Zoran Vulević
IRONIJA I SPRDNJA SU EFIKASNIJI METOD
Uvijek sam bio pristalica mišljenja da
aktuelnu vlast u našoj državi ne treba u kontinuitetu kritikovati isključivo
činjenično, s tačnom i preciznom argumentacijom koju nije teško provjeriti i
dokazati da je istinita, obzirom da to postaje čak po malo monotono i,
nažalost, s pomanjkanjem željenih rezultata. Ovako nakaradno stanje je karakteristično
jedino za države kojima, između ostalog, ne samo da nedostaju snažne
institucije, već su one u velikoj mjeri stavljene u službu politike. Ti često
neozbiljni i bahati postupci vlasti događaju se na dnevnom nivou, postajući sve
manje skandal, a sve više obična, svakodnevna vijest. Kako sami kažu, događa se
ono na što se moramo navikavati. Zato je kritika vlasti iskazana samo na
opisani način postala, obzirom na okolnosti i ambijent u kome živimo,
nedovoljno produktivna, neadekvatna onome što očekujemo i čemu se nadamo. Čak
bi se moglo reći i da donekle ide u prilog ostvarenju njihovog cilja zbog prezasićenja
javnosti takvim informcijama, ma koliko one bile međusobno suprostavljene u
vrijednosnom smislu. I njenom postepenom, po inerciji, prihvatanju takve
stvarnosti. A navika je kao druga priroda, rekao je poodavno Ciceron.
Ironija i sprdnja su efikasnije, iako se
možda i na prvi pogled, mogu činiti
nedovoljno učinkovitim i cjelishodnim. Manje ubojitim. Jer značajan dio
naše vlasti predstavljaju osobe kao stvorene za ismijavanje i porugu, slično
onim nespretnim i neznavenim pojedincima u periodu našeg odrastanja, uvjerenih
u sopstvenu ničim dokazanu veličinu, sa kojima smo znali da često zbijamo šale.
I moram priznati, okupiti sve njih, takve kakvi jesu, na jedno mjesto i predati
im državu u ruke je pravo i rijetko majstorstvo onih koji su sve to smislili i režirali.
Koji su veoma dobro procijenili njihov karakter i spremnost na svaštočinstvo i na
kraju rušenje države kao krucijalni cilj. Koristeći njihovu neozbiljnost,
površnost, neznanje, otvorenost za nesojluk svake vrste, apsolutno odsustvo
državničke mudrosti, minhauzensku sposobnost za izvrtanje istine i spremnost na
izdaju zemlje, bez i trunke griže savjesti i lišeni bilo kakvog opterećenja
izazvanog tim činom dostojnim svakog prezira i najžešće osude. Saglasićete se,
vjerujem, da su autori svega ovoga što nas je snašlo vrhunski odradili svoj
posao njihovim izborom. Jer nema ništa opasnije za jedno društvo i državu od
vlasti čiji se protagonisti baš ničega ne stide. Kojima je stid kao dragocjeno
osjećanje za uljudniji život čovjeka stran i nepoznat. Zato su svi takvi toliko
i opasni za društvo i u privatnom životu, a dobro vidimo što se događa
kada im se dodijele javne funkcije. Jer
stid je sjeme svih vrlina, kaže njemačka poslovica
Elem, zaslužuje li takva vlast, odnosno
oni koji je predstavljaju, kritiku kao da se radi o ozbiljnim, poštovanja
vrijednim osobama? Kritiku kojoj moraju biti isloženi i oni najodgovorniji i
najdobronamjerniji prema svojim građanima i državi kojom rukovode. Ne, ne
smatram da to treba biti dominantan način suprostavljanja samovolji, već se s
takvom vlašću treba obračunavati mnogo češće i mnogo više koristeći ironiju i
sprdnju kao efikasnije sredstvo da je se konačno oslobodmo. Jer, ne smetnimo ni
za trenutak s uma da je to vlast spremna na sve, koja sve čini da državu na
čijem je čelu što prije uruši, ma koliko to dejlovalo nestvarno. Vlast
nesposobna, zbog evidentnog pomanjkanja stida i elementarne mudrosti da i
najargumentovanju kritiku doživi kao opomenu koja ukazuje na neophodnost
korjenite promjene svog načina upravljanja državom, već se tome, shodno svom
karakteru i skučenim vidicima, izruguje i, u nedostatku činjenica, primitivno i
grubo reaguje prema svim svojim oponentima. Hvaleći se „istorijskim uspjesima“
u svom vladanju, koje niko drugi ne primjećuje.
Zato bi, vjerujem, bilo efikasnije da posvećenici
javne riječi, nezadovoljni ponašanjem aktuelne vlasti, kritikujući je, mnogo više
koriste ironiju i sprdnju. Bez sumnje je prijemčivija i upečatljivija, jer
kao takva na efektniji način razotkriva
njenu suštinu. I više prijanja karakteru onih koji je predstavljaju. Ustaljeni
i uobičajeni kritički pristup, kao što smo naveli, mogao bi vremenom i
djelimično postati nenamjerna podrška ciljevima vlastodržaca, pa i neka vrsta
nagrade njihovom bezbrižnom karakteru.
0 Komentara