Nova knjiga Gorana Sekulovića ''Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa (Đilasovi politički i filozofski pogledi)''

Čovjek koji je razgorjeo staru nadu

Iz štampe je izašla knjiga dr Gorana Sekulovića ''Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa (Đilasovi politički i filozofski pogledi)''. Izdavači knjige su Crnogorski kulturni forum sa Cetinja i Crnogorski portal – Crnogorski medijski forum iz Podgorice.

Knjiga sadrži Đilasove političke poglede na komunističku utopiju i vrijeme kada utopija postane vlast i pretvori se u dogmu, zatim analizu vremena kada je bio revolucionar-marksista, kao i njegov otklon od ideje revolucionarnog jednopartijskog socijalizma, boravak u zatvoru i njegove poglede i razmišljanja koje je iznosio u pismima porodice iz zatvora, kontroverze oko Njegovog kulta, kontroverze oko njegovog kulta, braće kontroverze u krugu njegovog nastanka. Drugog svjetskog rata i polemiku sa akademikom prof. dr Ljubomirom Tadićem, analiza njegovih književnih djela, odnos prema Crnoj Gori, crnogorskom pitanju i crnogorskoj naciji, kao i odnos prema Njegošu kroz analizu njegovih knjiga o Njegošu.

Navodimo samo nekoliko mišljenja o Đilasu i njegovom kontroverznom, ali epohalnom i višedimenzionalnom djelu koje autor navodi kao moto knjige: „Stav prema Đilasu promijeniće se onda kad antifašizam bude prihvaćen kao kamen temeljac savremene kulture i politike.” (Aleksa Đilas) „Pred vlastitom istorijom ne može valjda niko imati čistu savjest.” (Zigfrid Lenc) „Za ljudsku ličnost bolja je i pakao od bezličnog i neljudskog blaženstva.” (Nikolaj Berđajev) „Milovan Đilas je bio čovek koji je mislio svojom glavom, spreman da da i život za ideje u koje je verovao i nije bio korumpiran… Đilas je bio neko ko je bio spreman da se bori za vlast iz ideala i da se onda odrekne vlasti zbog ideala – i prvo, a posebno ovo drugo su prava retkost koji imaju prava retkost u našoj sredini, ali da šire takve uzore… glasaju za njih” (Dejan Đokić, profesor istorije sa Goldsmits koledže Univerziteta u Londonu)

Takođe, navodimo Đilasovo mišljenje o Mojkovačkoj bitci io odnosu vladike Rada prema Rusiji. „Srbijanska vlada je pripomogla da se crnogorska vojska ne povuče za srpsko, kako se s kraja rata ne bi našle dvije vojske i dvije dinastije, što bi se oteglo, a možda i onemogućilo stvaranje zajedničke države… Žalost na Srbijance, na braću, zadugo je ostala, mučna i golema. Otimanjem od neprijatelja je na divni san o Ujedinjenju, prije nego što je ovo i ostvareno, Srbijanci nisu krivi što su naši – vrhovi bili sagnjili i samovolji zao način izgleda da je takav udes – bar ove zemlje nije bio u pobjedi, jer ove nije bilo – tu je samo zaustavljen, a država je istovremeno propala, nego u tome što je to bila neizmjerno i neobjašnjivo junaštvo i žrtvovanje, s jednim ciljem da se radije nema sramote. Kad nešto hoće da je veliko, onda to bude do kraja iu svemu. … S Mojkovačkom bitkom skršila se crnogorska država: i sinulo, zadnjim sjajem, crnogorsko oružje. Ali je ona bila i ponos za ljude koji su vodili i za narod čiji su oni bili, pa i za crnogorske glavare. Glavari su se našli iza rata u prilikama kao da nisu ratovali nijesu. Dali su im penzije, mahom. Ali su bili ičišćeni iz života, zapostavljeni i odbačeni. Ni vojnicima, ni vojsci crnogorskoj ništa nije bilo priznato. Mojkovačka bitka ostala je nepriznata. Jedva zabilježena, kao i krv i muke vojske crnogorske. Ali je nastala i ostala legenda o njoj.”

„I za Vladiku Rada je Rusija dubinsko, mitsko osjećanje. Ali i realnost. Od nje se on odvojiti ne može i kad bi htio – ne bi ga poslušali ni Petrovići, a kamo li njegov narod pravoslavni. Ali onaj njegov trg 11 ka Francuskoj otkriva da je u njemu počeo da se ruši pravoslavni ruski pritisak i naslijeđeni ruski pritisak i naslijeđeni ruski mit. obradovan, zapaziti imperatorovu sliku na vladičinom stolu Ali oko 1837. godine, suština odnosa između Crne Gore i Rusije se mijenja, bar utoliko postaje jasnija, nesentimentalnija – Vladika Rade se duhovno osamostaljuje, vodeći faktički odnosi na političke i materijalne interese koje treba voditi sa svih strana i prema vlastitim interesima. ostavio Ali, on je sve to morao propatiti… Budući da ruska vlada daje i novčanu pomoć, sve se to događa uz Njegoševa ponižavanja.

U zaključku autor piše da je Milovan Đilas pokušao i da nije uspio, njegova misao nije postala stvarnost Jugoslavije u okviru koje je i imala ambiciju da se realizuje zarad njenog i svih njenih građana dobra, opstanka i daljeg prosperiteta i napretka, zapravo nije dobila šansu da napravi pozitivan otklon od slobodno se može reći strukturalne i temeljne greške i ograničavaju osnove ideologije na kojima počiva. Pobjeda Đilasa što se tiče ostvarenja njegovog proroštva da marksistički, komunistički socijalizam, takav kakav je i bio i ostao, nema nikakve mogućnosti da preživi i bude produktivna misao i praksa savremenog čovječanstva – Pirova je pobjeda! Ostala je uspomena na jednu žrtvu, ali i misao koja – ako ne u cjelini a ono barem u jednom njenom dijelu – i danas inspiriše i pobuđuje ne samo na razmišljanje i nove ideje, već i na potrebu oživotvorenja i praktičnog ostvarivanja demokratskih i ljudskih prava. Kao jedan od proroka, Đilas je još jednom „razgorjeo staru nadu”. Meša Selimović kaže: „Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gas djelom koje razočarava… Biće najveći neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuva ga, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svog nekadašnjeg zanosa, njegove bivše sadašnje, ako mu se sadašnji putnici, bivši sadašnjici, ako mu se ne sviđaju. stradanje će učiniti više nego pobjeda.

To je Milovan Đilas, zaključuje autor i podsjeća na misao Latinke Perović iz njenog prikaza Đilasove knjige „Raspad i rat, Dnevnik 1989–1995”: „U Dnevniku je jedno mjesto koje možda daje najprecizniji odgovor na pitanje: Ko je bio Milovan Đilas? film o njemu Došli su u zatvor u Sremskoj Mitrovici u jednom trenutku u Jugoslaviji: U kome je Đilas prvi robovao u kome je Đilas upitao „Kako ste, šta osećate?” „Ništa specifično – odgovorio je Đilas – Javljaju mi ​​se raznovrsne uspomene. A osećao sam se kao u snevanoj potresnoj stvarnosti – ne osećam svoje kretnje i sebe, iako svesno, posebno postupam”. Najzad, Vagner je upitao: „Da li biste savetovali Vašem sinu da dođete ovde zbog ideala? Obnemeo sam. Prva reakcija u sebi: život je vredniji od svake ideje, život je najveći – jedina ideja. Odgovorio sam: Da, savetovao bih ga i on bi tako stupio. Ali nadam se da verujem da se neće dogoditi.”