ZAŠTO MILATOVIĆ RAT U BIH NAZIVA „GRAĐANSKIM“: Dodvoravanje nacionalistima ne može pobiti utvrđene činjenice
Istina o ratu u BiH utvrđena je pravosnažnim presudama. Stoga je politikantsko dodvoravanje Jakova Milatovića nacionalistima kratkovido i osuđeno na neuspjeh. Crna Gora se i u mnogo teža vremena uspješno distancirala od politike koja rat u BiH naziva „građanskim“ pa će uspjeti to i sada.
Jakov Milatović iznio je, povodom obilježavanja 30 godina Predsjednika Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je 1995. okončan rat u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je riječ o „građanskom ratu“. Nazivanje rata u BiH građanskim bila je godinama uobičajena formulacija Slobodana Miloševića i njegovih pristalica i saradnika i danas se može čuti u redovima simpatizera te politike.
Međut im danas, 30 godina od okončanja rata u BiH, dovoljno je i formalnih dokaza koji dokazuju prirodu tog rata.Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je 15. maja 1992. usvojio Rezoluciju 752 kojom se zahtijeva momentalni prestanak svih oblika miješanja sa strane u rat u BiH, odnosno da se odmah povuku ili stave pod kontrolu jedinica vlasti BiH srpsko-crnogorske JNA i Hrvatske vojske.
SR Jugoslavija je odbila to da učini, pa je petnaest dana kasnije. 30. maja 1992. Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojenom Rezolucijom 757 uveo Srbiji i Crnoj Gori sankcije.
Ako je u BiH bio „građanski rat“, zašto je SB UN uveo sankcije Srbiji i Crnoj Gori?
Po okončanju rata u BiH ukinute su sankcije UN Rezolucijom 1074 Savjeta bezbjednosti od 1. oktobra 1996. Ostao je tzv. vanjski zid koji se ticao kreditnih aranžmana i slično.
Zašto su sankcije Srbiji i Crnoj Gori ukinute po okončanju rata u BiH, ako je u BiH bio „građanski rat“ odnosno ako Srbija i Crna Gora nijesu imale veze s tim oružanim sukobom?
Ne, ako postupanje Svjetske organizacije nije dovoljno, imamo utvrđene činjenice.
U presudi Haškog tribunala Ratku Mladiću , komandantu srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, osuđenom na doživotni zatvor navodi se eksplicitno: „Optuženik je zapovijedao i upravljao jedinicama Vojske Republike Srpske, te je nekima od njih dao zadatak da sarađuju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova. Bio je u direktnom kontaktu sa članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba Vojske Republike Srpske zadovoljava potrebe“.
Bivši rukovodilac Službe državne bezbjednosti (SDB) Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije Jovica Stanišić i bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a Srbije Franko Simatović osuđen je na zatvorske kazne u trajanju od po 15 godina zbog involiranosti u rat u BiH.
Nasljednik Haškog tribunala, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, izrekao je Stanišiću i Stamatoviću kazne jer je utvrđeno da su „učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem “. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata je bio „uklanjanje Bošnjaka i Hrvata iz dijelova teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske radi uspostavljanja etničke čiste srpske države“.
Ovim presudama je na sudu utvrđeno da je Srbija bila direktno umiješana u rat u Bosni i Hercegovini. Što god tvrdio Jakov Milatović na tu temu.
Crna Gora se brojnim aktima obavezala na poštovanje međunarodnog prava, a to znači i presuda Haškog tribunala i činjenicama utvrđenim tim presudama. Stoga je izjava predsjednika države i formalno problematična.
Što se razloga tiče – nema nikakve sumnje da predsjednik Crne Gore dobro zna prirodu rata u Bosni i Hercegovini, te, dakle, da zna i da to što je rekao nije istina. Njegova izjava je tipično političko dodvoravanje nacionalistima. Ono je kratkovido i unaprijed osuđeno na neučinkovitost. Jer povremeno koketiranje s velikosrpskim narativom njima nije i nikada neće biti dovoljno. To nije teren na kojem nije moguće odigrati remi.
Umanjivanje je bilo čije nečasne uloge u ratu u kojem je samo u trogodišnjoj opsadi Sarajeva iz snajpera, dakle s jasnom namjerom i neljudskom svirepošću, ubijeno više od pedesetoro djece, nije mudro ni čestito.
Nema opravdanja za minimaliziranje saučesništva u ovome:
Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melne gaćice i pamučna bijela pelena unutra…
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…
U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.
Naša zemlja se, ima tome više od 30 godina, distancirala od politike koja je žmurila pred masovnim organizovanim zločinima nad Bošnjacima i zastupala tezu da je u BiH bio „građanski rat“. Uspjela je Crna Gora u tome u mnogo teže vrijeme i kad su ovakve izjave davali i tu politiku zastupali veći kalibri. Uspjeće i sada. izvor: portal standard
0 Komentara