Skoro sam pisao da se vladavina većine, koja se često pominje kao glavni argument u parlamentu Crne Gore, nerijetko i od žalosnog predśednika Skupštine, često pretvara u tiraniju većine, koja se malo razlikuje od tiranije manjine ili tiranije oligarhija iz nekadašnjih nedemokratskih sistema vladavine, ukoliko vlast nije ograničena Ustavom i zakonima. I tu se ne radi samo o poštovanju evropskih standarda u pristupanju EU, već i međunarodnih povelja, koje su ratifikovane od strane Crne Gore kao članice Savjeta Evrope i koje su integrisane u crnogorsko zakonodavstvo. Posebno što one imaju supremaciju nad nacionalnim zakonodavstvom.

Evropska konvencija o ljudskim pravima, donešena u Rimu 4. novembra 1950. godine, koja se oslanja na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila 10. decembra 1948, članom 11 jemči pravo na slobodu mirnog protestnog okupljanja. Evropski sud za ljudska prava u svojim presudama koje se tiču prava na slobodu mirnog okupljanja radi iskazivanja nezadovoljstva, ističe da to pravo, zajedno sa pravom na slobodu izražavanja, čini temelj demokratskog društva. Stav Suda je da i onda kada okupljanje nije prijavljeno u skladu sa propisima, vlasti treba da pokažu izvjestan stepen tolerancije i omoguće da okupljeni „iznesu poruku zbog koje su se okupili“.

Derogacija zakona

Ne samo da Evropski sud i međunarodne povelje štite slobodu mirnog protestnog okupljanja, već zahtijevaju da se vode javne rasprave koje su uzrok protesta građana. Ne postoji bolji način da se zaustave mirni protesti od dekonstrukcija razloga zbog kojih se dešavaju. Donositi protivustavne zakone, protivne međunarodnim poveljama ratifikovanim od strane Crne Gore i odlukama Evropskog suda za ljudska prava je derogacija osnovnih ljudskih prava. Seljački mentalitet predstavnika vlasti, koja se uporno trudi da prevari međunarodnu zajednicu nedemokratskim ponašanjem i donošenjem nezakonitih i anticivilizacijskih zakona, uredbi, njihovim usvajanjem bez javne procedure i javne rasprave, na kraju se obije o glavu državi Crnoj Gori odlukama Savjeta Evrope, Evropskog parlamenta ili Komisije EU za pridruživanje. 

Nema klasifikacije koja se globalno bavi stepenom demokratije u svim zemljama svijeta, u kojima Srbija ne zauzima veoma nisko mjesto kao hibridna demokratija, mada sve više poprima obrise gole diktature. Ta i takva Srbija poštuje pravo građana na slobodno okupljanje i proteste, bez obzira da li se blokiraju saobraćajnice, institucije ili nešto treće. Za razliku od Srbije, koja ne pokazuje ni minimum namjera da pristupi EU, u Crnoj Gori, koja je tobože najbliža pristupanju EU i koja se kune u EU integracije, to osnovno ljudsko pravo se kažnjava ogromnim novčanim kaznama. I to od onih koji su podizali šatore na najprometnijoj ulici Podgorice, pekli prasad, litijašili svakodnevno po gradovima Crne Gore, zamislite, u vrijeme „zloglasnog“ DPS-a. 

Ponašanje ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slavena Radunovića i predśednika parlamenta Andrije Mandića samo je dio niza derogacija zakona i procedura. Posebno kad se radi o jednom tako važnom zakonu za Crnu Goru koji se tiče prostornog planiranja. Njihove riječi da je njihov zakon volja većine i da „srećom ne moraju nikoga da pitaju, jer je naaaarod njih izabrao“, govore sve o današnjoj Crnoj Gori. Umjesto opšteg interesa, koji se normativno verifikuje kroz javnu raspravu, saglasnost institucija predviđenih zakonom, učešće civilnog društva, stručnih orgaizacija i pojedinaca, mi imamo bahatu vlast koja je pravi nasljednik Miloševićevog SPS-a i njihovog stava „ako mi odlučimo da je zemlja četvrtasta, ona će biti četvrtasta“. 

Već pomenuta Rimska deklaracija još propisuje: „Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona“. Pritvor se ne smije pretvarati u zatvor, on mora biti opravdano obrazložen i što kraći, kao i zamijenjen, ukoliko postoje uslovi, drugim sredstvima kojima se obezbjeđuje prisustvo na procesu. Pritvorena lica imaju prioritet u procesuiranju. „Svako ko je optužen za krivično djelo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona“. Nijedno od ovih pravila se ne poštuju u Crnoj Gori!

Pravosuđe, sluškinja vlasti

Onog trenutka kada je ukinuto dvotrećinsko pravilo za izbor Tužilačkog savjeta tada je crnogorsko pravosuđe postalo sluškinja izvršne vlasti. Ne zaboravite, Milivoje Katnić, koji je danas politički sužanj zato što je radio svoj posao, izabran je dvotrećinski. Što znači da je jedino tako mogao biti smijenjen, što mu je davalo nezavisnost od političke volje vlasti. Besmislice da je bio čovjek DPS-a i saradnik kriminalnih klanova padaju u vodu pred činjenicama koliko je visokih funkcionera DPS-a odgovaralo pred zakonom njegovom zaslugom, kao i broj članova kriminalnih klanova. Jasno je da su on i njegov bivši pomoćnik Saša Čađenović, žrtve političke osvete, što je najbolja slika „podjele vlasti“ u Crnoj Gori. 

