Dr Goran Sekulović
MARKS APOSTOL SLOBODE I(LI) ROPSTVA (VI)
Jednom riječju, na poprištu te Marksove nove, prave, po prvi
put čovjekove vlastite i slobodne Istorije, ostaće čovjek slobodne, proizvodne,
stvaralačke, samodjelatne, samopotvrđujuće, razotuđene i razotuđujuće,
predmetne i cjelovite, apsolutne rodne biti. Ta rodna bit čovjeka novog
društva, po Marksu, ovaplotiće se i samopotvrđivati kao “carstvo nužnosti”, tj.
kao racionalno i planski uređena materijalna proizvodnja koja će ostati uvijek
proizvodnja koja se vrši nevoljno, nužno i kao osnovna potreba ljudskog
opstanka u formi razmjene materije sa prirodom, s jedne strane, i kao “carstvo
slobode” s one strane same materijalne proizvodnje, pravo carstvo
samopotvrđivanja cjelovite i predmetne rodne biti čovjeka i njegovog slobodnog,
razotuđenog i svestrano razvijenog bića.
Da li je Marksova vizija realna?
Da li je ova Marksova
vizija realna? Mnoga pitanja se nameću. Dakako, pitanja kao nužna i
samorazumljiva “zamjena” za (ne)mogući odgovor na ovo (ne)moguće pitanje koje
lebdi u fantomskom vidu nad jednoj doista, u svojoj najunutarnjijoj biti,
sablasnoj, još nikad u istoriji ostvarenoj (a to joj je bio i jeste i dalje
suštinski cilj!) Marksovoj teoriji novog društva i čovjekove cjelovite rodne
biti, koje Marks upravo zaziva i potražuje jer se do sada nikada u svom punom
sjaju i raskrivajućoj biti nijesu pojavili u svom autentičnom, društvenom,
ljudskom i razotuđenom bitku.
Bit Marksove vizije o novom društvu i cjelovitoj rodnoj biti
novog čovjeka je takve prirode da ona zapravo nužno prekoračuje svaki
stvarnosno-otuđeni vid čovjekove egzistencije. Kao takva ona je prije svega
duboko umjetničkog i tehničkog karaktera (u smislu grčke tehne kojoj je izvorno
pripadala i umjetnost). Marksova potraga za “zlatnim runom” i
svjetskoistorijskim i univerzalnim novim društvom kao “novom Atlantidom” koja
bi obuhvatala cjelokupnu Zemlju, jeste od one vrste upitnosti kojoj nijedno
ljudsko iskustvo (bar do sada!) nije odgovarajuće i koja izvan nje i ne
postoji, budući da se do nje ne može ni doći. Jedino adekvatan diskurs
Marksovom projektu novog društva je onaj umjetničkog iskustva: “Upravo u
umetnosti se vrši upoznavanje nekog iskustva koje se inače ne može upoznati,
neke situacije koja je izvan nje nedostupna. U Marksovoj interpretaciji, u ovom
slučaju to je otkriće, u neponovljivoj grčkoj umetnosti, ‘detinjstva
čovečanstva’. Marksa je u umetnosti interesovalo ono što uglavnom interesuje ljude
koji razmišljaju o njoj, naime to kako ona postiže konkretnost, istoričnost – i
istovremeno univerzalnost i nadvremenost, kako živi u vremenu i van vremena. S
obzirom na to, skoro svaka teorija postojanja sadrži u sebi i teoriju poezije –
kao posebnu i izuzetnu formu postojanja.” (Marija Janjion: “Romantizam,
revolucija, marksizam”, “Nolit”, Beograd, 1976, str. 27/28) Na ovaj način Marks
se vraća svojim izvorima, početku svoje teorijske djelatnosti kada je pisao i
poeziju. Svi ovi različiti diskursi su itekako uticali – neki svjesno, neki
nesvjesno – na zaokruživanju Marksove teorije o novom društvu.
