PIŠE: ILIJA DESPOTOVIĆ

Većina Pljevljaka čuli su za njega. Mnogi ga poznaju. Zna i Crna Gora za Vuka. O Vuku manje. Do 6.aprila često bi pitali- je li živ Vuko Dragašević. Vuko je umro u 103. godini. I do zadnje ure čista uma i sa lijepom pričom. Desila mu se nezgoda, pao je i povrijedio se. Vukov krhki organizam nije mogao izdržati. I pronio se glas, do Podgorice, Pljevalja, Beograda- umro Vuko Dragašević. Sa toliko godina, naravno, nikakvo iznenađenje. Ipak, kad gorostas padne, uzbuđenje je neminovno i daleko se čuje. 

Živio je u Đenoviću kod Herceg Novog. Ponekad, ali jedva u posljednje vrijeme, sišao bi do rive, popio bi kafu i vratio bi se u svoju kuću. Najteže mu je padalo što nema s kim da priča. Prijatelji odavno na onom svijetu-Veljko Milatović, Milan Vukasović, Marko Matković, a odnedavno i Vojo Stanić, Petar Mišović, nešto ranije Rade Samardžić... A gotovo ni sa kim nije mogao da se telefonom čuje-iz Podgorice, Beograda, Pljevalja. A Vuko navikao na priču, druženje . Gledao je pomalo televiziju, prelistao bi novine i tako su mu tekli penzionerski dani. Dok je vozio, takoreći, do stote, redovno je išao u Herceg Novi. Kad bismo se čuli telefonom, nikad nije propustio da kaže-a moraću doći u Podgoricu. Odavno nije dolazio.Vuko nije pristajao da ne može. Sve do 6. aprila, kada je okončan jedan blistavi život. 

A ko je Vuko Dragašević? Mlade generacije, nije vam na odmet da se upoznate sa ovim čovjekom. Vuko-sin Mihaila Dragaševića i majke Natalije, unuk Vula Dragaša ispod Kovača. Rođen u Pljevljima, tek koju godinu nakon Prvog svjetskog rata. Uz Vukovo ime može se nanizati čitava lepeza odrednica. Vuko- gimnazijski buntovnik, politički prognanik, komunist, zarobljenik i logoraš u Italiji, partizan, poslijeratni politički fontovac,  pljevaljski predsjednik i partijski sekretar, pa, onda, partijski rukovodilac u Titogradu, zatim, crnogorski republički funkcioner, pa savezni-sve do generalnog sekretara Predsjedništva SFRJ. Vraćao se sa saveznog na republički nivo, kada je bio član Predsjedništva SR Crne Gore. Oprobao se i u diplomatiji. Bio je jugoslovenski ambasador u Libiji, kod mladog Moamera Gadafija. Tada su mnogi novoimenovani ambasadori drugih zemalja u Libiji , kad bi stupili na dužnost, dolazili baš kod Vuka, da čuju stav Jugoslavije. Čitava Vukova životna i radna biografija je zanimljiva. Da pomenemo samo neke životne sekvence. Kao gimanzijalac, Vuko je, zbog učešča u čuvenom štrajku u Pljevaljskoj gimnaziji 1938. godine, bio protjeran u Berane, da bi tamo završio gimnaziju. Odmah na početku Drugog svjetskog rata, Italijani su uhapsili Vukovog oca Mihaila i Vuka i poslali ih u zarobljenički logor preko Jadranskog mora. Vuko se iz logora vratio relativno rano, a Mihailo je tamo umro i kosti mu počivaju na jednom groblju u Rimu. Poslije rata, Vuko se razbolio od tuberkuloze, liječio se u sanatorijumu na Cetinju. Savjetovao je tada svoju vjerenicu Danu da se razdvoje, jer se on nije nadao da će ozdraviti. Vuko je u jednoj velikoj zdravstvenoj krizi u Jugoslaviji bio na ključnoj poziciji. Bilo je to 1972. godine, kada se u tadašnjoj zemlji pojavila variola vera, epidemija strašnih velikih boginja. Vukov resor u tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću (savezna vlada) pokrivao je i oblast zdravstva. Jugoslavija je u relativno kratkom periodu savladala epidemiju, što joj je priznala Svetska zdravstvena organizacija. Pitao sam Vuka- kako ste to uspjeli. Precizan odgovor- jer smo imali državu. Ima još dragulja iz Vukovog životopisa , koje su, do prije nekoliko godina, prepričavali njegovi drugovi, prijatelji, saborci. 

Vuko je bio , porijeklom, seljačkih korijena. Njegov đed Vule došao je sa Kovača u Pljevlja i “taksirao” je konjskom zapregom, čak i do Sarajeva. Dragaševići su, zahvaljujući radinosti, vremenom postali građanska porodica, u najboljem smislu te riječi, sa manirima ondašnje gospodske pljevaljske čaršije. Vuko je o Pljevljima tog vremena napisao i knjigu. Otac Mihailo je bio politički pripadnik poznate Demokratske stranke Ljuba Davidovića, a u jednom periodu i poslanik u ondašnjem kraljevskom parlamentu u Beogradu. Vukovu ličnost su, po svemu sudeći formirali takav porodični ambijent, ondašnja pljevaljska čaršija, sa manirima gospodskog ponašanja, očevo učiteljovanje i poslanikovanje, ondašnji politički milje, šire porodične prilike, zarobljeništvo u Italiji, naravno, gimnazijski dani i sam Drugi svjetski rat. Vukova porodica, recimo, imala je familijarne veze sa čuvenom Magdom Ćirkovića, o kojoj se pjeva u “Moćevčiću, mali Carigrade”. Učiteljev , gospodski, sin, postao je član Komunističke partije, partizan, revolucionar. Kako sve život može da isplete i namjesti! 