Umjesto da opozicija internacionalizuje pitanje političkog utamničenja Saše Čađenovića 17 mjeseci i mrcvarenja Milivoja Katnića i uskraćivanja prava „da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere“, „da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbjedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega“, što imperativno propisuju međunarodne povelje, ona se ponaša oportuno, braneći se opštim frazama. Stvari koje su očigledne treba nazvati pravim imenom, bez političkih kalkulacija.

Katnić je imao poseban stil nastupa, pomalo arhaičan, što se koristilo da bi se izvrgao podsmijehu od strane pojedinih nabijeđenih novinara i polusvijeta. Međutim, tim istim nipošto nije zasmetao nastup Brajuška Brajuškovića na Anketnom odboru „za politički obračun sa političkim protivnicima“, pokazujući žalosnu sliku ko je sve bio i ko sve i danas može biti policajac u Crnoj Gori.

Kad smo kod Anketnog odbora, pitanje je zašto nema anketnog odbora zbog oružanog napada na policiju 1998. godine, od kojeg se i danas vide tragovi metaka na policijskim oklopnim kolima? Zašto nema anketnog odbora zbog dva masovna zločina na Cetinju, kako bi se utvrdila pozadina ta dva zločina? Zašto se dozvoljava da se neustavnim zakonom o novčanom kažnjavanju ljudi koji traže istinu sprječavaju u svom legitimnom zahtjevu? Koga štiti ministar unutrašnjih poslova i istražni organi? Ko je taj ko je iznad zakona u Crnoj Gori i ko je taj ko je ekskulpiran od svake zakonske odgovornosti?

Platni deficit

Znao sam da diploma Megatrenda, privatnog fakulteta iz Beograda koji se može završiti bez pohađanja ako ste novčano solventni, u poslovnom svijetu ne vrijedi pišljiva boba. Često ni njeni vlasnici. Ali je, očito, u politici rasadnik kadrova. Što je najgore, vlasnici tih diploma prednjače u blamiranju sebe, parlamenta i politike, kao najnečasnije rabote, misleći da što više nekog popljuju iznoseći laži, podižu sebi rejting. Crna Gora je raj za takve, koji, kad postanu vlast, daju sebi za pravo da kriminalizuju ljude bez ikakvih dokaza i posljedica.

Hana Arendt piše: „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laž, već je cilj da u ništa ne vjeruje“. Da li znate kad premijer Spajić govori istinu? Teško. Čak je i nagradu dobijenu zbog toga što je povećao akcize na cigarete pretvorio u lažni „uspjeh u suzbijanju šverca“. Magic Mickey! Nije samo Spajić u pitanju, mi svakodnevno slušamo bajke o tekućoj likvidnosti, o finansiranju potrošnje iz redovnih prihoda budžeta, da je inflacija uvozna i sl. Mora mi neko objasniti kako se to povećavaju akcize na neke robe i PDV na turističke usluge, a da to ne utiče na inflaciju? Drugo, nije poenta makroekonomije da se uvode dodatni nameti kako bi se održala ravnoteža budžeta. 

Ekonomija koja povećanje BDP temelji, pored inflacije, na drastično povećanoj potrošnji koja ne podiže domaću proizvodnju, već mahom uvoz, proizvodi konstantni rast deficita platnog prometa sa inostranstvom, pa se postavlja pitanje dokle će moći da se finansira toliki platni deficit bez dodatnog zaduživanja? Crna Gora ne može da emituje eure, pa konstantni odliv eura i mala pokrivenost uvoza izvozom roba i usluga, vodi zemlju u nelikvidnost i konačno – u bankrot. 

Lijepo je što je nezapošljenost 9,9%, ali nikako da nam se kaže u kojim oblastima je povećanje zapošljenosti. Važi ona stara izreka da je statistika kao bikini, sve otkriva samo ne ono najvažnije. Uvozićemo radnu snagu u sektoru usluga, a partijske uhljebe ćemo zapošljavati u administraciji i javnim preduzećima. 

Od deset sektora koji su najveći izvor poreskih prihoda, šest su u opadanju (poljoprivreda, idustrija, građevinarstvo, IT sektor, finansije, poslovanje sa nekretninama). Pitanje je kako će proći turistička sezona? Ekonomija Crne Gore potonjih godina potpuno zavisi od izbjeglica iz Ukrajine i Rusije. Kako se taj broj smanjuje tako se smanjuje i ekonomska aktivnost. Rast BDP od 2,5% u tekućoj godini je isključivo vezan za povećanje prihoda iz poreza i PDV-a. Likovanje da je ta stopa veća nego u zemljama EU je na nivou vica kad se pogledaju izvori rasta i apsolutne vrijednosti u poređenju sa zemljama EU. 

Takozvana fiskalna reforma nije dala predviđeni rast BDP od 4,8% za ovu godinu. On je duplo manji i moraju se mijenjati mnogi parametri. Već se pokazuje nedostatak prihoda u penzionom fondu. Razmetanje o padu procenta zaduženja u odnosu na BDP je zamlaćivanje građana, kad se zna po kom osnovu je rastao BDP u odnosu na dug. U razvijenim zemljama je i zaduženje od 200% BDP-a manji problem, nego u zemlji sa zaduženjem 60% BDP-a, sa ekonomskom strukturom kao Crna Gora. Država se zadužuje po sve nepovoljnijim uslovima, tako da reprogram ranijih kredita samo podiže nivo zaduženosti. Kad budemo imali vlast koja će građanima objasniti ozbiljnost situacije, umjesto stalnih obmana i prizemne propagande, tek tada će Crna Gora početi da se ponaša racionalno, bez laži, avanturizma i igranja sa sudbinom države.

etv.me