Sagovornici

Intervju: Akademik prof. dr Danilo Radojević

ZA IZRADU CRNOGORSKE ENCIKLOPEDIJE NUŽNA JE ODLUČNOST NAUČNIKA I JASNO IZRAŽENA VOLJA VLASTI

(15 riječi)

Antologija Tužbalice Vuka Vrčevića značajno je djelo za istraživanje izražajnih osobenosti crnogorskog jezika. I u novoj Jugoslaviji crnogorski narod je, pored toga što je dobio formalnu (političku) ravnopravnost, ostao lišen identitetskih odrednica, odnosno bitnih elemenata nacionalnog bića: kulture, jezika, crkve, vlastitih istorijskih korijena... Njegoševa bibliografija u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost najtrajniji je oblik obilježavanja dvjesta godina od njegovog rođenja. Saznanje o velikosrpskom nacionalnom i državnom programu Načertanija Ilije Garašanina u Crnoj Gori je periferno i nema realne ocjene koliko je on i danas aktuelan u nekom inoviranom vidu, i koliko negativno utiče na odnose u crnogorskom društvu. U situaciji kada tuđa crkva još uvijek pośeduje sve pravoslavne sakralne objekte, veliki dio kulturnih dobara koja su plod crnogorske povijesti, nepokretna imanja i kultna mjesta - ona postaje moćni faktor koji se, zlokobno osamostaljen, sarkastično nad

Akademik prof. dr Danilo Radojević

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Akademik prof. dr. Danilo Radojević je nažalost u međuvremenu preminuo)

 

Akademik prof. dr Danilo Radojević, istoričar, pjesnik i prozni pisac, književni istoričar, esejista, najbolji je primjer dosljednosti, upornosti i siste­matičnosti kada je u pitanju pozitivan odnos prema crno­gorskoj nauci, prosvjeti i kul­turi. Iako je jedan od onih koji su prije pola vijeka postavljali temelje montenegristici, što je u to vrijeme doživljavano kao svojevrsna jeres, ni danas ne posustaje te uspješno i predvodnički stvaralački, i kvali­tativno i kvantitativno, parira svojim mlađim kolegama i istraživačima. Za nepune dvi­je godine od svog osnivanja, samo jedan izdavač, Institut za crnogorski jezik i književnost, objavio je ili priprema za štam­pu četiri njegove knjige - dvije autorske i dvije priređivačke. Akademik Danilo Radojević je jedan od najbeskompromi-snijih boraca za crnogorsku nacionalnu i državnu indivi­dualnost, crnogorsku jezičku, duhovnu i crkveno-vjersku su­bjektivnost i ujedno multikul-turalnost Crne Gore. Njegov naučni habitus se kreće u ve­likom rasponu od istoriograf-skih i etičkih, preko književnih i estetskih, do lingvističkih i etnoloških istraživanja.

 

Vrčević je dosljedno zapisivao crnogorski glas ś sa dva grafema, kao „šj"



Knjiga „Tužbalice" Vuka Vrčevića, kritičko izdanje Institu­ta za crnogorski jezik i književ­nost, jednoga od najpoznatijih saradnika Vuka Karadžića, čije ste prvo izdanje objavili prije 25 godina u ''Pobjedi'' sadrži zna­čajan dodatak kojega nije bilo u prvome izdanju. Riječ je o prilo­ženome fototipski obrađenome rukopisu Vrčevićevih tužbalica koji ste publikovali nakon goto­vo vijek i po čamljenja u Arhivu SANU u Beogradu. Zašto se to­liko čekalo i u čemu je najveća vrijednost ove knjige?



