Srpski jezik hoće da ustavno uzvise u službeni.  Četnički vojvoda Andrija Mandić ne posustaje: Većina u Crnoj Gori govori srpski. Uspio je da poslanike parlamentarne većine pretvori  poslušnike, kako sam već opisao u tekstu Manda i banda objavljenome u Crnogorskome portalu. U logici Mande je i da svi koji govore srpski budu – Srbi. Pravo pitanje jeste:

Zašto je srpski jezik tako rasprostranjen?

Svojevremeno je bila krilatica: Statistika je poezija socijalizma. Sada je poskočica populizma. Brojka koja kazuje da je srpski jezik većinski nastala je iz vremena kada je Podgoričko skupštinom 1918.  godine, naknadno nazvanom Srpska, ukinuta crnogorska drćava i sve crnogorsko. Tada je potpredsjednik  Skupštine Fatić objavio: Do sada smo bili Crnogorci od sada smo Srbi. I bi tako: sve je posrbljeno, naravno i jezik.

Mandićev zahtjev temelji se na krivotvorinama Nove serbistike i zvaničnika Srba, začeti u nalazu Vuka St. Karadžića da su Srbi svi i svuda.

Srbi su nebeski narod. Bog je Srbin.

I narod najstariji.

Od Srba vode porijeklo svi Sloveni, i mnogi stari i novi narodi po svijetu,

Srbi su božji narod, nastali od boga Serbona,

Srpski jezik je najstariji, sanskrit je narečje srpskog jezika, rodonačelnik je mnogih jezika,

Srbi su „porodili“ nove nacije, koje su vještački stvorene: Makedonce, Crnogorce i Muslimane... Si su Srbi, samo se različito zovu: Srbijanci, Hercegovci, Crnogorci, Ličani, Krajišnici, Šumadijci, Moravci,

U traganju za porijeklom srpskoga imena Jovan I. Deretić dolazi do – božanskoga porijekla. Zapravo, prvi tragovi srpskoga imena sežu još do četiri hiljade godina prije Hrista, u vrijeme njihovoga pohoda kao Arijevaca iz Evrope u Aziju i prodora u dolinu rijeke Inda. Po imenima bogova nastajali su stari narodi: Latini, Atinjani, Asirci. Srpsko ime povezano je sa bogom Serbonom.  

Milostivi Bog je uvijek bio naklonjen Srbima da ispune imperijalne planove.

Po Vuku St. Karadžiću Srbi svi i svuda Srbi su štokavci, Hrvati čakavci i kajkavci Na prigovore članku Srbi svi i svuda, Vuk odgovara, kao da se pravda, ustvari zabašuruje, da su te riječi natpis nad člankom „o Srbima svima, makar gdje stanovali...“  Ponavlja da čakavci i kajkavci nijesu Srbi, što je očigledno, pošto je sve štokavce podveo pod Srbe, čime je potro Hrvate kao nacion, da ne pominjem Crnogorce koji su za Vuka – Srbi. Velika Srbija nastaje I prostiranjem srpskoga jezika svuda gdje Srbi žive.

Poznato je da je Srpska pravoslavna crkva svojim pravoslavljem – svetosavljem posrbljivala sve dokle je dosezala. „Čija religija, onoga i regija“. Svi pravoslavci su Srbi. Srpski jezik je, takođe, bio moćno sredstvo srbizacije. Najnovija mistifikacija i manipulacija srpskim jezikom je izvedena u navodnom Nemanjinom Zavještanju o jeziku. 

Zadivljujući je, i začuđujuće, kako je Nemanja (tačno 13. februara 1200. godine) bio tako mudar, stilistički probran i vidovit za sva vremena. Pravi pisac, krivotvornik Nemanjinoga zavještanja o jeziku je publicista Mile Medić.   „Zamislio“ je kako je rodonačelnik slavne srpske dinastije mogao, i trebao, da po(d)uči svoje potomke da jezik koriste u srboljubne svrhe. I Medićev tekst potiče, najčešće, bez naznake pravog autora.

Zajednički jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani/Bošnjaci nazivan je u razvoju srpskohrvatski/hrvatskosrpski, kada se smatralo da je jedan i jedinstven jezik, zatim srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik, da je jedan, a ne jedinstveni jezik. U upotrebi je bio i srpski ili hrvatski/hrvatski ili srpski, da bi nastala tri samostalna jezika: srpski, hrvatski i bosanski. Samo Crnogorci do skoro nijesu „imali pravo“ da jezik kojim govore i pišu nazovu svojim nacionalnim imenom.

Ako se Mandiću ne ispuni želja o novome ustavnome statusu srpskoga jezika, sazvaće Ustavotvornu skupštinu, koja će promijeniti Ustav. Vojvodine jurišlije iz parlamentarne većine uslišiće zahtjev. Tako opstaje Vlada…