Prije više od četrdeset godina, poznati srpski i jugoslovenski glumac, prvak Beogradskog dramskog pozorišta Zoran Rankić (1935-2019), mestralno je odigrao u mini TV-seriji "Poslednji čin" lik četničkog komandanta Nikole Kalabića koji je pomogao partizanskoj vlasti i UDBI da se domognu četničkog vođe Dragoljuba Draža Mihailovića. Toliko je dobro odigrao tu zahtjevnu ulogu da je za nju trebao da  dobije i Oktobarsku nagradu Beograda. Iako je to već bilo izglasano, gradonačelnik Beograda Branko Pešić je odbio da donese takvu odluku uz riječi: "Svaka čast njemu, zaslužio je. Međutim, nismo mi valjda ludi da nagrađujemo četnike". Danas – i u tendenciji ne svakako od juče – se ti isti četnici kuju u zvijezde i podižu im se spomenici.

Način na koji je Rankić odigrao ulogu Kalabića nije mogao ostati nezapažen. U srednjoj Ekonomskoj školi ‘’Mirko Vešović’’ kao odjek Rankićeve glume neki učenici su tada oponašali govor, stil i ponašanje Rankićevo dok je glumio Kalabića. Sve je bilo poprimilo i javni odjek koji je zahtijevao reagovanje ondašnjih društvenih i političkih, obrazovnih i vaspitnih organa i tijela. Kao novinar ‘’Pobjede’’ dobio sam u zadatak da obradim tu tada ‘’vruću’’ temu. Uzeo sam u odbranu đake koji su bez ikakvog ideološkog bekgraunda bili prosto opčinjeni gromoglasnim i gromovitim ‘’Kalabićevim’’, odnosno Rankićevim  nastupom. Sam glumac je govorio da je trpio određene posljedice svoje uloge, odnosno glume, koja je i hvaljena i kuđena. Taj ‘’incident’’ je zorno pokazao kolika je, u nedostatku, neadekvatnosti i nedovoljnosti odgovarajuće društveno-vrijednosno-sistemske strategije države i vaspitne uloge škole, bila snaga i moć već i tada – a moglo se naslutiti tek u budućnosti, odnosno u našoj današnjici i śutrašnjici – kreativnog, umjetničkog i mas-medijskog prikazivanja i obrađivanja istorijskih događaja, procesa i ličnosti. Za ružan lik nije krivo ogledalo.

Danas ima ‘’ludih’’ koji vidimo četnicima podižu spomenike. Nije više ‘’bitka’’ oko umjetničke interpretacije istorije i kako je ko odigrao od glumaca neki lik, s koliko upečatljivosti i fascinantnosti za javnost, već se toj istoj javnosti in vivo, u stvarnosti, ideološki sa nus proizvodima falsifikata i zloupotreba, nameću sa stanovišta njihovih nosilaca manje ili više uspješno ponovljeni istorijski prosedei, događaji, procesi, ličnosti. Nije na djelu teatar već istorija, a ovaj prvi će svakako ići kasnije u presudnoj zavisnosti od ishoda ovog drugog procesa. Mišel Fuko reče da je ‘’istorija poredak sasušene krvi’’ ili što bi uobičajeno rekli – ‘’pobjednici pišu istoriju’’. Daleko je nesumnjivo stvarnost od onog već skoro zaboravljenog Fukujaminog stava o ‘’kraju istorije’’. Ideologija ma kojeg porijekla i dalje je na djelu. To uslovljava da svako društvo, da svaka država, snosi izuzetnu, najveću odgovornost kuda će povesti svoje građane. Da li u rat ili u dijalog, odnosno koliko-toliko snošljivi građanski okvir pravnog i civilizovanog življenja.

U našem crnogorskom slučaju podizanja spomenika Pavlu Đurišiću to bi trebalo, ako želimo da izbjegnemo u budućnosti prvi scenario, da znači da svi koji su se ogriješili o Ustav i zakone ove zemlje, bez obzira bili svještena ili laička lica, moraju i pravno, odnosno krivično i prekršajno odgovarati. Ako to, od sada makar, ne bude važilo za dalje, teško ćemo se izvući iz blata. A noge su u njemu i nije ih lako izvlačiti baš zato što smo to blato posljednjih decenija prepustili zaboravu i nebrizi. Ostavili ga da se širi i jača. Pisao sam dok sam bio odgovorni urednik ‘’Prosvjetnog rada’’ o opasnim tendencijama u kulturi i izdavaštvu koje su se ticale pojava publikovanja ‘’Dnevnika jedne ravnogorke’’ i sličnih knjiga, nastavljanja opasnog trenda zanemarivanja vaspitne uloge škole što je sve počelo još kada je grupa podgoričkih đaka bila ushićena Rankićevim Kalabićem pa sve do naših dana kada je DPS-ovska vlast ukinula ‘’Prosvjetni rad’’ i sve njegove redovne dodatke kakvi su bili đečiji list,  glasnik crnogorskog identiteta, pregled najbolje i najkvalitetnije održanih časova predavača…, što je bilo poražavajuće za vaspitni i obrazovni proces, osobito sa stanovišta uloge učitelja, nastavnika i profesora.

Pjevalo se ‘’Đurišiću, mlad majore!’’ i početkom devedesetih, a među pjevačima je bilo čak i onih koji su u kasnijem transformisanju DPS-a dali uistinu ne mali doprinos građanskom i evropskom imidžu te partije u procesu obnove crnogorske nezavisnosti. Izašli smo tada iz tog blata zahvaljujući snazi crnogorskog slobodarstva i civilnog društva koje je imalo građansku i (multi)nacionalnu, civilizacijsku i (multi)kulturnu, moć da iznjedri osobu koja je hrabro stala na čelu zemlje i povela je u novo epohalno doba pune afirmacije nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore kao civilizacijske institucije prvog reda. Ličnosti imaju svoje mjesto, još više imaju kolektivi, institucije, organizacije civilnog, slobodnog društva, pa se nadati da će se i ovoga puta u Crnoj Gori  u rezultanti sresti svi ti procesi i sve te ličnosti, što će presudno uticati da se iz ovog uistinu živog blata počnemo polako, ali sigurno izvlačiti. Ali, za to je potreban dijalog, a kod nas već decenijama on hvali, posebno u posljednjih desetak godina, od kojih u ovih pet zadnjih je situacija u tom pogledu katastrofalna.

Zato je na aktuelnim državnicima velika odgovornost, prije svega kod Predśednika Crne Gore, jer on pokazuje koliko-toliko da je svjestan situacije u društvu. Njegova nevelika poziciona moć u političkom sistemu, ipak, nije bez ikakve mogućnosti djelovanja. Makar bi mogao da institucionalno postavi osnove za društveni dijalog, dijalog predstavnika kulturnih, etničkih, nacionalnih, jezičkih, vjerskih zajednica, u hitno potrebno organizovanom i oformljenom Vijeću ili Savjetu za interkulturalni ili međuvjerski i  međunacionalni dijalog.