D. Radojević: Motivski i sadržajno, tužbalice psihički opterećuju pa nijesu poželjna literatura, već pretežno imaju dokumentarnu funkciju za et­nološka, sociološko-psihološka i druga istraživanja. Ośećaj težine koji tužbalice izazivaju teško je izbjeći i kad im se hlad­no analitički prilazi, kao što je to učinio Vuk Vrčević u rukopi­su antologije koju je priredio davne 1868. godine. Pri analizi rukopisa nastojao sam da ista­knem umjetničke i etičke do­mašaje tih starih crnogorskih tužilica - pjesnikinja, čije je tuženje zabilježio i na svoj način sistematizovao Vrčević. U nauci je poznato da su tužbalice naj­stariji oblik čovjekovog izliva bola. Tužbalice, koje se danas rijetko čuju, osobit su oblik ot­pora smrti, a nalazimo ih prvo kod anonimnog sumerskog pjesnika, autora Epa o Gilgamešu, iz četvrtog milenijuma stare ere. Gilgameš, pogođen bolom zbog smrti suborca Enkidua, ne miri se sa saznanjem da su bogovi odredili smrt za ljude, pa želi dokučiti tajnu vječnog života. Crnogorske tužilice su u svome suprot­stavljanju smrti nalazile izlaz u moralnim vrijednostima umr­loga koje ističu kao primjer i uzor za žive. Na taj način one su prosuđivale o životnom putu pojedinca i njegovom značaju za porodicu i zajednicu i uče­stvovale u izgrađivanju etike.

V. Vrčević je rukopis anto­logije uputio Srpskom učenom društvu, 1868. godine. Kad je osnovana Srpska akademija, i došlo do spajanja te dvije institucije, rukopis je prenijet u njen Arhiv, đe je pridružen zaostavštini Vuka Karadžića. O štampanju te zaostavštine, od 1885, starao se Državni odbor za izdavanje usmenog stvara­laštva, pod njegovijem ime­nom. Vrčević je rukopis knjige bio opremio predgovorom i objašnjenjima, što je njegov autorsko-priređivački pristup. Vjerovatno je to i razlog zašto pomenute institucije, u čijem je pošedu rukopis bio, nijesu antologiju štampale. Naime, Vrčević je, pored zapisiva­nja i upućivanja V. Karadžiću raznovrsnih djela usmenog stvaralaštva, i sam objavljivao u namjeri da ne ostane samo Vukov „saradnik". Taj njegov samostalni rad i danas izaziva otpor onih koji brane nedodir­ljivost Karadžićevog autoriteta. Pomenuti Državni odbor je i pisma Vrčevićeva štampao u VI knjizi Karadžićevih djela (1912), tako da nije učinjena njihova autonomna analiza. Vrčevićeva antologija Tužbalice značajno je djelo za istraživanje izražaj­nih osobenosti crnogorskog jezika. Važno je istaći da je on dosljedno zapisivao crnogorski glas ś sa dva grafema, kao„šj".

 

Prošle su četiri i po decenije od kada sam pisao o tretmanu Crnogoraca u udžbenicima



Uspješno se bavite pro­učavanjem crnogorske istorije, države, nacije, kulture i crkve. Da li ste zadovoljni sa važećim obrazovnim programima i udž­benicima sa aspekta prisutnosti naučnih činjenica u njima?



D. Radojević: Prošle su če­tiri i po decenije od kada sam pisao o tretmanu Crnogoraca u udžbenicima. Ti udžbenici bili su svjedočanstvo da je i u novoj Jugoslaviji crnogorski narod, pored toga što je dobio formalnu (političku) ravno­pravnost, ostao lišen identitetskih odrednica, odnosno bitnih elemenata nacionalnog bića: kulture, jezika, crkve, vla­stitih istorijskih korijena, i dr. Tako osakaćen, bio je odśečen od sebe i ostao bez buduć­nosti. Moram Vam kazati da se tijem problemom nijesam docnije detaljnije bavio. Znam da je o pitanju neadekvatnih sadržaja udžbenika istorije pi­sao nekoliko puta Savo Brković, u časopisu „Stvaranje", i da je bio napadan, između osta­log i kao jedan od „crnogorskih separatista". Bilo bi korisno, a i oblik vraćanja duga, ako bi te tekstove Vaš list mogao objavi­ti za današnju publiku.

