ODGOVORNOST I ISTINA: BEZ NJE NEMA PUTA U EVROPSKU UNIJU
(15 riječi)
Piše: Zoran M. Vukčević
Politička amnezija kao zaborav zločina: zašto je istina uslov pravde i budućnosti Crne Gore
„Ako je režim kriv, onda su krivi i svi koji su ga činjeli. Bez izuzetka.“
„Pomirenja nema bez priznanja. A priznanje počinje tamo đe prestaje laž.“
U sjajnom autorskom tekstu objavljenom na portalu CdM, kolumnista Andrej Nikolaidis postavio je pitanje koje odjekuje iz svake neprocesuirane rane crnogorskog društva: čiji su naši zločini?
To nije retoričko pitanje, niti intelektualna provokacija. To je pitanje koje udara u srce svakog pokušaja suočavanja sa prošlošću. I upravo zato, odgovor Kabineta predśednika Crne Gore Jakova Milatovića, kojom se odgovornost za logor Morinj i agresiju na Dubrovnik prebacuje na tadašnji režim, a prećutkuje uloga ključnih političkih figura toga doba, nije tek izbjegavanje istine. To je poricanje odgovornosti.
Može li biti kriv Milo, a ne i Momir?
Ako je, kako se tvrdi, tadašnja vlast kriva za Morinj i Dubrovnik, kako je moguće da se iz te vlasti isključuje Momir Bulatović, tadašnji predśednik Crne Gore, vrhovni komandant oružanih snaga, i jedan od nosilaca politike koja je našu zemlju gurnula u krvavi vrtlog ratova devedesetih?
Momir Bulatović nije bio pasivan činilac političkog sistema. Bio je njegov simbol, njegov stub i njegov najvidljiviji reprezent. Njegova uloga nije bila simbolična. Bila je operativna, institucionalna i duboko utemeljena u ideologiji koja je Crnu Goru podredila velikosrpskom projektu Slobodana Miloševića.
Ako je Milo Đukanović kriv, a to se danas često ponavlja onda je kriv i njegov tadašnji politički šef, mentor i saborac. Jer ne može biti odgovoran premijer, a ne i predśednik države koji je stajao na čelu iste partije, potpisivao ratne deklaracije i komandovao vojskom.
Zločini nijesu izolovani incidenti, već rezultat ideologije
Zločini u Morinju nijesu bili rezultat „neposlušnih jedinica“, već refleks jedne političke ideologije. Agresija na Dubrovnik nije bila eksces, nego plan. Taj plan je sprovodila vlast u Crnoj Gori, koja je tada funkcionisala kao politički satelit Beograda, bez ikakve autonomije u odlučivanju.
Momir Bulatović je kao tadašnji lider te vlasti znao, podržavao i politički pokrivao ono što se dešavalo. To je istorijska činjenica. I zato se ne može govoriti o odgovornosti režima, a abolirati njegovi ključni akteri.
Ne može se ni graditi evropska budućnost ako se selektivno zaboravlja prošlost. To nije pomirenje, to je saučesništvo u zaboravu.
Ne postoji kolektivna krivica, ali postoji ideološka odgovornost
Ni Crnogorci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Muslimani, ni Albanci nijesu zločinački narodi. Ali postoje ideologije koje su zločin koristile kao sredstvo. Velikosrpstvo je takva ideologije. Ona ne sije samo mržnju, ona proizvodi planirane zločine.
Zato je presudno da se, pored individualne odgovornosti, prepozna i osudi politička ideologija koja je omogućila logore, deportacije, granatiranja, etnička čišćenja. Bez toga, pravde nema.
Selektivna pravda je nepravda
Zastrašujuće je što danas, više od tri decenije kasnije, dio crnogorske političke scene pokušava da predstavi Momira Bulatovića kao moralni autoritet. To je čista istorijska revizija. A svaka revizija zločina vodi samo jednom, njihovom ponavljanju.
Ako je neko kitio cvijećem tenkove koji su išli na Dubrovnik i Vukovar, nije mu mjesto u moralnom vođstvu ove države. A još manje kao političkom uzoru bilo kome ko govori u ime evropskih vrijednosti.
Istina nije luksuz, ona je uslov slobode
Crna Gora može biti slobodna, demokratska i evropska zemlja samo ako se istinom suoči sa vlastitim zabludama i zločinima. Ako se svakome imenom i prezimenom kaže: bio si dio režima koji je činio zločine, i odgovoran si.
Ne da bi bio kažnjen, već da bi društvo ozdravilo. Jer pomirenja nema bez priznanja. A priznanje počinje tamo đe prestaje laž.
Ako se danas veliča čovjek koji je komandovao Crnom Gorom dok su se zarobljenici mučili u Morinju, onda nijesmo naučili ništa. Onda ni Dubrovnik, ni Sarajevo, ni Konavle nijesu zaista za nama.
Nema Evrope bez istine
Samo društva koja imaju snage da se suoče sa vlastitom prošlošću mogu se nadati budućnosti u kojoj su rat, logori i podjele nemogući. Istina nije udarac u državu. Ona je uslov njenog ozdravljenja.
Zato ponavljam: ako je kriv tadašnji režim, a kriv je, krivi su svi koji su ga činjeli. Bez izuzetka.
Nijesmo ovđe da dijelimo istorijsku milost. Ovđe smo da prepoznamo i priznamo istinu. Jer samo tada možemo reći da smo postali slobodni ljudi.
0 Komentara