Usuđujemo se
postaviti samo jedno pitanje. Ono je u skladu sa univerzalnošću, otvorenošću,
neizvjesnošću i epohalnošću same Marksove vizije novog društva. Dakle: da li
mogu otuđene “bazne” tehničko-proizvodno-radne strukture i otuđene tzv.
superstrukture duhovno-ideološke “nadgradnje” u samom procesu svog otuđivanja
koji još traje, iz sebe samih (bez obzira na uslove i objektivne i subjektivne
koje “imaju” ili se pak na njih pozivaju, očekujući ih, pokušavajući ih stvoriti
i slično) same sebe ukinuti – i ne samo sebe same, već i osnovnu,
multisubjektnu i bogato razgrađenu i operacionalizovanu mrežu socijalne
funkcionalnosti, komunikacije i interakcije (društvenu podjelu rada, golemi i
moćni specijalistički upravno-administrativno-tehnokratski, birokratsko-politički
i duhovno-intelektualno-”ideološki” aparat moderne
poslovno-finansijsko-tržišno-industrijske, zatim društvene i državne, kao i
naučno-obrazovno-akademsko-univerzitetske sfere i savremenog društva u cjelini,
privatno vlasništvo... ), koju je naslijedilo, dalje razvilo ili pak stvorilo
savremeno građansko društvo i moderna uopšte u dosadašnjem istorijskom
postajanju – i omogućiti čovjeku (koji sam sebe u ovom procesu mora
samoosposobiti u liku svestrano razvijenog bića) kao cjelovitom rodnom subjektu
tehnike i proizvoditelju bića iz bitka da stigne u svoj Zavičaj, a to znači da
osvoji, oslobodi i samopotvrdi čovječanstvo, Društvo kao svjetsku zajednicu
razotuđenih individua i Prirodu koja na ovaj način postaje do kraja
humanizovana i preko čovjeka apsolutno samosvjesna?
Marksov odgovor leži u promišljanju tehnike kao univerzalne
ljudske, istorijske i društvene prakse preko koje čovjek ispoljava svoju – još
uvijek! otuđenu bit u vidu otuđenog rada, Države, politike, ideologije,
filozofije, religije, umjetnosti... – cjelovitu i slobodnu, i materijalnu i
duhovnu, proizvodnu rodnu suštinu spram prirode, djelatne predmetnosti, drugog
čovjeka i sebe samog.Vjeru u moć tehnike da dokrajči eksploataciju,
porobljavanje i neslobodu čovjeka, izražavali su i krajnje konzervativni mislioci.
Maks Horkhajmer to pokazuje na Šopenhauerovom primjeru: “‘Čovječanstvo na
najvišem stupnju…ne potrebuje države’, kaže Šopenhauer. Znao je on i to da
izrabljivanje prožimlje povijest kao odlučujući društveni odnos. ‘Siromaštvo i
ropstvo…samo su dvije forme, gotovo bi se moglo reći dva imena, iste stvari,
čija se bit sastoji u tomu da snage jednog čovjeka najvećim dijelom nisu
upotrebljene za njega samoga, nego za druge’. Spriječavanje ‘općosti duhovne
kulture ljudskog roda…ručnim radom’, revolucionarna uloga ‘parnih strojeva i
elektriciteta’, koje bi jednom mogli dokrajčiti nepravdu i ‘nužnost države’,
sve je to posve dobro poznato arhikonzervativnom misliocu, protivnom promjeni.
Porast proizvodnih snaga i za njega vodi razvoju ljudi, ublažavanju običaja,
nazadovanju sile na veliko i na malo, među narodima i individuama. ‘No, nije
ovdje moj cilj pisati utopiju’. Diferencija spram Marxa nalazi se u
protivljenju prividno spontanim kolektivnim akcijama, u protimbi buđenju bilo
naroda ili proletarijata, a današnjica ga je u tomu potvrdila.” (Max
Horkheimer: “Marx danas”, “Marksizam danas”, “Rukovet”, 1-2, Subotica, 1983.,
str. 64/65)
Vjeru u moć tehnike da dokrajči eksploataciju, porobljavanje
i neslobodu čovjeka, izražavali su i krajnje konzervativni mislioci. Maks
Horkhajmer to pokazuje na Šopenhauerovom primjeru: “‘Čovječanstvo na najvišem
stupnju…ne potrebuje države’, kaže Šopenhauer. Znao je on i to da izrabljivanje
prožimlje povijest kao odlučujući društveni odnos. ‘Siromaštvo i ropstvo…samo
su dvije forme, gotovo bi se moglo reći dva imena, iste stvari, čija se bit
sastoji u tomu da snage jednog čovjeka najvećim dijelom nisu upotrebljene za
