Jednom riječju, na poprištu te Marksove nove, prave, po prvi put čovjekove vlastite i slobodne Istorije, ostaće čovjek slobodne, proizvodne, stvaralačke, samodjelatne, samopotvrđujuće, razotuđene i razotuđujuće, predmetne i cjelovite, apsolutne rodne biti. Ta rodna bit čovjeka novog društva, po Marksu, ovaplotiće se i samopotvrđivati kao “carstvo nužnosti”, tj. kao racionalno i planski uređena materijalna proizvodnja koja će ostati uvijek proizvodnja koja se vrši nevoljno, nužno i kao osnovna potreba ljudskog opstanka u formi razmjene materije sa prirodom, s jedne strane, i kao “carstvo slobode” s one strane same materijalne proizvodnje, pravo carstvo samopotvrđivanja cjelovite i predmetne rodne biti čovjeka i njegovog slobodnog, razotuđenog i svestrano razvijenog bića.

Da li je Marksova vizija realna?

 Da li je ova Marksova vizija realna? Mnoga pitanja se nameću. Dakako, pitanja kao nužna i samorazumljiva “zamjena” za (ne)mogući odgovor na ovo (ne)moguće pitanje koje lebdi u fantomskom vidu nad jednoj doista, u svojoj najunutarnjijoj biti, sablasnoj, još nikad u istoriji ostvarenoj (a to joj je bio i jeste i dalje suštinski cilj!) Marksovoj teoriji novog društva i čovjekove cjelovite rodne biti, koje Marks upravo zaziva i potražuje jer se do sada nikada u svom punom sjaju i raskrivajućoj biti nijesu pojavili u svom autentičnom, društvenom, ljudskom i razotuđenom bitku.

Bit Marksove vizije o novom društvu i cjelovitoj rodnoj biti novog čovjeka je takve prirode da ona zapravo nužno prekoračuje svaki stvarnosno-otuđeni vid čovjekove egzistencije. Kao takva ona je prije svega duboko umjetničkog i tehničkog karaktera (u smislu grčke tehne kojoj je izvorno pripadala i umjetnost). Marksova potraga za “zlatnim runom” i svjetskoistorijskim i univerzalnim novim društvom kao “novom Atlantidom” koja bi obuhvatala cjelokupnu Zemlju, jeste od one vrste upitnosti kojoj nijedno ljudsko iskustvo (bar do sada!) nije odgovarajuće i koja izvan nje i ne postoji, budući da se do nje ne može ni doći. Jedino adekvatan diskurs Marksovom projektu novog društva je onaj umjetničkog iskustva: “Upravo u umetnosti se vrši upoznavanje nekog iskustva koje se inače ne može upoznati, neke situacije koja je izvan nje nedostupna. U Marksovoj interpretaciji, u ovom slučaju to je otkriće, u neponovljivoj grčkoj umetnosti, ‘detinjstva čovečanstva’. Marksa je u umetnosti interesovalo ono što uglavnom interesuje ljude koji razmišljaju o njoj, naime to kako ona postiže konkretnost, istoričnost – i istovremeno univerzalnost i nadvremenost, kako živi u vremenu i van vremena. S obzirom na to, skoro svaka teorija postojanja sadrži u sebi i teoriju poezije – kao posebnu i izuzetnu formu postojanja.” (Marija Janjion: “Romantizam, revolucija, marksizam”, “Nolit”, Beograd, 1976, str. 27/28) Na ovaj način Marks se vraća svojim izvorima, početku svoje teorijske djelatnosti kada je pisao i poeziju. Svi ovi različiti diskursi su itekako uticali – neki svjesno, neki nesvjesno – na zaokruživanju Marksove teorije o novom društvu.

