U Srbiji su vlast i opozicija isti, ali sada studenti drže čas
Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a
Prije samo nekoliko neđelja smo Andrej Nikolaidis i ja
napisali novi manfiest, koji je nosio naslov Anarhija za Crnu Goru. U njemu smo
predstavili tezu da je politička elita po prirodi korumpirana, nesposobna,
uslužna imperijama i krupnom kapitalu; te da nema potrebe da nas iko
predstavlja osim nas samih. Kazali smo da je prosječan građanin/ka Crne Gore
mnogo bolji od prosječnog političara – upalite skupštinsko zasijedanje ili
pročitajte saopštenja i sve će vam biti jasno.
Tzv. predstavnička demokratija u parlamentima je, na osnovu
cjelokupnog svjetskog iskustva, provjereno podložna manipulaciji i
potkupljivanju. Nema razloga misliti da može biti imalo drugačije.
Nikolaidis i ja smo, u tom trenutku, a i sada, bili sigurni
da naš tekst nije utopijski i neostvariv, već pragmatičan plan kako doći do
progresivnih promjena: kroz samoupravljanje i plenume koji bi se kroz studente
dalje raširili na radništvo. Fabrike radnicima/ama, ministre na korisne
poslove: skupljanje smeća, okopavanje parkova i pravljenje hljeba.
I eto, u Crnoj Gori se očigledno ni približno nije krenulo
tim koracima, za koje bi neki rekli da su dječački snovi dva depresivca. Ali
jeste u Srbiji. Studenti u blokadi su u javnost pustili saopštenje da pozivaju
upravo na to: opštenarodni zbor i direktnu demokratiju. Po toj strategiji,
svako bi predstavljao isključivo sebe na plenumima, a zastupao interes
kolektiva. Plenum nema ni menadžere ni predstavnike, već samo delegate – koji
se uvijek rotiraju prilikom „vanjskog“ zastupanja, i koji imaju ovlaštenja da
dogovaraju isključivo stvari koje su već izglasane na vijećima.
Kako su naveli u saopštenju:
„Predstavnička demokratija očigledno nije u stanju da reši
višedecenijsku društveno-političku krizu naše zemlje, dok model neposredne
demokratije, na osnovu našeg iskustva, ima dobru šansu. Studenti nisu, ne žele,
niti mogu biti odraz opšte volje. Odgovori na najopštija državna i društvena
pitanja, koja se trenutno potežu, ne tiču se isključivo studenata i stoga ne
smeju pasti samo na naša pleća.
Zbog toga pozivamo vas da se okrenete lokalnim samoupravama
i samostalno organizujete po modelu neposredne demokratije – kroz zakonom
predviđeno telo zbora građana. Pitaju se i odlučuju oni kojih se tiče – a to
smo svi mi.”
Biće ovo zanimljiv eksperiment. Moram reći da godinama
nijesam bio ovoliko uzbuđen po pitanju političke situacije u nekoj zemlji.
Možda od Syrize u Grčkoj, dok još nije izdala svoju borbu. I ima ta neka doza
ironije da mi najveću nadu uliva baš Srbija, s obzirom na to da dobar dio
stvaralaštva baziram na borbi protiv velikosrpskog imperijalizma i
hegemonističkih tendencija.
Ono čega su svi građani i građanke u Crnoj Gori svjesni je
da, što se tiče Crne Gore, opozicija Srbije nije mnogo bolja od Aleksandra
Vučića. U pitanju su nijanse. Istog su svjesni i građani/ke Srbije kada je u
pitanju njihovo društvo. Zbog toga, još od prvih studentskih blokada opada
podrška vlasti, ali i opoziciji. Ljudi očigledno ne žele još jedne kozmetičke
ili estetske promjene. Ne žele da ponovo umjesto strukturalnih promjena dobiju
samo zamjene. Zato znaju da se, umjesto profesionalnih političara, mogu
osloniti isključivo na sebe i kolektivnu solidarnost. Studenti traže anarhiju.
Ona ne podrazumijeva haos, nego red i solidarnost. Sama etimologija riječi
potiče od riječi anarkhos što znači – bez vladara. Vladari su Srbiju, a i
okolne zemlje, urnisali, okrvavili i bacili na koljena. Da povjerujete po
deseti put da će baš sada biti drugačije – bilo bi, u najmanju ruku, imbecilno.
Čini se da građanstvo u Srbiji to kapira.
Ne podržava ih ni Amerika, ni Evropa, ni Rusija, ni Kina.
Vučić je, kao najsposobniji buržujski političar, osigurao podršku svih
velesila. Izgleda da je to džabe kada ga mrzi sopstveni narod.
Proleterijat po selima dočekuje studente kao partizanske
oslobodioce – sa radošću, tapšanjem, toplinom i hranom. To su scene koje
rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim.
Studenti Srbije su nas sve pozitivno iznenadili, jer su
pokazali da nijesu produkt svog političkog habitusa. Nijesu studenti u blokadi
oličeni u onim “crnogorskim trobojkama” sa natpisom Zete, niti zastavama Isusa,
a bogami ni u logu Ferrarija. Oni su mnogo ispred. Anarho-sindikalistička
praksa se pojavila usred kapitalističke i radikalske, SNS-ove Srbije. Manje je
bitno šta govore marginalci od toga kako djeluje kolektiv. A ovaj kolektiv je
suštinski progresivan. Ogradili su se od svih od kojih su trebali da se ograde
– oprostite, odlučuju plenumi, vi nijeste nadležni. Tako se osigurava da
ubačeni elementi, kupljene interesdžije i privilegovana sitna buržoazija ne
mogu ništa napraviti.
Nijesu Vučiću pomogli ni ćaci. Ne plaše studente u blokadi
ni krimi-fašisti, izvađeni iz naftalina, iz nekadašnjeg JSO-a ili Crvenih
beretki, a ni nacoši poput Miše/Piše Vacića, Gorana Firera Davidovića i Paje
Levijatana. Desnica je stala uz Vučića kao privezak njegovoj okupaciji. Ali će
ti lanci, po svemu sudeći, biti pokidani.
Reče Lenjin da postoje decenije u kojima se ništa ne dešava;
i postoje neđelje u kojima se dešavaju decenije. Današnji dan ima potencijal da
Srbiju, iz dubokog mraka, lansira decenijama unaprijed.
Srećno, drugovi i drugarice. Ovog puta im ne dozvolite da
samo promijene odijela i nastave po istom. Jer nije stvar u tome da sistem ne
funkcioniše, pa ga treba popraviti. Ne, sistem funkcioniše baš onako kako je
zamišljeno da treba. Zato ga treba uništiti. I destruktivna energija je
kreativna energija. Izrazite kreativnost lomljenjem poretka.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije
CdM-a)
0 Komentara