Vesko Šutović: Želi da oživi imanje predaka, a država mu okreće leđa
(15 riječi)
Bijelo Polje, Crna Gora – Dok Crna Gora svakodnevno ostaje bez sela, radne snage i nade, jedan čovjek iz dijaspore odlučio je da uradi nešto što bi svaka država s vizijom dočekala raširenih ruku: uloži svoj novac, znanje i srce da oživi imanje svojih predaka. Vesko Šutović, uspješni Crnogorac iz Amerike, nije se vratio da ostane, već da spasi ono što drugi napuštaju – zapušteno, ali bogato porodično imanje u selu kraj Bijelog Polja.
Uložio je ogroman novac u mehanizaciju, objekte, farmu sa 20 krava, uredio zemlju, obezbijedio sijeno u vrijednosti hiljada eura. Sve nudi besplatno – imanje, hranu, mehanizaciju, pa čak i posao. Radnicima nudi platu od 700 eura, besplatan boravak i kompletnu zaradu od onoga što proizvedu i ostvare – ali niko se ne javlja.
„Nudim sve – samo da se spasi ovo što je od đedova ostalo. Ali narod neće da radi, a državu nije ni briga,“ kaže Vesko.
Šutović nije nepoznat – crnogorski konzulat u Njujorku proglasio ga je jednim od najzaslužnijih Crnogoraca u dijaspori. Dobitnik je brojnih nagrada za humanost, godinama pomaže svoj narod, svoj grad i svoju domovinu. Ali kada se odlučio da dio tog bogatstva i energije uloži u selo – država mu je okrenula leđa.
„Nikada me niko iz vlasti nije ni posjetio. Niti ministar, niti savjetnik, niti ijedna institucija. Ni poziv. Ni pismo. Ni zahvalnost. Ni podrška. A svaki dan slušamo o 'povratku dijaspore', o 'ulaganjima u sjever'. Gdje su ti ljudi? Gdje je ta podrška?“ – pita Vesko.
Država bi, uz minimum volje, imala višestruke koristi – a nije spremna ni da pogleda. Ne stimuliše radnike, ne podržava gazdinstva, ne cijeni ljude koji žele da ulože. „U svijetu vjerovatno ne postoji vlada koja ovoliko priča o povratku i ulaganjima – a da pri tome nijednom ne posjeti uspješnog čovjeka koji to zaista pokušava. Teže i gore od ovoga – ne može biti. Ovo je dno,“ zaključuje Vesko.
Na imanju danas boravi njegova porodica, uključujući i malu kćerku Petru, koja se zaljubila u prirodu i ljepotu sela. „Ovakvo nešto u Americi možeš vidjeti samo na TV-u,“ kaže Vesko, gledajući preko pašnjaka koji čekaju da ih neko ponovo oživi.
Crna Gora ima prirodno bogatstvo i ljude spremne da daju – ali ne i sistem koji bi to znao prepoznati. Ako čovjek kao Vesko Šutović, koji nudi sve i traži ništa, ne može dobiti ni minimum pažnje države, onda nije pitanje hoće li sela umrijeti.
Pitanje je – ko će uopšte ostati?
Jer Vesko nije problem.
Vesko je šansa. A kad država propušta šansu, onda nije Vesko taj koji gubi.
Gubi Crna Gora.
Nikola K. Vukcevic
0 Komentara