 Usuđujemo se postaviti samo jedno pitanje. Ono je u skladu sa univerzalnošću, otvorenošću, neizvjesnošću i epohalnošću same Marksove vizije novog društva. Dakle: da li mogu otuđene “bazne” tehničko-proizvodno-radne strukture i otuđene tzv. superstrukture duhovno-ideološke “nadgradnje” u samom procesu svog otuđivanja koji još traje, iz sebe samih (bez obzira na uslove i objektivne i subjektivne koje “imaju” ili se pak na njih pozivaju, očekujući ih, pokušavajući ih stvoriti i slično) same sebe ukinuti – i ne samo sebe same, već i osnovnu, multisubjektnu i bogato razgrađenu i operacionalizovanu mrežu socijalne funkcionalnosti, komunikacije i interakcije (društvenu podjelu rada, golemi i moćni specijalistički upravno-administrativno-tehnokratski, birokratsko-politički i duhovno-intelektualno-”ideološki” aparat moderne poslovno-finansijsko-tržišno-industrijske, zatim društvene i državne, kao i naučno-obrazovno-akademsko-univerzitetske sfere i savremenog društva u cjelini, privatno vlasništvo... ), koju je naslijedilo, dalje razvilo ili pak stvorilo savremeno građansko društvo i moderna uopšte u dosadašnjem istorijskom postajanju – i omogućiti čovjeku (koji sam sebe u ovom procesu mora samoosposobiti u liku svestrano razvijenog bića) kao cjelovitom rodnom subjektu tehnike i proizvoditelju bića iz bitka da stigne u svoj Zavičaj, a to znači da osvoji, oslobodi i samopotvrdi čovječanstvo, Društvo kao svjetsku zajednicu razotuđenih individua i Prirodu koja na ovaj način postaje do kraja humanizovana i preko čovjeka apsolutno samosvjesna?

Marksov odgovor leži u promišljanju tehnike kao univerzalne ljudske, istorijske i društvene prakse preko koje čovjek ispoljava svoju – još uvijek! otuđenu bit u vidu otuđenog rada, Države, politike, ideologije, filozofije, religije, umjetnosti... – cjelovitu i slobodnu, i materijalnu i duhovnu, proizvodnu rodnu suštinu spram prirode, djelatne predmetnosti, drugog čovjeka i sebe samog.Vjeru u moć tehnike da dokrajči eksploataciju, porobljavanje i neslobodu čovjeka, izražavali su i krajnje konzervativni mislioci. Maks Horkhajmer to pokazuje na Šopenhauerovom primjeru: “‘Čovječanstvo na najvišem stupnju…ne potrebuje države’, kaže Šopenhauer. Znao je on i to da izrabljivanje prožimlje povijest kao odlučujući društveni odnos. ‘Siromaštvo i ropstvo…samo su dvije forme, gotovo bi se moglo reći dva imena, iste stvari, čija se bit sastoji u tomu da snage jednog čovjeka najvećim dijelom nisu upotrebljene za njega samoga, nego za druge’. Spriječavanje ‘općosti duhovne kulture ljudskog roda…ručnim radom’, revolucionarna uloga ‘parnih strojeva i elektriciteta’, koje bi jednom mogli dokrajčiti nepravdu i ‘nužnost države’, sve je to posve dobro poznato arhikonzervativnom misliocu, protivnom promjeni. Porast proizvodnih snaga i za njega vodi razvoju ljudi, ublažavanju običaja, nazadovanju sile na veliko i na malo, među narodima i individuama. ‘No, nije ovdje moj cilj pisati utopiju’. Diferencija spram Marxa nalazi se u protivljenju prividno spontanim kolektivnim akcijama, u protimbi buđenju bilo naroda ili proletarijata, a današnjica ga je u tomu potvrdila.” (Max Horkheimer: “Marx danas”, “Marksizam danas”, “Rukovet”, 1-2, Subotica, 1983., str. 64/65)

