Piše: Radoslav Sikorski, ministar vanjskih poslova Republike Poljske

Pretražujući društvene mreže  nedavno sam naišao na mapu koja prikazuje sve zemlje sa BDP-om po glavi stanovnika većim od poljskog 1990. i 2018. godine. Razlika je upečatljiva. Dok je prije trideset  pet godina bilo mnogo takvih zemalja, ne samo u Evropi nego i u Južnoj Americi, Aziji i Africi, vremenom se njihov broj značajno smanjio. U 2018. više nije bilo ni jedne južnoameričke ili afričke države istaknute na karti. 

Do 2025. godine grupa se još više smanjila. Prema podacima MMF-a, poljski BDP je 1990. godine iznosio samo 6690 dolara u sadašnjim dolarima. Do 2024. porastao je skoro osam puta na 51630 dolara . Sve to u samo tri decenije, jedna generacija. I ide dalje. Prema prognozi Evropske komisije, poljska ekonomija će u godinama 2024-2025 biti najbrže rastuća velika ekonomija u Evropskoj uniji . 

Kako se to dogodilo? Osim vrijednog rada naših građana, ekonomskom uspjehu su doprinijela dva velika faktora, tačnije dvije institucije: NATO i Evropska unija. 

Prva, kojoj se Poljska pridružila 1999. godine, pružila je bezbjednosne garancije i pomogla u prevazilaženju decenijama stare podjele između istočne i zapadne Evrope. Druga, kojoj smo se pridružili pet godina kasnije, odvela je proces ublažavanja dugotrajnih nejednakosti korak dalje. Novim državama članicama to je omogućilo pristup takozvanim „kohezionim fondovima“, ali što je najvažnije zajedničkom evropskom tržištu. 

Izvori uspjeha

Nakon pada komunizma u Poljskoj 1989. i povratka neuredne demokratske politike, uprkos svim svakodnevnim političkim previranjima, jedna stvar je ostala konstantna bez obzira ko je bio na vlasti, a to je odlučnost Poljske da se pridruži dvijema gorenavedenim organizacijama. Zašto? 

Mi smo velika nacija, ali država srednje veličine. Cijenimo našu dugu istoriju. Ove godine obilježavamo milenijum od krunisanja našeg prvog kralja, ali naša populacija je mnogo manja od stanovništva u Pekingu i Šangaju zajedno. Poljskoj su potrebni saveznici kako bi ojačala svoj potencijal na međunarodnoj sceni. 

Ono što je važilo za Poljsku 1990. godine tj. siromašnu zemlju koja je izašla iz četiri decenije ruske dominacije i lošeg upravljanja, moglo bi biti tačno za mnoge takozvane „srednje sile“ u Aziji, Africi i Južnoj Americi koje traže prostor za rast. 

Ovim zemljama često je potrebno ono što je Poljskoj očajnički trebalo prije 35 godina i od čega još uvijek profitira: dobro upravljanje, strana ulaganja bez obaveza, ali prije svega politička stabilnost, vladavina prava i predvidljivo međunarodno okruženje sa susjedima koji žele da ne vode ratove, već da rade zajedno na obostranu korist. Zapravo, ovi faktori mogu koristiti svakoj zemlji, bez obzira na nivo njenog BDP-a. 

Danas se međunarodni poredak dovodi u pitanje na više frontova. Ponekad iz dobrih razloga. Institucije stare decenije, uključujući UN i njihov Savjet bezbjednosti, nisu reprezentativne za globalnu zajednicu i nesposobne su da se nose sa izazovima sa kojima se suočavamo. Ono što im je ipak potrebno jeste da budu temeljno reformisane, a ne potpuno odbačene. 

Imperijalističke iluzije

Za one koji očajnički traže promjenu, sila bi mogla da izgleda privlačno. To bi bila greška. Napuštanje foruma za međunarodni dijalog i pribjegavanje nasilju neće nas daleko odvesti.

 Uzmimo ničim izazvanu agresiju Rusije na Ukrajinu. Prema propagandi Kremlja, to je opravdana reakcija na zapadni imperijalizam koji navodno ugrožava bezbjednost Rusije. U stvari, to je moderni kolonijalni rat protiv ukrajinskog naroda koji, baš kao i mi Poljaci prije 30 godina, želi bolji život i shvata da nikada ne može postići ovaj cilj vraćanjem u potčinjenost Rusiji. To je ono za šta su i kažnjeni – pokušaj da se oslobode kontrole nekadašnje metropole. Agresija Kremlja je očajnička borba propale imperije da obnovi svoju sferu uticaja. 

Ruska pobjeda (da nikada do nje ne dođe) ne bi stvorila pravedniji globalni poredak. To ne bi koristilo zemljama koje su nezadovoljne sadašnjim stanjem. To ne bi ni dovelo do pravednije i prosperitetnije Rusije. Dovoljno je reći da sada u Rusiji ima više političkih zatvorenika nego što ih je bilo 1980-ih kada je Sovjetski Savez napao Afganistan. Ima i mnogo više žrtava. 

Rat teško da je ikad prečica do prosperiteta. Tokom proteklog milenijuma Poljska je doživjela svoj dio invazija i ustanaka protiv okupatorskih snaga. Ono što nam je konačno donijelo prosperitet su tri decenije mira, predvidljivosti, međunarodne saradnje i političke stabilnosti. 

Iz tog razloga je Poljska po preuzimanju predsjedavanja Savjetom Evropske unije jasno stavila do znanja svoj prioritet – bezbjednost u brojnim dimenzijama, od vojnih, preko ekonomskih do digitalnih. Evropa bezbjedna, prosperitetna i otvorena za poslovanje može koristiti ne samo Evropljanima već i široj globalnoj zajednici. Baš kao što je to koristilo Poljskoj u posljednje tri decenije. 

Možda zvuči dosadno, ali je uspjelo. Samo pogledajte brojke.