Revolucionar je bio, ali ne od onih koji su, u ime revolucije, kršili, lomili. Vuko je, moglo bi se reći, bio humanista, demokrata u odanosti revoluciji. I danas se priča kako je Vuko “majstorski” rješavao neke političke tenzije, konfliktne situacije, kada su se lomila koplja između odanosti revoluciji i privrženosti ljudskosti. Vuko je umio da odabere ovu drugu stranu, da ne čini pogrom nad ljudima u ime revolucije. Umio je da bude politički principijelan, a ljudski senzibilan. Tako je bilo u političkim konfliktima u vrijeme Informbiroa, kada je izbor između revolucije i ljudskosti često bio vododjelnica između sopstvenog života i stradanja. I kad su se u Crnoj Gori odvijali žestoki politički sukobi koji su se ticali smjene generacija na vlasti , između starih i mlađih garnitiura. Vuko, jednostavno rečeno, nije bio glavosječa. Jedan visoki zvaničnik državne Službe bezbjednosti je mnogo kasnije priznao Vuku da su , u jednom momentu, bili gotovo odlučili da ga uhapse, sumnjajući u njegovu ideološku čistotu. 

A Vuko je čitavog života bio politički entuzijasta. Posebno, u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. On je sa oduševljenjem pričao o izgradnji Doma kulture u Pljevljima, ili, na primjer, o pokretnoj biblioteci, kada su knjige dopremane u sela na konjima. Kolika je bila predanost društvenom interesu, svjedoče Vukove riječi da je, kada bi se u Pljevlja vratio sa službenog puta, prvo otišao na gradilište Doma kulture, pa tek onda kući. Zato mu je sin Srđa jednom prigovorio- mi smo (djeca) rasli bez tebe, ti nijesi znao šta znači kad beba dobije temperaturu. To je bila briga njegove supruge Dane, Cetnjanke. Znao je Vuko da presiječe. Bio je, recimo, protiv izgradnje takozvane Blažove vile na Gorici . Vuko je to činio i iz prijateljskih namjera prema samom Blažu Jovanoviću, da bi ga sačuvao od kritika. A sa Blažom je bio otvoren. Jednom prilikom, Blažo se našalio sa Vukom . Kaže, bogami vas Pljevljaka ima dosta na visokim funkcijama. A Vuko mu odgovori-pa ima nas više otkad se pamet više uvažava. Priča Vuko o Blažu i kad je jednom prilikom došao u Pljevlja, i “naredio” da se funkcioneri u opštini bolje odjevaju, da izgledaju otmenije, jer mu se nije dopalo kako su se oblačili. 

Nije Vuko bio zlopamtilo prema onim ljudima koji su se o njega ogriješili i koji su mu podvaljivali. Jednostavno, on ih je prezrio. I na tome se sve završavalo. Bio je vrlo oprezan u ocjenjivanju postupaka ljudi. Čak i pod stare dane. Tražili su od njega, posljednjih decenija, da učestvuje na nekom političkom skupu. Vuko nije prihvatao dok se ne bi dobro raspitao o ljudima, ko su, kakvi su. Posebno, kakav je, u Pljevljima su zazirali od Vuka- jedan od predsjednika opštine čak je pokušao da izostavi Vukovu fotografiju sa memorijalnog zida na kome su bile fotografije opštinskih predsjednika. Kao- pa je li Vuko bio predsjednik opštine! Naravno, taj je znao ko je Vuko, ali je htio da se njegovo ime zaboravi. Sitna duša lokalnog političara nije mogla da prihvati činjenicu da je Vuko Dragašević jedan od kreatora modernih Pljevalja. 

Vuko je, rekosmo, lijepo pričao do posljednjeg daha.On je pripovjedao. Ali, žalio se da mu nije lako da piše i govori za medije. Mene je uvijek zbunjivao njegov oprez, kad treba nešto napisati. Odavno je Vuko bio u penziji. Ali, i u tom statusu nije mirovao. Imao je u Herceg Novom “kružok”, u kome je sa svojim drugovima, saborcima, prijateljima debatovao o političkim i društvenim prilikama, najviše o Crnoj Gori, i najviše uoči referenduma o njenoj nezavisnosti i poslije toga. I za Pljevlja je pokazivao veliko interesovanje. A nije zaboravljao ni svoje drugove u Beogradu, Podgorici. Često je pominjao Miša Pavićevića, Josifa Strunjaša… Dok su bili živi, a kad je on napustio Beograd, imao je običaj da ih telefonom zovne uoči ručka i nazdravi im kucanjem čaše o flašu. 

Vuko se ni u svojoj stotoj godini nije bavio sam sobom , svojim zdravljem, svojom starošću. Održavao je, koliko god je moguće, komunikaciju sa okruženjem, sa vremenom u kome je živio. Njegova kuća uvijek je bila otvorena za poznanike, prijatelje, zemljake, za sve posjetioce. Poznanstvo i druženje sa Vukom bila je privilegija.