 

Lažni „Tajni ugovor Crne Gore s Austrijom"odigrao je fatalnu ulogu



Jedan ste od najminu­cioznijih poznavalaca falsifikata u nauci i kulturi kojima je cilj ne­giranje svega što je crnogorsko. Pokazali ste kako se riječ „slo­vensko" sa latinskog prevodi kao „srpsko", ali i „hrvatsko", a „udari" na crnogorsku državnost i naci­onalnost dolaze i sa velikoalban-ske pozicije. Da li postoji svijest o značaju ovih pojava?



D. Radojević: Postoji više oblika falsifikata istorije, rasutih po raznoj literaturi, koje preu­zimaju ili se na njih nekritički pozivaju oni čija je „naučna" djelatnost u službi „pravdanja" agresivnog političkog djelo­vanja ili strategije asimilacije. Među tijem falsifikatima dosta je onih koji su danas u nauci otkriveni, ali se njima i dalje, u zaobilaznom (ili direktnom) obliku, služe negatori crnogor­ske povijesti. Neki od njih, kao što je, na primjer, lažni „Tajni ugovor Crne Gore s Austri­jom", odigrali su fatalnu ulogu. Kobno djelovanje pomenutog „ugovora", tokom Prvog svjet­skog rata, podijelilo je neobaviješteni crnogorski narod, a na njega se oslanjala i francuska masonerija koja je odlučivala o sudbini suverene crnogorske države. Postoji više (krupnih) falsifikata koji i danas, kao da su nedodirljivi aksiomi, prekri­vaju dio „naučne" i političke sfere. To su stereotipi: da ne postoji crnogorski jezik, da ne postoji crnogorski narod, itd. Kad ih štiti i promoviše neka (ili neke) institucija, ovi falsifikati vremenom stiču moć nad svi­ješću pojedinaca koji počinju zažeto braniti „istine". Žrtve te manipulacije ostaju bez svijesti o svome narodnom subjektu, pretvaraju se u „masu" koja može biti iskorišćena za bilo kakve i bilo čije ciljeve.

 

Proslave Njegoševih godišnjica gotovo su uvijek bile ispunjene političkim zloupotrebama



Višedecenijski ste proučavalac Njegoševog života i djela. Kako i na koji način bi se, po Vama, najbolje mogao i tre­bao obilježiti veliki crnogorski, slovenski i evropski kulturni jubi­lej - dvjesta godina od njegovog rođenja?



D. Radojević: Na to Vaše pitanje teško je dati valjan od­govor. Ako govorimo o poje­dinačnim projektima kojih će svakako biti, uvjeren sam da je najavljeni poduhvat Instituta za crnogorski jezik i književ­nost, izdavanje voluminozne bibliografije našega pjesnika i državnika, u kojoj će biti obra­đeno preko trideset hiljada jedinica – jedan od najboljih i najtrajnijih oblika obilježavanja ovoga jubileja. Inače, proslave Njegoševih godišnjica gotovo su uvijek bile ispunjene poli­tičkim zloupotrebama. Tako će i ove godine, kako čujem, u Sr­biji biti proslavljan Njegoš kao značajan „srpski" pjesnik.

Čini mi se da se ovom pri­likom valja priśetiti i ocjene, iz 1925. godine, koju je dao književni kritičar Milan Bogdanović, da je te godine bila učinjena čisto politička upotre­ba Njegoša, te da ovog crno­gorskog vladara treba gledati najprije kao pjesnika. Isto tako, politička upotreba Njegoša učinjena je i 1947. godine, kada je Komitet za kulturu i umjet­nost Federativne Narodne Re­publike Jugoslavije donio od­luku da se taj Njegošev jubilej proslavi u čitavoj zemlji i odre­dio zajednički datum. Komitet je iskazao uvjerenje da obilje­žavanje godišnjice Gorskog vi­jenca može da objedini sve na­rode u zemlji! Śećanje na tako usmjerene proslave mislim da kod poštovalaca Njegoševa djela izaziva neugodnost, jer njihov efekat nije mogao biti ni približan očekivanom. Docnije su se čuli otpori u Bosni na tretman Turaka u Njegoševom djelu, kao što su izbili protesti u Hrvatskoj zbog ekraniziranja romana Bakonja fra Brne Sima Matavulja, zbog ružnog prika­zivanja pripadnika katoličke crkve u tome djelu.

