Još koji dan do novh, ali ponovo istorijskih izbora. Nesumnjivo, čak i presudno važnih za dalju sudbinu Crne Gore. Ni najmanje ne sumnjamo u još jednu ubjedljivu pobjedu procrnogorskih snaga. Zato se ono na što želimo ukazati u ovom tekstu odnosi na neposredni poslijeizborni period, odnosno na neophodnost promptnog rješavanja jednog od najvažnijih identitetskih pitanja vezanog za status vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Bez dileme se radi o pitanju koje dira u samu srž crnogorskog identiteta. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je proizveo niz žestokih verbalnih i mnogo vise neverbalnih reakcija kroz organizovanje protesta u više gradova Crnoe Gore. U osnovi su sve to snage okrenute protiv nezavisne Crne Gore. O tome je već podosta napisano od strane naših vodećih intelektualaca, pa ću ovaj tekst posvetiti onome što bi, po mom mišljenju, trebalo uraditi odmah nakon neđeljnih parlamentarnih izbora i pobjede procrnogorskih snaga koje baštine građanski koncept Crne Gore.

Ocjena je mnogih, pa i potpisnika ovih redova, da smo propuštili pravu priliku nakon referendum 2006.godine da ovome pitanju posvetimo punu pažnju. Zato se sada sve ovo i događa sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Jer grogiranog boksera je trebalo definitivno savladiti. Ne pružiti mu šansu da dođe k sebi. Ima određene analogije izmeđju tog vremena i onog koje će nastupiti nakon neđeljnih izbora. Analogije u smislu važnosti da se crkveno pitanje, odnosno Zakon o slobodi vjeroispovjesti što hitnije sprovede. Pokazalo se da je neophodno postići da sve vjerske zajednice u Crnoj Gori dobiju jednak zakonski tretman.

Pojedini naši zvaničnici smatraju da se u vezi ovog pitanja, sve do sada, moralo taktizirati, čekati povoljan trenutak i tome slično, što negdje može djelovati kao razuman i promišljen postupak ljudi na vlasti u cilju obezbjeđenja što kvalirtetnijeg suživota građana različitih vjera i narodnosti. Ipak, čini se da je određena opijenost nakon referendumske pobjede Crne Gore, uticala na opušteniji odnos vladajuće elite po ovom pitanju. A, moguće da je i nedostatak snage i energije koja je u velikoj mjeri utrošena da bi se obezbijedila referendumska pobjeda na to imao uticaj.

Bilo kako bilo,ono što tada nije urađeno, mora biti prosto obavljeno odmah nakon neđeljnih izbora,jer to je neophodan put da se Crna Gora jednom za svagda oslobodi tutorstva srpske pravoslavne crkve kojoj je izložena, evo čitav protekli vijek.

Ovim zakonom, apsolutno ništa neće biti uskraćeno vjernicima srpske pravoslavne crkve koja će nesmetano nastaviti svoje djelovanje u Crnoj Gori, ali na način i u okviru zakonske regulative po ugledu na zemlje EU, koja važi i za sve druge vjerske zajednice u Crnoj Gori. Ništa vise i ništa manje od toga. Svjesni smo osjetljivosti ovog pitanja i uopšte njegovog uticaja na mir i stabilnost u Crnoj Gori, ali došli smo do kraja i vise povratka nema. Nema vise odstupanja, odlaganja sprovođenja zakona, bez obzira na pritiske unutar i van Crne Gore, jer bi to za nju mogao biti smrtonosan udarac koji bi je pogodio u bliskoj budućnosti.

Uvjereni smo da ce procrnogorske snage nakon dobijenih izbora, za to biti spremne i odlučne, jer većinski narod u Crnoj Gori to od njih neizostavno očekuje i zahtijeva. Jednostavno, nema vise odlaganja rešavanja ovog pitanja definisanog u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti,  jer ukoliko se bude odugovlačilo sa njegovim sprovođenjem, ozbiljno ćemo ugroziti sve one dragocjene tekovine koje je ostvarila Crna Gora na planu učvršćivnja svoje nezavisnosti i svog proevropskog puta.

Zato želimo da ovaj tekst završimo onako kako je i naslovljen, Periklovom mišlju, da tajna slobode počiva u hrabrosti. Kako tada tako i dans, rekli bi smo.

Zar Crna Gora to nije ubjedljivo dokazala kroz svoje hiljadugodišnje trajanje. Nastavimo da idemo tim putem slobodni i u društvu najrazvijenijih država Evrope i svijeta.