U fokusu

Goran Sekulović

Događaj se već dogodio!

Feb 14, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

O zlu e ovđe, u ovoj kolumni, riječ i o nekim njegovim aktuelnim pojavnim fenomenima u nas i u suśedstvu. Tomovi literature u književnosti, psihologiji, antropologiji, filozofiji i u mnogim drugim društvenim naukama poručuju da su zlo i dobro nerazdvojni i isprepletani u tolikoj mjeri da su jedan drugom najvjerniji saputnici i suputnici, a po ontološkom i sudbinskom, vremensko-smrtno-ograničeno-konačnom ustrojstvu svijeta čini se i definitivno – sapatnici! Naravno, to se prije svega odnosi na čovjeka. Śetimo se samo Njegoša i njegovih stihova: ‘’Mi smo iskra u smrtnu prašinu,/Mi smo luča tamom obuzeta.” Svjetski putnik, srpski književnik, advokat,  bibliofil, Viktor Lazić, kaže da za jednu sektu u Iraku zlo ne postoji, to je ljudska a ne prirodna stvar. Jedan anđeo je plakao 7.000 godina zbog zla u svijetu i vatra pakla je potpuno uništena od suza, pakao, dakle, ne postoji.

Crnogorci su se uvjerili toliko puta u istoriji da pakao i te kako postoji. Kakav je njihov odgovor bio sa pozicije dobra kao suprotnosti zlu? Njegoš poručuje: Zlo zlu činjeti – tu zla nema nikakvoga! Marko Miljanov, pak, ne želi takav Njegošev etički komoditet, već se pomoću univerzalne etičke kategorije dobročinstva potpuno oslobađa zla. Njegoš i Marko žive i djeluju u različitim istorijskim, političkim i društvenim okolnostima. Uz to Njegoš je gospodar i državnik, a Marko tada pisac koji se bio već potpuno povukao iz javnog života. On shvata, poput Marksa i njegovog stava o grčkom epu kao neprikosnovenoj i neponovljivoj paradigmi grčke umjetnosti, da su crnogorski multietnički, multivjerski i multikulturalni primjeri čojstva i junaštva takođe jedinstveni, autentični i neponovljivi. Oni su se mogli pojaviti samo u određenom dobu istorije i u određenom geografskom prostoru, u određenoj društvenoj, vojnoj, političkoj, civilizacijskoj konstelaciji, te kao takvi više se nikada ne mogu desiti i ponoviti. Zato Marko i hoće i želi da se oni sačuvaju, jer je svjestan ako ih ne zapiše i ostavi u nasljeđe generacijama koje dolaze, da će se za vazda izgubiti kao da nijesu nikada ni postojali.

No, ne može se reći da je Njegošev stav: Zlo zlu činjeti – tu zla nema nikakvoga!, samo čisti i puki makijavelizam prakse. Naprotiv, njegov stav kao izraz, uopštavanje i sinteza prakse čiji je bio nosilac kao državnik i gospodar Crne Gore, bio je nesumnjivo plod jedne, onovremene, tadašnje posebne istorijske situacije i konstelacije odnosa društvenih, političkih, državnih i vojnih snaga i moći kako unutar Crne Gore tako i van nje. Jednostavno to je bio izraz i nužnosti, ali i slobode vremena u kojemu je Njegoš živio i djelovao, vremena i doba tadašnje Crne Gore kao i položaja koji je zauzimao kao njen apsolutni vladar, vrhovnik i gospodar, a time i čovjek sa nesumnjivo najvećom odgovornošću za sudbinu naroda, države, vjere, crkve i istorijskog pamćenja na njegovu pojavu, bitisanje, budućnost i civilizacijsku misiju u svijetu i među svim narodima i zemljama. U ovom smislu Njegošev stav nije moguće objasniti čak ni poznatim sintagmama o zlu kao neminovnom i nužnom fenomenu u određenom trenutku radi odbrane dobra kao takvoga, tj. da je zlo u funkciji zapravo samog dobra, odnosno da je zlo u takvim slučajevima uvijek na djelu zbog tzv. ''viših interesa'', što se kao makijavelizam često i dan-danas koristi u međunarodnim odnosima.