Pomenuo bih ovđe i Njegoševu nagradu, osnovanu 1963. godine, koja je izazivala sporove i anticrnogorske izjave čak i nekijeh dobitnika. Kad već zborim o toj nagradi, ne mogu a da se ne osvrnem na spomen-ploče u Biljardi, na kojima su ispisana imena dobitnika, među kojima su Dobrica Ćosić i Matija Bećković, najuporniji i bezobzirni negatori crno­gorskog naroda. Prvo je bila postavljena jedna ploča, ali je vjerovatno neko pomislio da ta skupnost umanjuje značaj in­dividualne veličine stvaralaca, pa su potom postavljane po­sebne ploče. I sad je jedan zid u Biljardi naružen, pokaldrmisan. U zaštiti prvorazrednih spome­nika kulture imperativ je trajno čuvanje njihove autentičnosti, a ona je ovom memorijalnom postavkom bitno narušena. Kod neobaviještenih pośetilaca Biljarde takva postavka može izazvati utisak da su iza tijeh spomen-ploča postavlje­ne urne. Još da vam kažem da sam, poslije zemljotresa, 1979. godine, bio zadužen u institu­ciji u kojoj sam radio da, izme­đu ostalog, izradim elaborat za obnovu Biljarde. Radovi su bili počeli na osnovu netačnih podataka kad je u pitanju Njegoševa soba za audijenci­je, pa je hodnik produžen do spoljnjega zida i tako ponište­na svečana „Bilijarska sala". Na osnovu moga dokumentova-

 

„Izvanjci" su držali važne pozicije i imali pod kontrolom svaki potez crnogorske vlasti



U Načertaniju srpskog političara Ilije Garašanina (srp­skom nacionalističkom velikodržavnom programu) prije više od vijek i po, zapisano je, između ostalog, i to da se Srbija ''pobri­nuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo''! Koliko je crnogorska prosvjeta, kultura i nauka informisana o ovim i sličnim, u biti i dalje aktuelnim, geopolitičkim i istorijskim namjerama i planovima?



D. Radojević: Vaše pitanje me navodi da podśetim da je o tome tajnom političkom pro­gramu, sve do 1906. godine, saznavao, i radio na njegovoj realizaciji, uži sloj agenata i pri­padnika vladajućeg srpskog kruga. Pomenute godine istoričar Milenko Vukićević publikovao ga je u časopisu „Delo", što je učinio sigurno po nalogu s najvišeg mjesta, jer je to bio momenat kada se srpski kralj Petar učvrstio na osvojenom prijestolju, a uspješno djelova­nje niza tajnih militantnih or­ganizacija stvorilo priliku da se akcije četničkih jedinica, koje su od 1904. godine djelovale po Makedoniji i Kosovu, pro­šire i na druge krajeve. Došao je trenutak da se Načertanije učini javnim programom, da bi se ohrabrili neodlučni i obje­dinile pristalice u okolnijem krajevima koji su predviđeni za kooptiranje u Srbiju. Crnogor­ski Dvor i crnogorski političari nijesu znali ranije da postoji Načertanije, a kad su saznali – nijesu sačinili sopstveni (odbrambeni) politički program, već su ostali zarobljenici nere­alne i propagandom već ranije infiltrirane ideje o crnogor­skom primatu u takozvanom „srpstvu", zbog duge oslobo­dilačke borbe. Treba znati da su tada u Crnoj Gori „izvanjci" držali neke važne pozicije i da su imali pod kontrolom svaki potez crnogorske vlasti.

