Škrinja

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

OSVRT NA KNJIGU DR GORANA SEKULOVIĆA: “MILOVAN ĐILAS – ŽRTVOVANI PROROK I VOĐA

Jun 20, 2025 3 Komentara

(15 riječi)

Već u naslovu poglavlja JEDNOM ČOVJEK PADA TJEMENOM NA TLE ILI: SVE VRATOLOMIJE MILOVANA ĐILASA, Sekulović koristi metaforički registar da bi skicirao suštinu Đilasove intelektualne, moralne i političke biografije: čovjek koji je „pao tjemenom na tle“ nije neko ko je posrnuo, već onaj koji je u padu doživio istinu, bol, prosvjetljenje i otklon od dogme. Taj pad nije kraj, već katarza. Sekulović se u ovom uvodu postavlja kao svestrani tumač jednog od najkompleksnijih mislilaca jugoslovenskog prostora. Već prva rečenica uvodi nas u centralni ton: knjiga govori o svim „vjerama“ i „prevjerama“ Milovana Đilasa. Time se jasno daje do znanja da Sekulović neće romantizovati Đilasa, već će pokušati prikazati njegovo intelektualno hodočašće u punom spektru kontradikcija i preokreta. “Đilas je svakako bio “nesagledivo mnogostran” – “prorok, naučnik i pisac”, sa djelom koje je “još jedan Sizifov kamičak, a možda kamen, a možda gromada.’

 

Ova metafora o gromadi, citirana iz samog Đilasa, svjedoči o njegovoj svijesti da je njegovo djelo složeno i neprobojno ali upravo zato i neizostavno za razumijevanje epohe. Sekulović Đilasa ne posmatra samo kao disidenta, već kao planetarno prepoznatog mislioca, čija djela prevazilaze jugoslovenski okvir. On je bio revolucionar, ali i razuvjereni komunista, politički zatvorenik, ali i filozof zatvorskog postojanja. U analitičkom pogledu, Sekulović se usredsređuje na tri glavna pravca:

 

Đilasova politička filozofija – gdje se posebno ističu knjige Nova klasa i Nesavršeno društvo;

 

Njegoševski krug misli – uključujući Legendа o Njegošu i Njegoš: pjesnik, vladar, vladika;

 

Etničko-nacionalna pitanja i ideološke preobrazbe – u kojima Đilas pokazuje ne samo promišljanje već i intelektualnu hrabrost da mijenja svoje stavove.

 

“Đilas je izuzetno savremen autor! Ne moderan… već baš i dan-danas najaktuelniji, najsavremeniji autor, mislilac, pisac, čija se djela čitaju kao da je još živ i neposredno među nama!” Ova tvrdnja Sekulovića posebno je snažna jer obnavlja Đilasov značaj ne kao političke figure prošlosti, već kao žive intelektualne savjesti našeg vremena. Njegove dileme o vlasti, slobodi, revoluciji i ideologiji imaju nevjerovatnu rezonancu u savremenom trenutku. U vremenu kada se autoritarne tendencije ponovo javljaju, Đilasovi tekstovi postaju “gromade” otpora. Sekulović ne bježi od kontroverzi. On ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje ono što je najvažnije unutrašnju istinoljubivost. U tom kontekstu, autor posebno ističe razliku između Nove klase kao pamfletskog teksta i Nesavršenog društva kao zrelog filozofskog ogleda. “I sam Đilas je rekao da je u prvoj knjizi još onaj raniji, u biti nepromijenjeni marksista koji govori starim kategorijalnim aparatom.”

 

U tom kontekstu, Sekulović analizira tranziciju iz dogmatskog komunizma ka filozofiji slobodnog mišljenja, što je suštinski moment u razumijevanju Đilasove ličnosti i njegovog ideološkog razvoja. Đilas postaje onaj koji se oslobodio dogme, ali i onaj koji zna cijenu slobode. I upravo zato, njegovo disidentstvo nije isključivo političko, već ontološko i etičko. Autor se ne zaustavlja samo na dijahronijskoj analizi. Uključuje i istorijsko-politički kontekst Hladnog rata, odnosa sa Staljinom, SSSR-om, Titom, kao i uticaje koje je Đilas izvršio na zapadnu percepciju socijalističkih režima. “U cijelosti uzevši, izgleda da smo udesili najmoćnije antikomunističko oružje kakvo je malo tko mogao sanjati.” (Sekulović citira zapadne reakcije na Novu klasu)

