Milanović je na konferenciji za štampu poželio Milatoviću da nađe “ravnotežu”, upućujući ga na Njegoševu pjesmu “Orao i svinja”, za koju Jakov nejaki prvi put čuje. Prevedeno na crnogorski: makni se sa Vučićevog korita i izađi iz blata, tamo te ne čeka ništa dobro. Okreni se Lovćenu i Crnoj Gori, budi slobodan.

Doći nekome u kuću i upućivati ga na pjesmu “Orao i Svinja” se može tumačiti na dva načina koja se nikada ne mogu približiti. To može biti izrugivanje i politički skandal ili pomoć prijatelja, terapija koja stavlja ljuti lijek na ljutu ranu.

Ja kao Crnogorac nijesam uvrijeđen. Rekao mu je ono što svaki Crnogorac misli. Uputio ga na pjesmu od koje se počinje čitati Njegoš. Pjesmu koja je izvor svega što je došlo kasnije. Pjesmu koja objašnjava sve ono što nam se dešava zadnjih 200 godina.

Pomaže mu Milanović, crta mu, otvara mu oči. Zna se ođe dobro ko je ko u Njegoševoj pjesmi. Zna se ko je na vrhu Lovćena, a ko se koritu primakao.

ORAO I SVINJA

Jednom svinja iz puna korita

pred vratima imućnoga doma,

ka umije, po svinjski lokaše.

Oraj gordo na krutoj litici

veličava krila odmaraše

i oštraše smrtonosne kandže

bacajući plamene poglede

na sve strane u proljetno jutro,

k pobjedi se novoj gotoveći

Nego svinja, kako se naloka,

poizdiže turin obrljani

i ugleda na liticu orla.

Groknu krupno, pa govori orlu:

Šta tu činiš na goloj litici,

Nesrećniče i gladni ajduče,

Izgnaniče pod opštim prokletstvom?

Što je tvoja žalosna sudbina?

Prazna slava i grabež krvavi,

pa i s krvlju ručak bez večere.

Pomiri se i predaj ljudima,

viđi ka se živi obilato:

meni na dan tri korita daju,

sve punije jedno od drugoga;

pa cio dan u glib do ušiju,

prevraćam se, na svijet uživam;

ni što mislim, ni glavu razbijam,

no iza sna na puno korito.

Oraj tresnu, pa prikupi krila,

s prezrenijem odgovara svinji:

Mož se hvalit ka pošteno živiš

pred svinjama, ali ne pred nama,

jerbo naše pleme ponosito

takvoga se gnušava života.

Nego ti se čuditi i nije:

svinjski misliš, a svinjski govoriš…

To pogađaš, mi smo grabitelji,

pod vslenskim živimo procesom

opasnosti i krvoprolića;

to su naše igre i pirovi.

No likovi naši ponositi

jesu simvol zemnog veličanstva,

na krunama carskijem blistaju;

još se krune diče

i ponosešto su lika našega dostojne.

To izreče, pa hitro poleti,

ka krilata iz luka strijela,

u svojemu nad oblakom carstvu.

Osta svinja u gadnom brlogu...

čekajući u čelo śekiru

P. P. Njegoš