Piše: Božidar PROROČIĆ

„Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi.“

 (Natpis sa spomenika u Lazinama kod Danilovgrada u znak sjećanja na 52. omladinca od kojih 24 žene koji su strijeljani od strane njemačkih i četničkih okupatora)

Prošla je Crna Gora kroz svoju dugu, često bolnu, ali uvijek slobodarsku istoriju. Istoriju puna iskušenja, ratova, stradanja, obnova, uzleta i ponovnih rušenja. Pod ovom nebeskom kapom  prepunom čemera, jada, herojstva i uzdizanja  Crna Gora je gradila svoje ime, svoje dostojanstvo, svoju čast. Nije to bio put ravnice, nego put ljutog krša, ognja i mača. I nikada ga nije gradila sama  već sa svim svojim narodima, vjerama i kulturama.

Zato danas, dok stojimo uzvišeni kao Lovćen, koji bdije nad dušom naroda, moramo jasno reći ne damo vam Crnu Goru. Ne onima koji ne priznaju ni 13. jul 1878, kada smo priznati kao nezavisna država, ni sveti 13. jul 1941, kada se Crna Gora prva u porobljenoj Evropi digla protiv fašizma. Ne onima kojima nije sveta ni crnogorska zastava, ni naš antifašizam, ni naša multikulturalnost, ni naš građanski duh. Dalje, beskućnici savjesti, sa sjenkama smrti koje vuku trag od 1918., preko 1941., pa sve do ratova devedesetih. Dalje sa svojim litijama koje ne donose vjeru, već mitomansku politiku. Dalje sa knjigama u kojima nema istine, i sa kućama koje su hramovi tuđe volje, a ne domaće svetinje.

Dalje ruke od naše Crne Gore. Dalje ruke od našeg jezika, naše zastave, naše kulture. Dalje ruke od svete i apostolske Crnogorske pravoslavne crkve, od našeg identiteta i bića koje je opstalo kroz sve oluje.

Crna Gora je kuća svih njenih časnih ljudi i onih što se krste, i onih što klanjaju, i onih što u molitvama stoje pred njenim svetim planinama. Crna Gora je i musliman i pravoslavac i katolik i ateista i agnostik. Crna Gora je živi dokaz da različiti mogu biti jedno. I da se državnost ne brani mržnjom, već istinom. Ne mitom, već stvarnošću. Ne tamom, već svijjetlom.

Ali danas, pred očima imamo nešto zlokobno beskućnici savjesti, ideološke skitnice koji bi da podižu kuću na ruševinama tuđe krvi, bez temelja, bez jezika, bez naroda. Ti beskućnici dolaze sa lažnim ikonama, sa stihovima koji mrze, sa mantijama koje blagosiljaju noževe, sa knjigama u kojima je Crna Gora fusnota, a zločinci heroji. Njihove kuće su prazne jer su im temelji postavljeni u laži, a krovovi podignuti od tuđe nesreće. Dalje od našeg 13. jula  jer vi ga nikada niste slavili, samo ste ga prezirali.

Nećete poništiti antifašizam Crne Gore. Nećete poništiti odluke Berlinskog kongresa. Nećete ugasiti luče  slobode.  Kuće beskućnika to su kuće sagrađene na tuđoj nesreći, bez temelja, bez duše, bez istine. To su kuće u kojima se pjeva laž, u kojima vaš stihoklepac pjeva mit, a prećutkuje zločin, u kojima su ikone samo paravan za ideološki nož. To su kuće koje hoće da zamijene naš dom. A naš dom je Crna Gora.

Jer Crna Gora nemože i neće stati  u vaše beskućničke palate. Nije ornament u vašim lažnim mitovima, nije četnički stih u vašim pjesmama o porobljavanju, nije predmet u litijskoj procesiji prošlosti.

Crna Gora je živa  i zna ko je bio sa njom, a ko protiv nje. Zna i pamti. I  ne želi osvetu, nego istinu. Ne dominaciju, nego pravdu. Ne mržnju, nego jasnu razliku između patriota i izdajnika. Zato, danas, kada proslavljamo 13. jul Dan državnosti Crne Gore, neka znaju svi koji pokušavaju da je sruše ideološko-četničkim kamama, mitovima i noževima iz prošlosti Crna Gora je država slobodnih ljudi, krvavo izborena i dostojanstveno očuvana. Neće je srušiti oni koji za domovinu znaju samo kad je treba izdati. Neće je pokoriti oni koji žele da nam istoriju zamijene opsjenom, a istinu falsifikatom.

                            CRNA GORO VJEČNA DA SI