 

U drugom dijelu uvoda, autor analizira stvaranje časopisa Nova misao, Đilasove članke u Borbi, njegovu otvorenu kritiku staljinizma, ali i brutalnu osvetu partijskog aparata. Ne bježeći od metafora, Sekulović piše: “Plenum je bio slika prepoznatljivog rituala, koji se umjesto u bogomolji obavljao u Centralnom komitetu... na žrtvenik je stavljan čovjek – “otpadnik”, “grešnik”, “anarhist’…”

 

U tom plastičnom opisu vidi se kako Sekulović koristi literarni jezik da bi prikazao desakralizaciju političkog prostora i Đilasovu žrtvu. Konačno, uvodno poglavlje donosi i ličnu notu  jer autor jasno piše da je ovaj rad rezultat dugogodišnjeg bavljenja Đilasom. Riječ je, dakle, ne samo o knjizi već o intelektualnom zavještanju jednog autora drugom. Đilas je, kroz Sekulovićevo pero, dobio ono što je dugo čekao  promišljenog, hrabrog, humanističkog tumača.

 

 

 

I. POLITIČKA FILOZOFIJA MILOVANA ĐILASA ILI: OSVRT NA UTOPIJU KADA OSVOJI VLAST I POSTANE DOGMA

 

Ovo poglavlje predstavlja teorijskofilozofski temelj knjige. Autor se bavi ambivalentnom prirodom utopije u kontekstu političke moći, analizirajući Milovana Đilasa kao ideološkog tvorca, praktičnog revolucionara, mislioca, kritičara i na kraju  odmetnika od sistema koji je sam pomogao graditi. Osnovna teza glasi: utopija koja postane vlast prestaje da bude nada postaje dogma i sredstvo represije. Đilas je, po autoru, jedan od rijetkih koji je tu tranziciju iznutra spoznao, doživio i što je najvažnije  javno artikulisao. Đilas se u ovom poglavlju prikazuje kao autentični utopista, ne u pežorativnom, nego u filozofski uzvišenom smislu. Njegovo vjerovanje u komunizam nije bilo samo političko, već egzistencijalno, etičko i gotovo religijsko. On je ideji slobode i jednakosti pristupio s unutrašnjim žarom, koji proizilazi iz crnogorske etike i revolucionarnog nasljeđa, ali i iz duboke intelektualne formacije. Međutim, Sekulović pokazuje kako Đilas  kroz iskustvo vlasti –dolazi do uvida da svaka vlast, pa i revolucionarna, nosi klicu sopstvene degeneracije. To vodi do raskida: najprije moralnog, zatim ideološkog, pa političkog.

 

Sekulović iznosi veoma precizan prikaz Đilasove distance prema Marksu. Iako je bio vatreni komunista, Đilas je odbacio apstraktno-utopijski karakter marksizma, posebno ideju o savršenom društvu. On tvrdi da su i čovjek i svijet ograničeni i nesavršeni, pa je shodno tome savršeno društvo iluzija. Đilas je, piše autor, shvatio da nema raja na zemlji, niti ga može biti kroz politički sistem. Moć  pa čak i kada je revolucionarna  uvijek je korumpira, što je izvor Đilasove kasnije kritike tzv. “nove klase”. Sekulović ističe da je sloboda bitni orijentir Đilasove filozofije. Sloboda ne kao politička floskula, već kao najviša etička vrijednost, neraskidivo vezana za ljudsko dostojanstvo, kreativnost i savjest. On navodi: „Đilas je ostao fanatik slobode”, što znači da nije bio spreman praviti kompromise kada je riječ o autonomiji mišljenja i djelovanja. Đilasova pobuna je, u suštini, moralna pobuna –protiv zloupotrebe ideje, protiv dogme, protiv kolektivne represije pod plaštom ideala. Zanimljivo je da Sekulović u tekstu uvodi i metafizičku dimenziju Đilasove misli. Iako ateista u mladosti, Đilas sa vremenom prihvata „metafizički pojam Boga” – ne nužno u religijskom, već u ontološko-etičkom smislu. To se reflektuje u njegovim razmišljanjima o žrtvi, savjesti, moralnoj vertikali, pa čak i u književnim djelima poput pripovijetke „Šudikova”, u kojoj se sublimira njegova filozofija duha nasuprot sili.

