Istorija

Dr Goran Sekulović

MARKS APOSTOL SLOBODE I(LI) ROPSTVA (IX)

Feb 20, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

“Marks je bio prodoran i sugestivan i takođe neobično mračan i konfuzan mislilac... Kada sam postavio pitanja o Marksu, nijesam htio da dam jedan odgovor na svako pitanje. Marks je previše težak, previše nejasan pisac…Kada sam kritikovao Marksa – a to sam često radio – bilo je to jer su mi se njegovi argumenti činili logički neosnovani, ili njegove pretpostavke nejasne ili nerealne, ili zato što nije načinio važne razlike ili kvalifikacije. Marks jeste veliki mislilac, ali je takođe i konfuzan: njegove najbolje ideje moraju se izvlačiti iz njegove uvijene proze, ponekad čak iz besmislenosti u koju su zakopane. Nema sumnje, Marks ima dubinu, ali ne uvijek kako to izgleda njegovim obožavaocima…Marks je…učinio mnogo dobrog i nešto štete. Učinio je dobro proizvodeći sopstvene ideje ili poboljšane vizije ideja drugih ljudi, koje su stvarno prosvjetiteljske, ili koje takvim mogu biti za svakog ko je spreman uložiti trud da ih razabra; a štetu je načinio začaurivši ideje koje su konfuzne i prazne u fraze koje su korišćene široko i stvorile kod ljudi iluziju da misle kada stvarno ne misle.”(J. Plamenatz: Karl Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, str. 317 i 11, 465/466 )

Ono na što je Marks možda i najviše u svome učenju insistirao – preuzimanje sudbine čovjeka u njegove vlastite ruke, da čovjek, gospodar prirode, i u praksi pokaže i realizuje svu svoju raznovrsnu i ogromnu moć u sopstvenu korist, za sopstveno dobro i samoužitak čovječanstva, da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek ugnjeteno, napušteno, prezreno i nedostojno biće, da čovjek nema nikakvog tutora i gospodara nad sobom – to se u istoriji i realizuje, prije svega po broju i sadržaju mogućnosti i šansi koje čovjek početkom 21. vijeka posjeduje da to i ostvari. Ali, u isto vrijeme, pored ovih pozitivnih mogućnosti, čovjek je i umnožio brojne negativne dimenzije tehnološkog, ekonomskog, političkog, naučnog i svakog drugog razvoja koje su se raširile po čitavom globalnom prostoru Planete i prijete da čak i unište jednom za svagda ljudsku zajednicu kao takvu.

 Zametak takvog manihejskog razvoja je bio prisutan i u Marksovo doba i on zbog toga nije bio pesimista i čovjek koji bi se uplašio i povukao iz borbe. I u praktičnom pogledu se ponašao onako kako je to u suštini zapisao i u svojoj teoriji: naime da svaki čovjek posjeduje potencijal jednog slobodnog, uverzalnog, otvorenog, aktivnog i stvaralačkog karaktera ljudskog-društvenog ponašanja i da ga neizostavno treba i mora! upotrijebiti, iskoristiti i realizovati i u neposrednoj društvenoj praksi, ma koliko ona bila otuđena i postvarena. A takva ne može biti nikada u onom stepenu koji bi potpuno zakrilio i onemogućio pogled čovjeka ka svjetlu na kraju tunela, odnosno izlazu iz svih mogućih mistifikacija, neljudskosti i samootuđenja, jer bi u tom slučaju čovjek izgubio svoju vlastitu rodnu bit, svoju samosvijest i sebe kao biće prakse, što mu omogućava da može sagledati razliku između sebe i okoline, pojave i biti, otuđenja i razotuđenja.

 Marksovi ideali, njegove vizije, u najširem smislu, uprkos svemu, ipak se ostvaruju. Nije u pitanju toliko konkretnost i izvjesnost oblika i formi u kojima se oni ostvaruju, već se radi o suštinskim karakteristikama sadržajnosti ciljeva, ideala i nada ka kojima se zbilja čovječanstva tendencijski, naravno ne-pravolinijski, ali svakako konstantno, kreće, upućuje i (pre)oblikuje. Riječ je o odista neizbježnoj temi budućnosti i u politici, i prije svega u njoj. Raspravljajući o njoj, Nikola Tanze govori i o najbitnijim naumima i porukama koje ostaju, poslije svega, iza Marksovog političkog projekta novog društva.