Što se tiče dijela pitanja o poznavanju u Crnoj Gori takvih planova, moj je utisak da je to saznanje periferno i da nema realne ocjene koliko su oni i danas aktuelni u nekom inovi­ranom vidu, i koliko negativno utiču na odnose u crnogor­skom društvu.

 

„Svetosavci" stalno svoj „crkveni" kadar uče vještini unošenja novih falsifikata



P. R.: Naučnim argumen­tima ste pokazali da je pojam „svetosavlje' ostao prazna riječ kad je u pitanju hrišćanska do­gma. Crna Gora i Sveti Sava?



D. Radojević: Kreatori i rea­lizatori takozvanog „svetosav­lja", ideologije Srpske pravo­slavne crkve koja je u svojoj biti politička organizacija i sekta u hrišćanstvu, postupaju prema istorijski poznatom modelu asimilacije pripadnika drugih naroda. A to znači da je proces asimilacije dovršen ako osvo­jeni populus podlegne pritis­cima i do kraja prihvati ime naroda-osvajača kao svoje, pa i kultove, jezik, istoriju i kulturu nazove njegovijem imenom. U crnogorskom slučaju to se nije desilo, a stvorena je i suverena država kao nova prijetnja. Uz intenzivno korišćenje falsifika­ta iz starije literature, „svetosavci" stalno rade na obučavanju svoga („crkvenog") kadra, uče ih vještini unošenja novih fal­sifikata jer je, u svrhu buduće ponovne realizacije velikodržavnog projekta, nužno dotući svaku pomisao o obnavljanju Crnogorske pravoslavne auto­kefalne crkve i očuvati „srpski crkveni kvasac" u projektovanim granicama. Ti se falsifikati intenzivnije javljaju kada vode­ća grupa „svetosavaca" ocijeni da se počinju konsolidovati otpori tome dugoročnom in-vazionom usmjerenju.

U situaciji kada tuđa crkva još uvijek pośeduje sve pravo­slavne sakralne objekte, veliki dio kulturnih dobara koja su plod crnogorske povijesti, ne­pokretna imanja i kultna mje­sta, - ona postaje moćni faktor koji se, zlokobno osamostaljen, sarkastično nadređuje i naj­višim državnim institucijama kao privremenim pojavama. Takav okupaciono-superiorni stav usred suverene države Crne Gore, temelji se na neinformisanosti, neodlučnosti ili nezainteresovanosti pojedina­ca iz vrha vlasti – da treba da izvršavaju sopstvene obaveze, primjenjuju pravne norme i osiguraju budućnost crnogor­skom narodu.

 

Na čelu Redakcije enciklopedije ličnost sa naučnim kredibilitetom



P. R.: Šta mislite o ideji formi­ranja Leksikografskog zavoda Crne Gore, čiji bi zadatak bio da kontinuirano i na moderan na­čin prati tokove u leksikografiji, što bi rezultiralo različitim izda­njima enciklopedijskog i leksi­kografskog karaktera neophod­nim crnogorskoj nauci, prosvjeti i kulturi?



D. Radojević: Kad je u pi­tanju realizacija odavno zapo­četog važnog projekta izrade crnogorskih enciklopedijskih i leksikografskih izdanja, mislim da je za to nužna odlučnost jedne grupe naučnih radnika okupljenih u redakciju, kao i jasno izražena volja vlasti koja bi pružila punu podršku. Razu­mije se da mora postojati ade­kvatan organizacioni okvir, na čijem bi čelu bila ličnost sa na­učnim kredibilitetom, koja želi da taj projekat bude valjano ostvarivan. Da li će to biti zavod koji smo već imali, ili institucija drugog imena, manje je bitno.