 

 

II. KONTROVERZE OKO “NOVE KLASE”

 

Sekulović naglašava da Đilas nije samo kritičar, već i prorok jedne epohalne transformacije  uviđa da revolucionarne elite nakon preuzimanja vlasti postaju nova privilegovana klasa. Time suprotstavlja komunističku dogmu da su svi jednaki, ideji da se vlast ne može posjedovati bez stvaranja klasnih odnosa. „Nova klasa” nije samo politička provokacija, već pokušaj da se objasni ontološki paradoks moći  revolucija ne ukida vlast, već je produkuje u novom obliku.   Sekulović prati Đilasovu misao da komunizam, u svojoj suštini, ne samo da ne dodiruje klasne razlike, već ih produbljuje pod novim maskama. Suštinski stav revolucija koja ne oslobađa već stvara novu vlast nije emancipatorska, već represivna. Đilas ovđe postaje ne samo disident, već etički heretik on raskida sa praksom koja uništava ideale. Autor ističe da Nova klasa nije „politički pamflet”, već duboka egzistencijalna pobuna „vapaj duha protiv apsolutne moći”. U centru je čovjek kao biće slobode, ne kao podanik bilo koje ideologije. Đilas pokazuje da moć iznutra kvari i same revolucionare, mijenja njihov odnos prema narodu i vodi u novu vrstu diktature. Sekulović umješno povezuje Đilasovu misao sa velikanima poput Orvelovom 1984 – i jedna i druga knjiga razotkrivaju manipulativne mehanizme vlasti koja uzima za cilj nepravdu u ime pravednosti. Kod Česlava Miloša (Zarobljeni um) prepoznaje se isti obrazac intelektualne zarobljenosti ideologijom. Rajmond Aron je tu da potvrdi kako je istinsko mišljenje u totalitarnim društvima rijetkost i luksuz. Ova poređenja Đilasa pozicioniraju u red evropskih misaonih velikana, koji su, svaki na svoj način, raskrinkavali sistemsku represiju pod maskom ideala.

 

Sekulović vidi Đilasa kao etičkog inovatora, koji vlastiti život polaže kao dokaz za misao  on ne samo da piše protiv moći, već iz svoje slobode odlučuje da trpi njene posljedice. Time stvara moralni kapital nesvodiv na političke pozicije. Njegova kritika Nove klase je univerzalna svaka vlast koja ne trpi kritiku postaje represivna, svaka dogma ubija čovjeka. Ovo poglavlje nije samo kritika knjige Nova klasa, već razotkrivanje tragične sudbine svake revolucije koja postane sistem. Đilas je u tom smislu lucidan i hrabar svjedok epohe, koji razumije da najveći neprijatelj slobode nije kapitalizam, već dogmatizovana revolucija. Njegova misao, kako pokazuje Sekulović, ima vrijednost van vremena i prostora  ona se tiče svih društava koja su izdala svoje ideale zarad vlasti.

 

 

 

III. KONTROVERZE OKO DISIDENTSTVA

 

Ovo poglavlje problematizuje i analitički razmatra višeslojnu i kompleksnu poziciju Milovana Đilasa kao disidenta  kako u domaćem tako i u međunarodnom kontekstu. Autor ne prihvata jednostranu idealizaciju disidentstva, već postavlja suštinsko pitanje da li je Đilas bio klasični politički disident ili „unutrašnji heretik“, intelektualni pobunjenik iz vlastitog sistema? Razlika između disidenta i „unutrašnjeg kritičara” Đilas nije bio disident po klasičnom modelu „stranca” koji odbacuje sistem spolja. Njegova kritika komunizma potekla je iz same srži sistema u kojem je bio jedan od  stvaralaca. Njegovo disidentstvo je proizvod evolucije unutrašnje moralne i ideološke transformacije, a ne naglog preloma. On nije prešao „na drugu stranu”, već je ostao vjeran osnovnim idejama slobode, jednakosti i pravde  ali bez dogme i represije.