njega samoga, nego za druge’. Spriječavanje ‘općosti duhovne kulture ljudskog
roda…ručnim radom’, revolucionarna uloga ‘parnih strojeva i elektriciteta’,
koje bi jednom mogli dokrajčiti nepravdu i ‘nužnost države’, sve je to posve
dobro poznato arhikonzervativnom misliocu, protivnom promjeni. Porast
proizvodnih snaga i za njega vodi razvoju ljudi, ublažavanju običaja,
nazadovanju sile na veliko i na malo, među narodima i individuama. ‘No, nije
ovdje moj cilj pisati utopiju’. Diferencija spram Marxa nalazi se u
protivljenju prividno spontanim kolektivnim akcijama, u protimbi buđenju bilo
naroda ili proletarijata, a današnjica ga je u tomu potvrdila.” (Max
Horkheimer: “Marx danas”, “Marksizam danas”, “Rukovet”, 1-2, Subotica, 1983.,
str. 64/65)
Marks je pisao o industriji, o proizvodnim snagama, tj. o
tehnici kao o jednoj jedinoj istoriji i onom najbitnijem što je u vezi sa
čovjekovim bitkom: “... Historija industrije i nastalo predmetno postojanje
industrije, otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data
čovjekova psihologija... dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s
čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer se –
krećući se unutar otuđenja – shvaćalo samo opće čovjekovo postojanje, religiju,
ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost,
literaturu itd., kao ozbiljnost čovjekovih suštinskih snaga, i kao akte
ljudskoga roda... “
“Među marksistima Druge i Treće internacionale vladale su, u
različitim varijantama, uglavnom dvije od triju... koncepcija nauke i tehnike.
Ponekad su nauka i tehnika shvaćane kao nešto inherentno progresivno, pa čak i
‘socijalističko’, a ponekad (mnogo češće) kao nešto što samo po sebi nije ni
dobro ni loše, nego može imati svoju lošu (kapitalističku) i dobru
(socijalističku) upotrebu. Treće... shvaćanje, ono po kojem tehnika i nauka
same po sebi mogu biti loše i ugrožavati čovjeka, odbacivano je kao reakcionaran
apologetski pokušaj da se štetne posljedice buržoaske zloupotrebe nauke i
tehnike prebace na samu nedužnu nauku i tehniku.” (G. Petrović: “Odabrana
dela”, III, “Nolit-Naprijed”, Beograd-Zagreb, 1986, str. 333).
Kostas Akselos: piše: ''Naturalizam, humanizam,
socijalizam-komunizam zasnovani su na apsolutnoj produktivnosti, praktičnoj
djelatnosti, preobraziteljskoj praksi – jednom riječju, na Tehnici. Tehnika se
ne da svesti na mašine i na ograničenu industrijsku proizvodnju. Ona je
pokretačka snaga istorije, sila koja preobraća prirodu u istoriju, pokretač
kretanja univerzalne istorije. Zato je ona u isti mah i polazište i odredište
(sa koga se opet polazi). Ona je temelj naturalizma, humanizma, socijalizma i komunizma;
ona prvobitno bijaše nedovoljno razvijena, onase zatim otuđivala i otuđivala
je, ona će biti integralno oslobođena. Vladavina (osvajačkog) izmirenja čovjeka
sa samim sobom i sa svojim svijetom biće vladavina postignutog tehnicizma...
Marks, ‘posljednji
filozof’ i mislilac tehnike, nudi nam mišljenje u svem njegovom bogatstvu i u
svoj njegovoj bijedi. Daje nam da promišljamo sve ono što – zahvaljujući njemu
iskrsava kao problem i pitanje. Bogatstvo njegova mišljenja uključuje i pitanja
na koja on nije mislio, a koja se nama prikazuju i nameću se našem mišljenju.
Kroz Marksovu misao iskrsava bogatstvo (i bijeda) onoga o čemu on nije mislio.
U svjetlu onoga što je neki mislilac vidio, mi sami možemo sagledavati šupljine
i pukotine u njegovoj misli i u onome što nam preostaje da uvidimo. Što je
misao dublja i bogatija, to ona sadrži više nesređenih i otvorenih pitanja,
koja kao takva prije nje nisu postojala. Marks je otpočeo da promišlja tehniku.
Nama je dodijeljeno da sad mislimo i iskušavamo osvajačku, planetarnu
tehniku.” (podv. K. A.)
(Nastaviće
se)
0 Komentara