Piše: Sreten VUJOVIĆ

Više od dva milenijuma hrišćanstva, negdašnji otpor prema nauci, koja je uvijek „kaskala“ za biblijskim učenjem i vizionarstvom, do mjere da su ideje koje na najkvalitetniji način potvrđuju biblijske mudrosti gorjele na inkviztorskim lomačama, gušile se „pričesnim“ cijanidom, a one su bile tu da „post festum“ potvrde, posvjedoče!  Ni danas nije drugačije!

Biblija uz sve što joj se može reći, nevjerovatno književno ostvarenje, koje u svojoj ljepoti i viziji budućnosti govori mnogo! Naravno, onima koji žele viđeti, onima koji na sve ne gledaju „širom zatvorenih očiju“, spremni, kao u vrijeme inkvizicije „popiti“ bratsku krv! “Mnogo je pozvanih, a malo odabranih”, moglo bi se odnositi i na današnju situaciju u vjerskim zajednicama, među onima koji se upinju dokazati da šire „Riječ Božju“, podrazumijevajući pod tim vlastitu, bonvivansku poziciju i vlastite benefite! Što je više „profita“ to je Riječ Božja „prisutnija“!

U tom smislu imamo nobelovce, koji su dokazali da je moguće iz čovjekove ćelije proizvesti novog čovjeka (kloniranje), međutim treba iz ćelije koja sve pamti „izbrisati“ rod, pa i „vremenski kod“ jer bi novorođena kopija šezdesetogodišnjaka bila u trenutku rođenja stara šezdeset godina i devet mjeseci, vrijeme provedeno u majci „inkubatoru“! Eto osnova za razmišljenje o Adamu i Evi, odnosno o prvom „incestu“ u povijesti hrišćanstva! Nadalje, kako razumjeti priču o bezgrešnom začeću u kontekstu istraživanja jednog naučnika, koji je pronašao smolastu smjesu u pećini ispod mjesta Hristovog raspeća, za koju se  ustanovilo da je ljudska krv stara 2.000 godina!? Kako naučnik nije bio zadovoljan stavom laboratorije da se radi o davno „mrtvoj“ krvi,  pa nije moguće raditi dalje analize, otišao je u Tel Aviv i ne govoreći o čemu se radi dobio rezultate da je ta krv ipak „živa“ i da u noj postoje samo majčnini, ali ne i očevi hromozomi! Legenda o potopu je mnogo starija od hrišćanskog učenja, no ipak, kako se pretpostavlja, ostaci Nojeve barke nalaze se na vrhu planine Ararat! Danas je moguće predviđeti  cunami i to ne predstavlja nikakvu misteriju!

Bog, Stvoritelj, kako gođ ga doživljavali, jeste  sveprisutno energetsko polje, kome se, po vjerovanju mnogih,   individualna energetska polja nakon smrti vraćaju, sjedinjuju se sa njim, s tim što ljudskoj nesavršenosti nije dato da spozna da li se te energetske individualnosti „sjećaju“ svog negdašnjeg boravka u ovom varljivom svijetu!

Kome se u slučaju sličnih dilema u neizvjesnom  i  nesavršenom ljudskom trajanju okrenuti? Bogu ili njihovim  ovozemaljskim „zastupnicima“, koji su spremni osobi željnoj saznanja  opsovati mrtvu majku,  prije planiranog parastosa? Ili se okrenuti sebi, čistoj vjeri, koja jeste put  ka Saznanju, nikad dovoljno dokučenom? Bog, Priroda, nepoznato i nedokučivo Tvoraštvo nam je ipak omogućilo da mislimo, donosimo odluke, da  grlimo vlastite padove i uspone. Ali, naši su! I tu se sve završava, ili  možda počinje?

Danas mi je jedna draga prijateljica poslala video klip u kome profesor stiskajuću pomorandžu, pita studente što će iz nje izaći? Naravno, sok od pomorandže, odgovorili su studenti! A ako na sličan način, nerazumom, zlobom, bilo čime stisnemo čovjeka? Što iz njega izlazi? Takođe, jedino ono što on, kao pojedinac, unutar sebe sadrži: Dobrota, bijes, ogorčenje, ljubav? Postaje gotovo zastrašujuće, ako iz takvog „stiska“ budu „iscijeđene“  dobrota i ljubav. U tom slučaju više ništa od nas ne zavisi! „Konačna“ ili „Univerzana“ pravda, koja ne zavisi od zemaljskih zakona stupa na „scenu“. I tu se nema „pravo žalbe“, tu i konačna pravosudna instanca suda u Strazburu postaje smiješna!

Što ako se uključi mozak!? Stari Latini bi kazali: Memento mori!