 

Sekulović ističe da Đilasovu pobunu treba posmatrati prije svega kao moralnu i etičku reakciju, a ne političku platformu u klasičnom smislu. On nije želio preuzeti vlast već je zahtijevao da se vlast preispita. Njegovo odvajanje od Partije nije bilo samo ideološko, već duboko lično  vođeno savješću, što ga stavlja u red najautentičnijih kritičara totalitarizma. Iako je Đilas imao značajan međunarodni odjek, autor naglašava da on nikada nije pristao da bude simbol ili pojedinac u rukama Zapada u ideološkom Hladnom ratu. On je, paradoksalno, ostao socijalista u suštini, čak i onda kada je kritikovao socijalizam. Odbijao je svaku vrstu instrumentalizacije  bio je protiv svakog totalitarizma, uključujući i liberalni konformizam Zapada.

 

Đilasova disidentska misija ostvaruje se i kroz književnost. Njegova kritika režima nije vođena samo političkom analizom, već i egzistencijalnim, duboko humanističkim razlozima. Njegove knjige su ispovijesti, filozofske refleksije i moralne hronike o licemjerju vlasti i o tragičnim promašajima velikih ideala. Poglavlje snažno akcentuje Đilasovu svjesnu žrtvu –da odbaci lagodnu poziciju moći, i da plati cijenu progona, zatvora i izolacije zbog vjernosti vlastitim principima. Ta žrtva ga čini vjerodostojnim disidentom, čak i ako je njegovo disidentstvo bilo drugačije od „klasičnog” tipa. Sekulović ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje najvišu vrstu intelektualne i moralne hrabrosti da misli protiv sebe, protiv sopstvenih zabluda i privilegija. Disidentstvo Milovana Đilasa ne može se svesti na političku funkciju –ono je unutrašnja drama jednog čovjeka koji je odbio da ćuti kada je ćutanje značilo saučesništvo.

 

IV. KONTROVERZE OKO TADIĆA

 

Sekulović pažljivo osvetljava kako je sukob između Đilasa i Tadića bio duboko filozofske prirode, jer se kretao duž linije odnosa etike i politike. Đilas je, i kao komunista i kasnije kao disident, insistirao na etičkom imperativu slobode i odgovornosti, dok Tadić  koji je bio blizak disidentskom krugu, ali nikada otvoreni član KPJ  analizira Đilasa kao politički fenomen, donekle sa rezervom prema njegovom revolucionarnom nasljeđu. Autor ne izbjegava kritiku Tadića. On ga prikazuje kao filozofa koji je, iako moćan mislilac, prema Đilasu znao biti površan i pojednostavljujući. Sekulović piše kako Tadić povremeno umanjuje kompleksnost Đilasove ličnosti i reducira ga na bivšeg komunistu koji „nije do kraja raskrstio s dogmom“. Sekulović jasno pokazuje svoj interpretativni stav u kojem daje prednost Đilasovom ličnom preobražaju i moralnoj snazi. On brani Đilasa kao tragičnog, ali etički dosljednog aktera, koji je imao hrabrosti da javno ospori sopstvenu prošlost i sistem kojem je pripadao. To mu daje posebnu snagu, koju Tadić, prema Sekuloviću, ne prepoznaje u punoj mjeri.

 

Poglavlje je filozofski sažeto i bogato referencama. Sekulović koristi pojmove poput “moralnog kapitala”, “unutrašnje dosljednosti”, “diskontinuiteta u kontinuitetu”, kako bi pokazao da Đilasov razvoj nije bio puka transformacija političkog oportuniste u disidenta, već duboko misaoni i egzistencijalni put. Sekulović daje važan doprinos savremenom razumijevanju Đilasa time što ne samo da ga brani od Tadićeve filozofske sumnje, već i jer Đilasa vraća u kontekst šire intelektualne tradicije slobodarskog mišljenja. On ne idealizuje Đilasa, ali mu priznaje epohalni značaj, pa čak i filozofsku dubinu, što mnogi njegovi savremenici, uključujući i Tadića, nijesu činili.

 

Ovo poglavlje ne donosi samo sukob mišljenja između dva velika intelektualca već je i prostor za reafirmaciju Đilasove etičke misli. Sekulovićev tekst je strastven, misaono rafiniran i argumentovano napisan. On ne prikriva sopstvene simpatije prema Đilasu, ali ne osporava ni Tadićeve zasluge –već, naprotiv, koristi njihovo razilaženje da bi produbio našu spoznaju o tragičnoj i herojskog dimenziji Đilasovog lika.

