumije se, izražava svoj stav  ali ne robuje zadatoj temi iz naslova, već se preciznim proznim iskazom bavi aktualnošću, i ističe poentu značenja u prošlosti i potrebu nastavka rada tih neophodnih institucija. On, dakle nudi potrebu, da se jednoj uspavanoj ljepotici vrate one institucije koje joj nedostaju. Zar to nije dovoljan razlog da u obnovi Rijeke Crnojevića se uključi država Crna Gora i njeni zvanični planeri. Ne treba se vraćati na tezu – ko je kriv -  zašto su Rijeku Crnojevića zaobilazili glavni putni pravci, ko ih je  izmjestio iz predjela neviđene prirodne ljepote, nekada varošice – glavne kucalice krvotoka Crne Gore u njenom zaleđu. Pretpostaviću da znate, uvaženi čitaoci, ali poradi sebe, moram reći: Zaboga, je li pogled sa Pavlove strane  ili recimo onaj đe je vječna kuća jednog od najvećih svjetskih slikara Miodraga Dada Đurića ispod Košćela bila inspiracija za najveća likovna ostvarenja. Da ne govorimo o tome da je  Rijeka Crnojevića, odnosno Lipovik, bila glavna crnogorska luka i jedina vodena veza Crne Gore sa svijetom. Da je brdo Obod kolijevka štamparskog prvijenca, ne samo u Crnoj Gori već i mnogo šire, te da je tu stolovao Gospodar Ivan Crnojević i bilo sjedište autokefalne CPC. Danas svjesno ta mjesta naše kolijevke, naše ishodište i stanište tami i svakim danom sve više propada.

Otuda kniga Milorada Minje Ražnatovića „Rijeka Crnojevića između jave i sna“ ne samo po estetskim vrijednostima, zauzima vidno mjesto u crnogorskoj književnoj sceni, već aktuelnošću u razvoju Crne Gore upozorava da je država  dužna da crnogorskoj  ljepotici vrati stari sjaj.

Na kraju, dužan sam da Miloradu Minji Ražnatoviću, čestitam na novoj knjizi.