Miroslav Tanjga se početkom marta na najdirektniji način vratio u srpski fudbal.

Vratio se – trenerski, jer je prethodno obavljao funkciju u Fudbalskom savezu Srbije, gdje je smijenjen jer nije želio da ćuti nakon neuspjeha na Evropskom prvenstvu. Bio je potom potpredsjednik Vojvodine, direktno je sa funkcije sjeo na trenersku klupu.

Šampion SFR Jugoslavije sa Vojvodinom 1989, svjetski prvak sa Crnenom zvezdom u Tokiju 1991, dugogodišnji pomoćnik pokojnog Siniše Mihajlovića na klupi Bolonje, uspio je ta trgne novosadski klub u finišu sezone, da ga dovede i do finala Kupa, ali ne i da potpuno kompletira misiju.

Vojvodina je u posljednjem kolu, porazom od Partizana u Beogradu (3:2) ostala bez plasmana na evropsku scenu, iako je iz izgubljene pozicije, pod Tanjginim vođstvom, došla do toga da ima nekoliko meč-lopti – nije ih iskoristila.

U intervju sa Meridiansport, Miroslav Tanjga je govorio o stanju u srpskom, ali i regionalnom fudbalu, pričao je i o nekim procesima i pojavama koja ga, kako kaže, mnogo nerviraju.

“Velika je razlika u odnosu na podneblje gdje sam radio trenerski, u Italiji se, naravno, igra mnogo brže, bolje, liga je neuporedivo jača, stadioni su puni. Time, naravno, nisam rekao ništa novo, ali u Novom Sadu uživam na svoj način – volim svoju zemlju, ovo su moji ljudi, puno je mladih igrača koje pokušavamo da razvijemo i izvedemo na pravi put”, kaže Tanjga.

Ipak, nije mu pravo zbog nekih stvari…

“Nervira me, mnogo me nervira što nema publike. Mi smo prije nekoliko dana igrali finale Kupa protiv Zvezde, na stadionu koji prima osam hiljada gledalaca bilo je pet hiljada. To je sramota. Imamo vječiti derbi koji sada gleda sedam-osam hiljada navijača. Mora nešto pod hitno da se mijenja, ljudi su izgubili interesovanje, malo koga zanima klupski fudbal, a bez toga i bez jake lige nema napretka. Svi moramo da stavimo prst na čelo, jer fudbal se igra za navijače, a ako navijača nema, onda ne vidim smisao”, kaže Tanjga.

Njegov nekadašnji klub, Crvena zvezda, dominira srpskim fudbalom.

“Zvezda je sada u situaciji da je mnogo bolja od ostalih i to treba poštovati, iako se liga svela na borbu za 2. mjesto. Bez obzira na to, publike mora da bude puno više, ako želimo naprijed i svi mi treba dobro da razmislimo da vidimo šta i kako dalje”.

Bez jake lige, dugoročno, nema ni jake reprezentacije, kaže Tanjga, misleći na kompletan region, uključujući i Crnu Goru.

“Hrvati su se digli, njihova liga je zanimljivija, u posljednjem kolu tri tima su imala šansu da budu prvaci, publike je više, igrača takođe koji već igraju za reprezentaciju. Mislim da i neke druge stvari treba da se mijenjaju, ovo treba da budu razvojne lige, mi moramo da se bavimo i da proizvedemo mlade igrače, a ne da kupujemo strance koje ne možemo da platimo kao neki drugi, a onda se sve svodi na lutriju. Ne vidim nikakvog smisla da neka ekipa u Srbiji ima sedam ili osam stranaca. Moramo da se okrenemo našoj djeci, talenata ima, ali im treba omogućiti bolje uslove. Kada to kažem mislim da jaču i posjećeniju ligu”.

Opet, povratak na Italiju…

“Ritam je mnogo brži, igrači su spremniji i, rekao bih, posvećeniji. To je glavna razlika, uz sve ono što se vidi golim okom, misleći na ispunjene tribine, organizaciju lige. Oni, ipak, mogu sebi da priušte da dovode kvalitetne strance, jer mogu da ih plate, mi nemamo takvu privilegiju i treba drugačija da razmišljamo”.

Vojvodina je pod Tanjgom bila na korak od čuda. Nije uspjela da se plasira u Evropu.

“Nije bilo lako, zimus smo ostali bez Serija, a onda su otišli Poletanović i crnogorski reprezentativac Andrija Radulović. Uprkos tome, uspjeli smo da se dignemo. Bili smo osmi na tabeli, bez samopouzdanja, a onda smo došli u situaciju da budemo najbolja ekipa u plej-ofu. Sami smo odlučivali o svojoj sudbini, na kraju nismo iskoristili šansu da se plasiramo u Evropu, ali taj rezultat je odraz cijele sezone, koja je bila malo je reći, turbulentna.

Savićević je najbolji igrač sa kojim sa igrao

Miroslav Tanjga je ponikao u Dinamu iz Vinkovaca, četiri godine je bio njegov član prije nego što se 1988. preselio u Vojvodinu.

Bio je dio šampionske ekipe novosadskog sastava, sa Sinišom Mihajlovićem, svojim kumom i nerazdvojnim saputnikom sve do posljednjeg dana legende evropskog fudbala. Prešao je u Crvenu zvezdu ljeto nakon što su Beograđani postali prvaci Evrope, a Tanjga se sa “crveno-bijelima” popeo na svjetski krov.

Uslijedio je odlazak u inostranstvo, igrao je za Fenerbahče, Hertu i Majnc, prije nego što je 1999. završio karijeru.

Od nekoliko crnogorskih fudbalera sa kojima je dijelo svlačionicu (Budimir Vujačić u Vojvodini, Dejan Savićević i Duško Radinović u Zvezdi), izdvaja jednog:

“Dejan Savićević je najbolji igrač sa kojim sam igrao”.