Marko Miljanov je zapisao da je riječ ljudska stigla i u pakao. O tome, između ostalih, potresno ‘’śedoči’’ i Danilo Kiš, potomak Markov ne samo etnički već i etički! Povodom Kišove smrti, Borislav Pekić je napisao tekst: ‘’Danilo ili Život kao bol''. Podśećajući se Pekića povodom devedesetpet godina od njegovog rođenja, mogli bi analogno reći: Pekić ili Život kao odložena smrt. ''Pekić je stalno ponavljao da će umreti u šezdesetoj i zaista nije dugo živeo posle svog šezdesetog rođendana. Boraveći kao mlad čovek u zatvoru, tamo je zaradio tuberkulozu. Čitavog života je ponavljao da će umreti od raka pluća. Kad god je, pre nego što je bolest bila otkrivena, išao na lekarske kontrole, bivao je zapanjen kad mu ništa nisu nalazili.'' (Ljiljana Pekić).

Učestvovao je Pekić u slamanju (političkog, autokratskog) zla više puta. U mladosti je i robijao zbog toga, a pred smrt je pokušao i, uprkos svemu, i uspio da oslobođenju od tog, doduše nešto mekšeg, komunističkog totalitarizma, da svoj upečatljiv i kreativan doprinos jednog u najboljem smislu aristokratskog i pravog građanina svijeta, dakle, sa uistinu naprednim, građanskim, evropskim i civilizacijskim obzorjem, pa dakle treba li reći i demokratskim, liberalnim i prosvjetiteljskim ruhom i vrijednostima. Nije uspio, pobijedio je nacionalizam najgore vrste, šovinizam i klerofašizam. On je čak izgubio izbornu trku za poslanika od direktnog konkurenta Vojislava Šešelja, duhovnog oca sadašnjeg autokratskog vođe i diktatora Srbije i tzv.''srpskog sveta''. Taj podatak govori o stanju svijesti početkom devedesetih godina u Srbiji i u regionu, a veličanstvena aktuelna studentska i građanska pobuna u toj suśednoj zemlji govori nam, između ostalog, da Pekićeva nastojanja nijesu bila bespredmetna i uzaludna. Znao bi Pekić đe mu je mjesto i danas, naime u najplemenitijoj studentskoj i građanskoj pobuni i protestu, kao što bi znao i u času kad se slamala Miloševićeva diktatura. To nam pokazuje da se ni jedna plemenita i opštem dobru okrenuta energija ne rasipa besciljno i nikada ne (iz)gubi posve, pa neće ni aktuelne studentske i građanske pobune i blokade u Crbiji i u Crnoj Gori.

Neđe početkom devedesetih u grotlu novog pakla na ovdašnjim prostorima zapisao sam (a nedavno pronašao) sljedeće: ‘’Da li smo bili hipnotisani količinom zla koja je pokuljala iz, činilo nam se, sterilizovane i vječno idilične stvarnosti?! Vodili su nas sa pionirskim maramama, u goranskim i izviđačkim četama, u omladinskim radnim brigadama… – u muzeje još nesahranjenih i neposvećenih, na svježe zatravnjena, netom prije toga zaravnjena i zatamnjena! ratišta i stratišta, kao na praistorijska arheološka nalazišta.

Zlo je, međutim, dobro odgojeno, sa ritmom noći i tajnim  moćima!, bilo sasvim, čak odveć živo i zdravo i potpuno spremno za rasplod s fantastičnim učincima! Raslo je konstantno nesmetano pod okriljem naše sveukupne zaštite bezdna beznadnog (ne)duha i karatame istorijskog laguma sasvim lišenog śećanja!’’ (‘’Da li smo bili…’’).

Jeste, zlo je (bilo) nahrupilo, nažalost umnogome i ostalo!? Pri tome, i onda i danas, obilato, pomognuto od onih kojima bi morala biti sveta, najsvetija obaveza da kao ‘’blaženi bozi’’ na zemlji ‘’poštuju pravdu i ljudska poštena dela’’, a ne da podstiču nasilja i zla svakojakih vrsta. Slavni srpski helenista Miloš N. Đurić je pisao: ‘’Ne bi se moglo uzeti za slučajnost što se samo u ‘Odiseji’ pojavljuje riječ ‘bogobojažljiv’. Moralniji bogovi nijesu drugo nego slika razvijenije moralne svijesti u ljudi… ‘Ali nasilja ljutog ne podnose blaženi bozi, nego poštuju pravdu i ljudska poštena dela.’…Još u staroj Heladi, došlo je do preobražavanja bogovskog ideala: bogovi više ne prete – govori se o nebeskom daru bogova i o blaženim bozima.’’ Ovđe se prijetilo i prijeti i dalje itekako, śetimo se da su, između ostsaog, Crnogorci zakivani za Vezirov most, a i nedavno im je priprijećeno da se s njima, ako se ne opamete, može postupati kao i sa Turcima.