Vjeru u moć tehnike da dokrajči eksploataciju, porobljavanje i neslobodu čovjeka, izražavali su i krajnje konzervativni mislioci. Maks Horkhajmer to pokazuje na Šopenhauerovom primjeru: “‘Čovječanstvo na najvišem stupnju…ne potrebuje države’, kaže Šopenhauer. Znao je on i to da izrabljivanje prožimlje povijest kao odlučujući društveni odnos. ‘Siromaštvo i ropstvo…samo su dvije forme, gotovo bi se moglo reći dva imena, iste stvari, čija se bit sastoji u tomu da snage jednog čovjeka najvećim dijelom nisu upotrebljene za njega samoga, nego za druge’. Spriječavanje ‘općosti duhovne kulture ljudskog roda…ručnim radom’, revolucionarna uloga ‘parnih strojeva i elektriciteta’, koje bi jednom mogli dokrajčiti nepravdu i ‘nužnost države’, sve je to posve dobro poznato arhikonzervativnom misliocu, protivnom promjeni. Porast proizvodnih snaga i za njega vodi razvoju ljudi, ublažavanju običaja, nazadovanju sile na veliko i na malo, među narodima i individuama. ‘No, nije ovdje moj cilj pisati utopiju’. Diferencija spram Marxa nalazi se u protivljenju prividno spontanim kolektivnim akcijama, u protimbi buđenju bilo naroda ili proletarijata, a današnjica ga je u tomu potvrdila.” (Max Horkheimer: “Marx danas”, “Marksizam danas”, “Rukovet”, 1-2, Subotica, 1983., str. 64/65)

Marks je pisao o industriji, o proizvodnim snagama, tj. o tehnici kao o jednoj jedinoj istoriji i onom najbitnijem što je u vezi sa čovjekovim bitkom: “... Historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije, otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data čovjekova psihologija... dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer se – krećući se unutar otuđenja – shvaćalo samo opće čovjekovo postojanje, religiju, ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost, literaturu itd., kao ozbiljnost čovjekovih suštinskih snaga, i kao akte ljudskoga roda... “  

“Među marksistima Druge i Treće internacionale vladale su, u različitim varijantama, uglavnom dvije od triju... koncepcija nauke i tehnike. Ponekad su nauka i tehnika shvaćane kao nešto inherentno progresivno, pa čak i ‘socijalističko’, a ponekad (mnogo češće) kao nešto što samo po sebi nije ni dobro ni loše, nego može imati svoju lošu (kapitalističku) i dobru (socijalističku) upotrebu. Treće... shvaćanje, ono po kojem tehnika i nauka same po sebi mogu biti loše i ugrožavati čovjeka, odbacivano je kao reakcionaran apologetski pokušaj da se štetne posljedice buržoaske zloupotrebe nauke i tehnike prebace na samu nedužnu nauku i tehniku.” (G. Petrović: “Odabrana dela”, III, “Nolit-Naprijed”, Beograd-Zagreb, 1986, str. 333).

Kostas Akselos: piše: ''Naturalizam, humanizam, socijalizam-komunizam zasnovani su na apsolutnoj produktivnosti, praktičnoj djelatnosti, preobraziteljskoj praksi – jednom riječju, na Tehnici. Tehnika se ne da svesti na mašine i na ograničenu industrijsku proizvodnju. Ona je pokretačka snaga istorije, sila koja preobraća prirodu u istoriju, pokretač kretanja univerzalne istorije. Zato je ona u isti mah i polazište i odredište (sa koga se opet polazi). Ona je temelj naturalizma, humanizma, socijalizma i komunizma; ona prvobitno bijaše nedovoljno razvijena, onase zatim otuđivala i otuđivala je, ona će biti integralno oslobođena. Vladavina (osvajačkog) izmirenja čovjeka sa samim sobom i sa svojim svijetom biće vladavina postignutog tehnicizma...

 Marks, ‘posljednji filozof’ i mislilac tehnike, nudi nam mišljenje u svem njegovom bogatstvu i u svoj njegovoj bijedi. Daje nam da promišljamo sve ono što – zahvaljujući njemu iskrsava kao problem i pitanje. Bogatstvo njegova mišljenja uključuje i pitanja na koja on nije mislio, a koja se nama prikazuju i nameću se našem mišljenju. Kroz Marksovu misao iskrsava bogatstvo (i bijeda) onoga o čemu on nije mislio. U svjetlu onoga što je neki mislilac vidio, mi sami možemo sagledavati šupljine i pukotine u njegovoj misli i u onome što nam preostaje da uvidimo. Što je misao dublja i bogatija, to ona sadrži više nesređenih i otvorenih pitanja, koja kao takva prije nje nisu postojala. Marks je otpočeo da promišlja tehniku. Nama je dodijeljeno da sad mislimo i iskušavamo osvajačku, planetarnu tehniku.”  (podv. K. A.)

                                   (Nastaviće se)