Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Prije samo nekoliko neđelja smo Andrej Nikolaidis i ja napisali novi manfiest, koji je nosio naslov Anarhija za Crnu Goru. U njemu smo predstavili tezu da je politička elita po prirodi korumpirana, nesposobna, uslužna imperijama i krupnom kapitalu; te da nema potrebe da nas iko predstavlja osim nas samih. Kazali smo da je prosječan građanin/ka Crne Gore mnogo bolji od prosječnog političara – upalite skupštinsko zasijedanje ili pročitajte saopštenja i sve će vam biti jasno.

Tzv. predstavnička demokratija u parlamentima je, na osnovu cjelokupnog svjetskog iskustva, provjereno podložna manipulaciji i potkupljivanju. Nema razloga misliti da može biti imalo drugačije.

Nikolaidis i ja smo, u tom trenutku, a i sada, bili sigurni da naš tekst nije utopijski i neostvariv, već pragmatičan plan kako doći do progresivnih promjena: kroz samoupravljanje i plenume koji bi se kroz studente dalje raširili na radništvo. Fabrike radnicima/ama, ministre na korisne poslove: skupljanje smeća, okopavanje parkova i pravljenje hljeba.

I eto, u Crnoj Gori se očigledno ni približno nije krenulo tim koracima, za koje bi neki rekli da su dječački snovi dva depresivca. Ali jeste u Srbiji. Studenti u blokadi su u javnost pustili saopštenje da pozivaju upravo na to: opštenarodni zbor i direktnu demokratiju. Po toj strategiji, svako bi predstavljao isključivo sebe na plenumima, a zastupao interes kolektiva. Plenum nema ni menadžere ni predstavnike, već samo delegate – koji se uvijek rotiraju prilikom „vanjskog“ zastupanja, i koji imaju ovlaštenja da dogovaraju isključivo stvari koje su već izglasane na vijećima.

Kako su naveli u saopštenju:

„Predstavnička demokratija očigledno nije u stanju da reši višedecenijsku društveno-političku krizu naše zemlje, dok model neposredne demokratije, na osnovu našeg iskustva, ima dobru šansu. Studenti nisu, ne žele, niti mogu biti odraz opšte volje. Odgovori na najopštija državna i društvena pitanja, koja se trenutno potežu, ne tiču se isključivo studenata i stoga ne smeju pasti samo na naša pleća.

Zbog toga pozivamo vas da se okrenete lokalnim samoupravama i samostalno organizujete po modelu neposredne demokratije – kroz zakonom predviđeno telo zbora građana. Pitaju se i odlučuju oni kojih se tiče – a to smo svi mi.”

Biće ovo zanimljiv eksperiment. Moram reći da godinama nijesam bio ovoliko uzbuđen po pitanju političke situacije u nekoj zemlji. Možda od Syrize u Grčkoj, dok još nije izdala svoju borbu. I ima ta neka doza ironije da mi najveću nadu uliva baš Srbija, s obzirom na to da dobar dio stvaralaštva baziram na borbi protiv velikosrpskog imperijalizma i hegemonističkih tendencija.

Ono čega su svi građani i građanke u Crnoj Gori svjesni je da, što se tiče Crne Gore, opozicija Srbije nije mnogo bolja od Aleksandra Vučića. U pitanju su nijanse. Istog su svjesni i građani/ke Srbije kada je u pitanju njihovo društvo. Zbog toga, još od prvih studentskih blokada opada podrška vlasti, ali i opoziciji. Ljudi očigledno ne žele još jedne kozmetičke ili estetske promjene. Ne žele da ponovo umjesto strukturalnih promjena dobiju samo zamjene. Zato znaju da se, umjesto profesionalnih političara, mogu osloniti isključivo na sebe i kolektivnu solidarnost. Studenti traže anarhiju. Ona ne podrazumijeva haos, nego red i solidarnost. Sama etimologija riječi potiče od riječi anarkhos što znači – bez vladara. Vladari su Srbiju, a i okolne zemlje, urnisali, okrvavili i bacili na koljena. Da povjerujete po deseti put da će baš sada biti drugačije – bilo bi, u najmanju ruku, imbecilno. Čini se da građanstvo u Srbiji to kapira.

Ne podržava ih ni Amerika, ni Evropa, ni Rusija, ni Kina. Vučić je, kao najsposobniji buržujski političar, osigurao podršku svih velesila. Izgleda da je to džabe kada ga mrzi sopstveni narod.

Proleterijat po selima dočekuje studente kao partizanske oslobodioce – sa radošću, tapšanjem, toplinom i hranom. To su scene koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim.

Studenti Srbije su nas sve pozitivno iznenadili, jer su pokazali da nijesu produkt svog političkog habitusa. Nijesu studenti u blokadi oličeni u onim “crnogorskim trobojkama” sa natpisom Zete, niti zastavama Isusa, a bogami ni u logu Ferrarija. Oni su mnogo ispred. Anarho-sindikalistička praksa se pojavila usred kapitalističke i radikalske, SNS-ove Srbije. Manje je bitno šta govore marginalci od toga kako djeluje kolektiv. A ovaj kolektiv je suštinski progresivan. Ogradili su se od svih od kojih su trebali da se ograde – oprostite, odlučuju plenumi, vi nijeste nadležni. Tako se osigurava da ubačeni elementi, kupljene interesdžije i privilegovana sitna buržoazija ne mogu ništa napraviti.

Nijesu Vučiću pomogli ni ćaci. Ne plaše studente u blokadi ni krimi-fašisti, izvađeni iz naftalina, iz nekadašnjeg JSO-a ili Crvenih beretki, a ni nacoši poput Miše/Piše Vacića, Gorana Firera Davidovića i Paje Levijatana. Desnica je stala uz Vučića kao privezak njegovoj okupaciji. Ali će ti lanci, po svemu sudeći, biti pokidani.

Reče Lenjin da postoje decenije u kojima se ništa ne dešava; i postoje neđelje u kojima se dešavaju decenije. Današnji dan ima potencijal da Srbiju, iz dubokog mraka, lansira decenijama unaprijed.

Srećno, drugovi i drugarice. Ovog puta im ne dozvolite da samo promijene odijela i nastave po istom. Jer nije stvar u tome da sistem ne funkcioniše, pa ga treba popraviti. Ne, sistem funkcioniše baš onako kako je zamišljeno da treba. Zato ga treba uništiti. I destruktivna energija je kreativna energija. Izrazite kreativnost lomljenjem poretka.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)