 

 

V. ĐILAS O NJEGOŠEVOJ FILOZOFIJI

 

U poglavlju „Đilas o Njegoševoj filozofiji“autor dr Goran Sekulović razvija jednu od najdubljih i misaono najzahtjevnijih analiza Đilasove duhovne i filozofske povezanosti sa Njegošem, oslanjajući se na njihov zajednički temelj crnogorske duhovnosti, etike i vizije slobode. Đilas Njegoša ne čita isključivo kao pjesnika epohe, već kao filozofa-etičara, proroka i mislioca koji je u sebi nosio arhetipsku dramu čovjeka između božanskog i demonskog. Đilas je Njegoša doživljavao kao tragičnog mislioca, koji, svjestan prolaznosti i nesavršenosti svijeta, vidi čovjekovu sudbinu kroz bol i borbu. U toj percepciji, kako Sekulović tumači, Đilas ne projicira samo Njegoša, već i sebe samoga ličnost razapetu između ideala i stvarnosti. Sekulović pažljivo rekonstruiše način na koji Đilas pronalazi duboku etičku vertikalu u Njegoševom djelu, posebno u Luči mikrokozma i Gorskom vijencu, đe se suočavamo sa borbom dobra i zla, svjetlosti i tame, slobode i nužnosti. Đilas ističe da je kod Njegoša prisutno shvatanje svijeta kao kosmičke arene, u kojoj čovjek mora da se bori i strada, ali da tim tragičnim prihvatanjem postaje uzvišen.

 

Etika kao temelj filozofije slobode  Njegoševa filozofija, prema Đilasu, nije sistemska, ali je duboko etička i egzistencijalna, i kao takva prethodi filozofskim sistemima. Đilas u Njegošu vidi proklamaciju slobode kao najviše ljudske vrijednosti, ali slobode koja se skupo plaća i često završava porazom. Porijeklo zla i čovjekova odgovornost  Sekulović pokazuje kako Đilas u Njegošu prepoznaje dualizam dobra i zla, ne u manihejskom smislu, već kao unutrašnju borbu u čovjeku. Zlo nije samo metafizičko već i političko  dolazi iz tiranije, iz gubitka slobode, iz odustajanja od istine. Njegoš kao anticipator modernog čovjeka Đilas Njegoša ne „zatvara“ u romantizam ili nacionalnu epiku, već ga vidi kao univerzalnog mislioca čije poruke nadilaze njegovu epohu. Time ga pozicionira uz rame Dostojevskog, Kjerkegora, Ničea. Sopstvo, savjest i pobuna Đilas se identifikuje s Njegoševim etičkim herojem koji ne bježi od zla, već ga prepoznaje, trpi i ne povinuje mu se. Odatle i dolazi ideja moralne pobune, koja je osnova svakog autentičnog postojanja  i Njegoševog i Đilasovog. Crnogorski etos kao arhetip Sekulović jasno ističe da Đilas Njegoša vidi i kao oličenje crnogorske duhovnosti, koja se ne izražava samo kroz epski viteški ideal, već kroz etičku dosljednost, strahovitu svijest o prolaznosti i istovremeno vjeru u ideju slobodnog čovjeka.

 

Sekulović ne posmatra Đilasa kao  egzegetu Njegoša, već kao duhovnog nasljednika, koji Njegoševu filozofiju ne interpretira spolja, već iznutra iz lične borbe, iskustva zatvora, ideološke izdaje, unutrašnje pobune i traženja apsolutnog smisla. Njegova analiza nije hladna, već emocionalno nabijena i misaono precizna, pokazujući kako Njegoš pomaže Đilasu da sagleda sopstvenu tragediju u univerzalnom ključu. Đilasovo čitanje Njegoša postaje tako refleksija njegovog ličnog egzila, duhovnog identiteta i filozofskog sazrijevanja. Sekulović sve to proniče stilom koji je istovremeno akademski i nadahnut, duboko etički i filološki savjestan. Poglavlje „Đilas o Njegoševoj filozofiji“ jeste krunski dio ove studije jer otkriva transcendentnu vezu između dva najveća crnogorska uma  Njegoša i Đilasa. Sekulović ovom analizom ne doprinosi samo razumijevanju Đilasa, već i reinterpretaciji Njegoša kao misaonog temelja savremene crnogorske filozofske i etičke misli.