Pekić  u jednom od tomova ‘’Zlatnog runa’’ (VII-om tomu koji je metafora kritike upravo svakog nasilja, zla i totalitarizma), prikazuje mehanizam autokratskog vladanja. Pokornost se dugo uči. Počinje se sa vjernošću vođi, zatim dolazi do rađanja sumnji (i njih u vođu i vođe u njih) i na kraju do otpora. To je alegorija o usponu autokratskog vođe, diktatora, njegovom vladanju i neminovnom padu. Pekić daje cijeli unutrašnji proces preobražaja nekada samo jednog od više njih, ili od više jednakih u kolektivu, u samovoljnog vođu, neprikosnovenog lidera i autokratu. Na kraju dolazi do poistovjećivanja vođe sa zemljom i državom. Država to sam ja! ‘’Sada je on (Argo) država!’’ (str. 430, VII tom ‘’Zlatnog runa’’). Tu je cijeli spektar diktature: Cilj opravdava sredstvo (424. str.), zajednica i odanost i njemu (vođi) i Runu kao imaginarnom ‘’vrijednosnom’’ uporištu za mit o vođi (str. 438), vođi koji se mijenja postepeno u obogotvoreni idealitet (str. 434.) Ko je protiv vođe, odnosno i bukvalno njegove stranke i partije, taj je i protiv države! Kontraproduktivno je to i za stranku i partiju, pokret bilo koji, ali naravno i za vođu. Primjera je za to prepun svijet, pa ni Crna Gora nije izuzeta, naprotiv! Idealan teren za ovu boljku je odsustvo kritičkog duha, pa raduje to što su studenti iz ‘’Kamo śutra’’ kritički nastrojeni prema svim političkim subjektima – i samo tako treba da nastave ako žele da budu korektiv i budno oko svake neodgovorne vlasti (odnosno partitokratije kao najvećeg zla u Crnoj Gori) koja će se uvijek u određenoj, manjoj ili većoj, mjeri u praksi i u životu pojavljivati ma koje je stranke sačinjavali – a svi su bili i vlast i opozicija i nijedan subjekat od njih nije zadovoljio demokratske standarde. U jednoj od ranijih kolumni sam se zapitao: ‘’Ko će Vučiću reći NE?’’, misleći na vlast u Crnoj Gori i na svo zlo anticrnogorskog i antievropskog klerofašizma u Crnoj Gori i njenih velikosrpskih stranaka – dakako i vlasti i aktuelne vrhuške SPC-a u našoj zemlji kao njene centrale – koji je neko vrijeme pritajen ‘’čučao’’ i čekao ‘’pogodan čas’’ i dočekao litije kao sredstvo da se dočepa vlasti nakon 30. avgusta 2020.g.

Nema sumnje da su ovđe vjekovi tame mita pretvarani u školske časove, lekcije i ‘’spoznaju’’ svjetlosti, pokretača, progresa istorije, dakle, samim tim naravno pogrešnu i bezuspješnu, kontraproduktivnu i (auto)destruktivnu. No, tu je Događaj – bitak, biće, za francuskog filozofa Alana Badjua. Savršenog Ništa nema, Savršeno Nešto ne postoji. Ali, postoji, dakle, Događaj! Uvijek neki subjekat, neka snaga, neka borba (’’Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može…’’), neki proboj, neka energija, neki novi združeni i kolektivni i ličnosni, personalni momenat, ima ulogu, bez obzira da li je u pitanju kreacionistička ili evolucionistička teorija, uvijek je bitan neki novum, neki ''revolucionarni'' događaj, ''iznenadni udar'', neki kvalitet, neka iskra (‘’Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala…’’), bio to Božiji ili ljudski pečat, neka faza ili ''teza'' je prelomna (Bertrand Rasel), u nekom trenutku zahvaljujući sklopu okolnosti, sazrelosti materije ili duha, desi se Događaj. I bi, dakle, riječ, djelo, i zborenje i tvorenje, i etika i poetika, svjetlost, istina, dobro. Toliko jaki da se zlo, ma koliko opasno i nepredvidivo u svojoj neodgovornoj i slijepoj nakani da (se) možda proizvede i još veće i tragičnije zlo, jednostavno kad-tad mora povući pred njima, uprkos bezuspješnim pokušajima da targetirajući studente i mlade, budućnost svake zemlje i države, odbrane svoje neodgovorno, voluntarističko, politikantsko i nedemokratsko ponašanje. Događaj se već dogodio!