 

 

 

  

IZ NEKIH OD AKTUELNIH UDŽBENIKA UKLONJENI SU FALSIFIKATI O PORIJEKLU I POVIJESTI CRNOGORSKOG NARODA



Poznato mi je da su iz nekih od aktuelnih udžbenika uklonjeni falsifikati o porijeklu i povijesti crnogorskog naroda. Možda bi bilo potrebno skrenuti pažnju na činjenicu da je i danas crnogor­ska dijaspora u Srbiji i Vojvodini prepuštena srpskoj asimilaciji kroz tamošnje školstvo. Primitivni­jim oblicima asimilacije bili su izloženi, kao što znate, i doseljenici iz vremena kada tamo nije bilo razvijeno školstvo, kada je bio učitelj u beogradskoj regiji izvjesni„pastir Čole". O oblicima tih starih asimilacionih pritisaka zanimljivo je pogledati jedinicu Prezime u Srpskom rječniku V. Karadžića, đe on kaže da u Crnoj Gori „narod ima prezimena", a da se u Srbiji „svaki poziva po svome ocu". Zbog toga je zatečeno stanovništvo crnogorske doseljenike „poruge radi" nazivalo po prezimeni­ma, pa su ih mnogi „malo po malo pozaboravljali".

 

ĐILAS JE PRIGOVORIO ZOGOVIĆU NA TRETMANU NJEGOŠA KAO CRNOGORSKOG PJESNIKA



Sad se priśećam situacija koje su pratile neke ranije jubileje. Pričao mi je Radovan Zogović da je, po nalogu čelnog ideologa, Milovana Đilasa, 1947. godine napisao predgovor za Gorski vije­nac, povodom 100-godišnjice prvog objavljivanja, ali da mu je on prigovorio na tretmanu Njegoša kao crnogorskog pjesnika. Na tome se Đilas, koji je tada imao ogromnu političku moć, nije zaustavio, već je, kad je Zogović pao u nemilost i konfiniran, u knjizi „Legenda o Njegošu", koja je objavljena početkom 1952. godine, izjavio da je Radovan Zogović u pomenutom predgo­voru tvrdio da je Njegoš - a ne Marks – bio „nezamjenljivo oružje u našoj narodnooslobodilačkoj borbi", te da se„džapao" „neinteligentno i šovinistički" oko toga da je Njegoš ipak samo crnogor­ski, a ne i srpski pjesnik!

 

ZETSKA SLOVENSKA PLEMENA NA CRNOGORSKOM TLU



Kao primjer teškoća u kojima se nalazi kritička nauka, na­veo bih istoriju Jagoša Jovanovića „Stvaranje crnogorske drža­ve", koja je objavljena 1947. godine. Ovaj autor počeo je svoje izlaganje tačnim podatkom da su na našemu tlu bila „zetska slovenska plemena", ali to je nominiranje naišlo na otpor falsifikatora crnogorske povijesti jer se ta Jovanovićeva konstatacija suprotstavlja već ustaljenim obmanama o Crnogorcima kao „grani" na tuđemu etničkom stablu.

 

 

IMPERIJALNE IDEJE NAČERTANIJA ILIJE GARAŠANINA I LAŽNO JUGOSLAVENSTVO KRALJA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA



Dodao bih da ni idejni smisao toga tajnog, a zatim javnog političkog programa Načertanija Ilije Garašanina nije ostao pošteđen falsifikovanja, pa mogu navesti je­dan primjer: istoričar Dragoslav Stranjaković publikovao je Načertanije 1931. godine, sa svojim opširnim predgo­vorom, pod naslovom „Jugoslovenski nacionalni i državni program Kneževine Srbije 1844. god", u kome je falsifikovao imperijalne ideje toga spisa da bi podržao lažno jugoslavenstvo kralja Aleksandra Karađorđevića. Sa Stranjakovićem sam se poznavao i on mi je poklonio svoju „svetosavsku" brošuru (Vidovdan), a u jednom razgovoru sam ga upitao zašto je dao neadekvatan smisao Načertaniju. Odgovorio mi je otvoreno da je tada mislio kako je korisno na taj način predstaviti Garašaninov program – da bi on mogao biti osnova za tadašnju Kraljevinu Ju­goslaviju. Političku pragmatičnost ovaj autor nadredio je istoriografskoj akribičnosti.

 



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.