Dokolica

ZBOGOM, KOVRDŽAVI: POLITIČKI KRAJ URE JE POČEO

Jul 02, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Nikola Čelebić

 

Vrijeme je da konačno priznamo ono što već duže slutimo – URA kao politička partija je doživjela svoj prirodni kraj. I ne, to nije tragičan kraj jedne ideje, nego logičan pad grupe koja je izdaju, oportunizam i lični interes podigla na nivo državne strategije. Danas gledamo raspad u direktnom prenosu, a glavni akteri kao da se ni sami više ne trude da to sakriju.

 

Filip Adžić, potpredsjednik URA-e, uporno ignoriše stranačke sjednice na kojima je trebalo da prepusti svoje mjesto Zoranu Mikiću. Ni pozivi, ni partijski pritisci ne dopiru do njega – jednostavno se ne javlja na telefon. Kao da više ni formalno ne priznaje partiju koju je do juče predstavljao. Lider partije, Dritan Abazović, nedavno se i sam žalio da ga "njegov Filip" ne zarezuje ni dva posto. Kad ni šef stranke ne može da dobije svog potpredsjednika na vezu, znaš da se kuća raspada.

 

URA danas više liči na kafansku ekipu kojoj je nestalo pića i kredita, nego na političku organizaciju. A da stvar bude gora, sve više djeluju kao grupa koja je bliža Špuzu nego Skupštini. Možda su se nadali da će ih neko iz Beograda spasiti, ali – kako javljaju naši izvori – ni tamo više nisu dobrodošli. Čak su i biznisi s bratom stali. Veze su presječene, a krediti potrošeni.

 

Kako reče jednom Vilin, da smo Dritana još malo "držali za uzicu", povukao bi priznanje Kosova, potpisao sve što mu se stavi pod nos, pa i samoinicijativno krenuo u implementaciju Otvorenog Balkana. Sve je bio spreman dati – samo da ostane još malo. Molio je, kažu, da potpiše još jedan papir. Samo još taj.

 

Adžić? On je potpuno nebitan lik. Na Cetinju ga niko ne zove ni na kafu, a kamoli da ga pita za mišljenje. Njegovo političko postojanje ima manje težine od lošeg WiFi signala u planinskoj kolibi.

 

Da li je to kraj URE? Ne treba biti analitičar da bi se zaključilo: jeste. Nema više ni ideje, ni kadra, ni podrške. Ostao je samo ogoljen interes i strah od onoga što dolazi. A dolazi – istraga, odgovornost i, možda, presuda.

 

Zbogom, kovrdžavi. Politički život ti se završava bez, bez aplauza, bez pamćenja.