Škrinja

ZAŠTO MILATOVIĆ RAT U BIH NAZIVA „GRAĐANSKIM“: Dodvoravanje nacionalistima ne može pobiti utvrđene činjenice

Maj 28, 2025 4 Komentara

(15 riječi)

Istina o ratu u BiH utvrđena je pravosnažnim presudama. Stoga je politikantsko dodvoravanje Jakova Milatovića nacionalistima kratkovido i osuđeno na neuspjeh. Crna Gora se i u mnogo teža vremena uspješno distancirala od politike koja rat u BiH naziva „građanskim“ pa će uspjeti to i sada.

Jakov Milatović  iznio je, povodom obilježavanja 30 godina Predsjednika  Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je 1995. okončan rat u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je riječ o „građanskom ratu“. Nazivanje rata u BiH građanskim bila je godinama uobičajena formulacija Slobodana Miloševića i njegovih pristalica i saradnika i danas se može čuti u redovima simpatizera te politike.  

Međut im  danas, 30 godina od okončanja rata u BiH, dovoljno je i formalnih dokaza koji dokazuju prirodu tog rata.

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je 15. maja 1992. usvojio Rezoluciju 752 kojom se zahtijeva momentalni prestanak svih oblika miješanja sa strane u rat u BiH, odnosno da se odmah povuku ili stave pod kontrolu jedinica vlasti BiH srpsko-crnogorske JNA i Hrvatske vojske.  

SR Jugoslavija je odbila to da učini, pa je petnaest dana kasnije. 30. maja 1992. Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojenom Rezolucijom 757 uveo Srbiji i Crnoj Gori sankcije.  

Ako je u BiH bio „građanski rat“, zašto je SB UN uveo sankcije Srbiji i Crnoj Gori?

Po okončanju rata u BiH ukinute su sankcije UN Rezolucijom 1074 Savjeta bezbjednosti od 1. oktobra 1996. Ostao je tzv. vanjski zid koji se ticao kreditnih aranžmana i slično.  

Zašto su sankcije Srbiji i Crnoj Gori ukinute po okončanju rata u BiH, ako je u BiH bio „građanski rat“ odnosno ako Srbija i Crna Gora nijesu imale veze s tim oružanim sukobom?

Ne, ako postupanje Svjetske organizacije nije dovoljno, imamo utvrđene činjenice.

U presudi Haškog tribunala Ratku Mladiću , komandantu srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, osuđenom na doživotni zatvor navodi se eksplicitno: „Optuženik je zapovijedao i upravljao jedinicama Vojske Republike Srpske, te je nekima od njih dao zadatak da sarađuju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova. Bio je u direktnom kontaktu sa članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba Vojske Republike Srpske zadovoljava potrebe“.   

Bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti (SDB) Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije Jovica Stanišić i bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a Srbije Franko Simatović osuđen je na zatvorske kazne u trajanju od po 15 godina zbog involiranosti u rat u BiH.    

Nasljednik Haškog tribunala, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, izrekao je Stanišiću i Stamatoviću kazne jer je utvrđeno da su „učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem “. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata je bio „uklanjanje Bošnjaka i Hrvata iz dijelova teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske radi uspostavljanja etničke čiste srpske države“.     

Ovim presudama je na sudu utvrđeno da je Srbija bila direktno umiješana u rat u Bosni i Hercegovini. Što god tvrdio Jakov Milatović na tu temu.  

Crna Gora se brojnim aktima obavezala na poštovanje međunarodnog prava, a to znači i presuda Haškog tribunala i činjenicama utvrđenim tim presudama. Stoga je izjava predsjednika države i formalno problematična.

Što se razloga tiče – nema nikakve sumnje da predsjednik Crne Gore dobro zna prirodu rata u Bosni i Hercegovini, te, dakle, da zna i da to što je rekao nije istina. Njegova izjava je tipično političko dodvoravanje nacionalistima. Ono je kratkovido i unaprijed osuđeno na neučinkovitost. Jer povremeno koketiranje s velikosrpskim narativom njima nije i nikada neće biti dovoljno. To nije teren na kojem nije moguće odigrati remi.

Umanjivanje je bilo čije nečasne uloge u ratu u kojem je samo u trogodišnjoj opsadi Sarajeva iz snajpera, dakle s jasnom namjerom i neljudskom svirepošću, ubijeno više od pedesetoro djece, nije mudro ni čestito.

Nema opravdanja za minimaliziranje saučesništva u ovome:

Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.

Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.

Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melne gaćice i pamučna bijela pelena unutra…

Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…

U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.

Naša zemlja se, ima tome više od 30 godina, distancirala od politike koja je žmurila pred masovnim organizovanim zločinima nad Bošnjacima i zastupala tezu da je u BiH bio „građanski rat“. Uspjela je Crna Gora u tome u mnogo teže vrijeme i kad su ovakve izjave davali i tu politiku zastupali veći kalibri. Uspjeće i sada.  izvor: portal standard