 “Politika će ubuduće moći da se kreće samo kroz pomirenja društva i čoveka, filozofije, idealne vizije sveta sadržane u nekoj koncepciji, i onoga što smo navikli da nazivamo moralom, apsolutnog individualnog zahteva. Jer tim putem će se najzad zapečatiti savez između politike i slobode. Razrešenje njihovog sukoba je, na kraju krajeva, bilo primarno filozofsko pitanje koje se provlačilo kroz vekove. Ono je danas kvasac političkog angažmana koji svakog dana mora otkrivati sve veću slobodu. A da bi bilo tako, sloboda mora postajati sve više politička...

 Od Platona do Makijavelija, od Rusoa do Arona, filozof se ne postavlja izvan odnosa prema državi. Bilo da želi da opovrgne ili potvrdi teorije, da računa sa nesvesnim ili želi da razvija svest, on deluje politički. Kako danas situirati to delovanje? Pre svega – u to valjda nema sumnje – reč je o jednom angažmanu usmerenom ka budućnosti.

 Drugačije rečeno, nije stvar u tome da se restaurira i oplakuje jedna prošlost, već da se nešto gradi na temelju budućnosti. Da bismo se bavili politikom, moramo biti agnostici kada je u pitanju naša budućnost. Ne treba da gledamo ni na ideologije, koje su mrtve i koje usmrte sve što prigrle, ni na teorije o destrukciji subjekta i razbijanju smisla. Ovde ćemo ponovo naići na svetlo-tamno: politički angažman pretpostavlja istovremeno htenje i sumnju, oboje diktirano razumom. Kakva je to sreća nadati se, a ne morati se oslanjati na izvesnost, težiti idealu ne napuštajući stvarnost!

 Naše ponašanje u državi mora imati nekakav smisao. Prvi angažman, fundamentalan za ljude od politike: održati i ojačati samo političko telo, predstavljenog. Nije reč o tome da se u tom cilju hoće njegovo jedinstvo, ideološka usaglašenost ili ‘jednoobraznost’. Nema jedinstvenog društvenog tela bez svesti o zajedništvu i zdravog razuma, bez uverenja koje dele svi građani da se ovde i sada, kroz kolektivnu raspravu, gradi budućnost i da čovek, sam, ne može ništa. A na čoveku od politike je da podstakne takvu svest. Drugi angažman: konkretnu politiku ponovo smestiti u okvire globalnog smisla. Ako građanin više ne razume korisnost i pertinentnost politike, onakve kakva se vodi, to je zato što u njoj ne opaža nikakvo duhovno jedinstvo. A politika, osim ako ne želi da ostavi prostora za obeshrabrenje ili fanatizam, ne bi smela izgubiti sposobnost rasvetljavanja budućnosti, ne u obliku propovedi, već tako što će pokazati da je to angažman svih ljudi kojih se to tiče. Time je omeđen glavni sadržaj političkog angažmana: sloboda, razum i smisao su uslov i cilj politike.”   (podv. N. T.)

 

Zašto Marks već odavno nije mrtav?

 

 Proteklo je već više od stopedeset godina od nastanka Marksove teorije. Mnogo toga se od tada do danas u svijetu i u ljudskom društvu izmijenilo. No, bez obzira što se Marksova “prognoze” po pitanju “predviđanja”, “proricanja” i “hronologije” izgradnje novog društva nijesu obistinila, što i nije njegova osnovna namjera i bit njegove misli, izuzetno je bitno podvući da je Marks zahtijevao više slobode, tzv. “višak” slobode u odnosu na slobodu liberalnog društva (mada o njemu nije rekao nešto relevantnije) i to je ono što predstavlja srž njegovog revolucionarnog naloga i radikalno-kritičkog zahvata. To je ujedno ono što ga čini modernim i produktivnim i danas u odnosu na analizu savremenih globalizacijskih procesa. Da je Marks išao u svojoj analizi i mišljenju ispod slobode liberalizma, on bi već davno odista bio mrtav.

 Nasuprot tome, Marks je smjerao upravo iznad mnogih ograničenja, i to bitnih, slobode liberalnog društva i zato je, bez obzira na samodestrukciju onih formi i sadržaja kojima je mislio da prevaziđe liberalnu slobodu, i dalje aktuelan i savremen mislilac. To priznaju mnogi teoretičari, čak i oni koji smatraju da osim liberalne demokratije ne postoji više ni jedna druga kao neka alternativna ili slična demokratija. Uostalom, kako se ne složiti sa njim? Svaka misao i praksa koja je htjela da totalnom destrukcijom vrijednosti liberalizma izgradi neku “višu” slobodu, jednakost i pravdu, morala je završiti na đubrištu istorije.

                                                 (Nastaviće se)