Zoran Vulević
SISTEM UŽIVANCIJE ZA ODABRANE

Nije u socijalističkom sistemu bilo bogataša,
pogotovo ne onih kakve danas, u vrijeme tržišne ekonomije imamo. No, kada bih
trebao da biram izmedju privilegija i životnog komfora koje su imali političari
i rukovodioci u prethodnom sistemu, posebno oni na najvišem nivou, i onih u
kapitalistićkim zemljama, ma koliko na prvi pogled to izgledalo neuporedivo,
mnogo bih se prije odlučio za povlastice i privilegije
političara i rukovodilaca iz vremena socijalizma. Zato što su sa manje
mentalnog napora i rizika po sebe koristili poslovnu poziciju u svrhe
zadovoljenja praktičnih potreba i hednističkih prohtjeva.
Kada je riječ o zemljama
koje su u procesu izgradnje kapitalističkog sistema, kao što je Crna Gora,
ovakav moj izbor se čini još prihvatljivijim. U njoj se i dalje odvijaju
tranzicioni tokovi čiji je cilj pravna država, tržišna privreda i, konačno,
demokratsko društvo. To je, znači, još uvijek nestabilan sistem koji
investitore ćera na oprez i uzdržanost. Sve njih zajedno ne napušta zabrinutost
kako održati kapital kojim raspolažu, odnosno kako ga oploditi i unaprijediti
svoj biznis u postojećim, promjenljivim uslovima poslovanja, koje posebno opterećuje
nekonzistentna zakonska regulativa.
Poznato je da su za
političare i rukovodioce u socijalizmu, naročito one visočijeg ranga, svuda
bila otvorena vrata, ma gdje se našli širom one velike Jugoslavije. Bila im je
dovoljna samo hemijska olovka za potpis na računu koji im se ispostavi
za ono što su popili, pojeli, za prenoćište i slično. Da ne pominjemo
njihove druge, raznorazne benefite po svim pitanjima koja se tiču svakodnevnog
života. Što bi im lična svojina nad kućama, stanovima i slično, mada je i toga
bilo sve više, kad im je sve lako dostupno. Jedino je od karaktera rukovodioca
zavisilo u kojoj mjeri će sve te povoljnosti koristiti. Ne od zakona i
vladavine prava. Ništa, dakle, nije bilo upisano na njihovo ime, a sve im je
bilo na dohvatu ruke. Niko ih nije mogao optužiti za vlasništvo nad društvenom
ili državnom imovinom, iako su tu imovinu redovno koristili za ostvarenje
svojih ciljeva. Veoma rijetko je član njihovih porodica bio nezaposlen.
Naprotiv, uglavnom su dobijali zavidne poslove, bez obzira na sposobnosti.
Bar jedan automobil su uvijek imali na raspolaganju, od jutra do sjutra. Zašto
bi kupovali svoj, kada im se tako više isplati. Ne plaćaju gorivo kao ni druge
obaveze koje proističu iz te vrste vlasništva. U svemu su zaštićeni, kao rijetke muzejske
dragocjenosti jer, zaboga, oni su posebna vrijednost društva, bez kojih ono ne
bi moglo opstati. Vole da bučno i uporno ističu i promovišu prednosti
socijalističkog sistema i uspješnost njegovog razvoja, kako ih niko ne bi mogao
optužiti da naginju kapitalizmu. Koji redovno i žestoko kritikuju, iako su,
objektivno, u mnogo lagodnijem položaju od političara i najvećih bogataša koji u tom sistemu žive. Što je postajalo sve
očiglednije kako se bližio kraj toj neprirodnoj tvorevini koja se raspala,
nažalost, na najgori mogući način. U krvavom ratu, dominantno izazavanom
agresijom JNA koja je bila u rukama Beograda.
Zbog svega toga se optužbe
u vrijeme takozvane antibirokratske (AB) revolucije da se radi o tzv. “jagnjećim brigadama”, kao sinonimu za
vlastodršce tog populističko-manipulatorskog režima, i jednom od argumenta da
ih treba smijeniti, nikako ne smiju potcjenjivati i doživljavati kao njihov
bezazlen grijeh. Već, naprotiv, onako kako zaista jeste: upečatljiv primjer postojanja
privilegovane klase kojoj je bilo sve dopušteno. Takozvane crvene buržoazije!
Nikada privatnika u
kapitalizmu nije podsticalo poštenje da vodi računa o svakom i najmanjem
trošku, da racionalno upravlja svojim biznisom i uopšte svojim životom, već goli, golcati lični
interes. A to traži maksimalnu posvećenost i predanost poslu. S druge strane,
ako nijesu pošteni i savjesni, rukovodioce u socijalizmu nije previše brinulo
oće li racionalno trošiti novac koji nije njihov. Čak i kod onih najčasnijih
vremenom popušta odgovornost, a s njom i obzir, kao dva, iako krajnje
nesigurna, veoma važna uporišta za održavanje tog sistema. Što najočitije
govori o apsurdnosti njegove dugoročnije održivosti. Elem, svi oni su relaksirani
u tom pogledu u odnosu na privatne vlasnike kapitala. A to znači da je lični, nikako ne
društveni, interes najjači i najveći motiv koji pokreće pojedinca da napreduje,
a time i društvo u cjelini. Privatni vlasnik, bio moralan ili ne, imaće jednak odnos prema svom
biznisu i veoma će voditi računa o ekonomskoj opravdanosti svake
aktivnosti koju sprovodi. U uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za
proizvodnju takav pristup je, jednostavno, neodrživ, naročito u dugom roku.
Zato ne treba da čudi slom socijalističkog sistema u mnogim državama.
Pokazalo se da sistemu društvene svojine vrijeme nije saveznik. Početni entuzijazam društva
vremenom slabi, a privatni interesi se bude i sve više dolaze do izražaja. I
tako sistem polako počinje da se urušava. Da guta sam sebe.
Bez i najmanje dileme ne
nalazim sebe u društvu ni jednih ni drugih, ali kada bih već bio primoran da biram,
odabrao bih kako sam i naveo. Uvjeren da je malo koja politička
vrhuška u istoriji sebi obezbijedila toliko bezbrižne ugodnosti u životu i
toliko blagodeti s manje rizika za sopstveni status i sa manje zabrinutosti i
opterećenja za rezultate svoga rada, kao ona u socijalističkom sistemu.
Zbog svega toga priče kako je u socijalizmu
bilo bolje i pravednije, su samo prividno tačne. Niti je bilo bolje, niti
pravednije, ma koliko ponekad i na prvi pogled izgledalo. Jer da je valjao, da
je bio postavljen na pravim, realnim osnovama, taj sistem ne bi tako brzo
propao. To je bila građevina svakim danom sve zrelija za rušenje kojoj je, na
kraju, bilo dovoljno da je lagani povjetarac samo dotakne, pa da se stropošta.
I da ne bude zabune, potičem iz
partizanske porodice i ovo pišem kao nepokolebljivi antifašista i socijalista
privrženik demokratskih vrijednosti, nikako kao slijepi podržavalac “marša
lijevom.” Kao neko ko je živio i bio radno angažovan u oba sistema, iskusivši i
sve njihove negativne strane. Koji je imalac fakultetske diplome dobijene u
socijalizmu, a takođe i diplome o završenim poslijediplomskim studijama
preduzetničke, tržišne ekonomije. Dakle, spoj prakse i teorije stečene u oba
sistema. Ovo ističem isključivo kao činjenice koje me obavezuju da se
suprostavim nekim entuzijastičnim stavovima koji favorizuju bivši socijalistički
sistem kao nadmoćan u odnosu na sve ostale.
0 Komentara