 

VI. ĐILASOVI POGLEDI NA NJEGOŠEVU ETNIČKU I NACIONALNU PRIPADNOST

 

Sekulović ovdje pristupa Đilasovom odnosu prema Njegošu ne iz pozicije mitologizacije, već demitologizacije. Đilas nije želio da Njegoš bude zarobljen nacionalnim mitovima ili ideološkim narativima bilo koje provenijencije  bilo srpske, crnogorske, jugoslovenske ili marksističke. Umjesto toga, on je insistirao na razumijevanju Njegoša kao univerzalnog mislioca evropskih i duhovnih razmjera. Sekulović ukazuje na Đilasovu jasnoću u tome da se Njegoš mora čitati iznutra, iz dubine filozofije, etike i književnosti  a ne kao  simbol političke, državne ili nacionalne pripadnosti. Đilas je smatrao da je pitanje Njegoševog nacionalnog identiteta anahrono kada se koristi za političke svrhe. Sekulović prenosi njegov stav da Njegoš nije bio Crnogorac ili Srbin onako kako se te kategorije danas postavljaju već je bio istorijska i duhovna sinteza jednog vremena, „poet filozofskog traganja i državnik epske vizije“. U tom svjetlu, Sekulović Đilasovu interpretaciju vidi kao racionalnu odbranu pluralizma i slobode, nasuprot ideološkim aproprijacijama koje žele da Njegoša „prisvoje” za određeni identitetski projekt. Sekulović ovdje briljira kao filozof i tumač on prepoznaje da je Đilas anticipirao savremene identitetske rasprave i bio svjestan koliko je opasno nacionalno pitanje svesti na binarne opozicije. On ističe da je Đilas rekao kako se „pitanje da li je Njegoš Crnogorac ili Srbin postavlja samo u epohama duhovne konfuzije“, aludirajući na to da se identitet velikih mislilaca mora posmatrati višeslojno, istorijski i filozofski, a ne simplifikovano i politički.

 

Sekulovićeva analiza Đilasovog odnosa prema Njegoševoj etničkoj i nacionalnoj pripadnosti razotkriva njegov duboki humanizam, univerzalizam i borbu protiv ideološkog svojatanja. Đilas nije negirao nacionalne identitete, ali ih je relativizovao pred univerzalnim vrijednostima slobode, misli i stvaralaštva. Ovim poglavljem Sekulović ne samo da tumači Đilasa, već i nudi kritičku refleksiju o savremenim zloupotrebama prošlosti. Pokazuje kako je Đilas, uprkos sopstvenim preobražajima, ostao vjeran istini, pa čak i kada je ta istina podrazumijevala otpor nacionalnoj homogenizaciji i istorijskom revizionizmu.

Knjiga “Milovan Đilas – žrtvovani prorok i vođa” autora dr Gorana Sekulovića predstavlja jedno od najcjelovitijih, najdubljih i intelektualno najodvažnijih djela posvećenih Milovanu Đilasu. Napisana as izrazitom analitičkom preciznošću i filozofskom odgovornošću, ova studija ne iscrpljuje samo biografske i političke okvire Đilasovog života, već zadire u slojeve njegove misli, unutrašnjih lomova, metafizičkih uvida i moralnih preobražaja. Iza svake stranice stoji obimna i pažljivo odabrana literatura, minuciozna rekonstrukcija istorijskih okolnosti i dubinska refleksija o naravi ideologije, slobode, moći i savjesti. Đilas nije prikazan samo kao disident, ni samo kao politički protivnik sistema koji je i sam stvarao, već kao analitičar sopstvenog vremena i svog mjesta u njemu, ali i kao proto-egzistencijalista među komunistima, tvorac autentične misli o mehanizmima vlasti i njenim paradigmama. U tom svjetlu, Sekulović njegovu Novu klasu ne tumači kao politički pamflet, već kao ontološki vapaj čovjeka da se oslobodi moći, kako autor piše u jednom od najvažnijih poglavlja knjige. Sekulovićeva knjiga je i intelektualni omaž, jer vraća Đilasu dostojanstvo mislioca svjetskog formata, ali i filozofska opomena jer pokazuje kako svaka utopija, kad postane vlast, gubi svoju nadu i prerasta  kako stoji u knjizi  u krivicu. Ona ne nudi konačne zaključke, ne podilazi ideološkim matricama, već postavlja pitanja temeljna, suštinska, na neki način i danas i  tekako aktuelna. A upravo u tim pitanjima, Milovan Đilas i danas diše, kao savjest epohe i proročki glas koji odzvanja i u našim neslobodama, traumama i često gorkim istinama.