Marks poručuje da će čovjek sve do komunističkog društva ostati ograničen na jedan isključivi krug djelovanja i rada, u skladu sa društvenom podjelom rada, privatnim vlasništvom i drugim temeljnim kategorijama “nacionalno-ekonomskog bogatstva i bijede”, jednom riječju u skladu sa sveukupnim otuđenjem čovjeka koje iz svih njih, tj. iz epohe građanske proizvodnje života, proističe i rezultira. Reklo bi se da iz svega ovoga proističe jedno temeljno određenje: razotuđenje se ne može pojaviti dok postoji otuđenje, odnosno dok se ono iz temelja, iz korijena, radikalno, posvemašnje, apsolutno, ne odstrani i ne istrijebi. Čini se da je riječ je o kategorijama, društvenim stanjima i odnosima koji se međusobno apsolutno isključuju i potiru.

 Ipak, sjetimo se Marksovog zapažanja: “Um je uvijek egzistirao, samo ne uvijek u umnom obliku.”  Dakle – razotuđenje, sloboda je i do sada postojala, ali ne uvijek u slobodnom, razotuđenom obliku i sadržaju. U isto vrijeme postoje i djeluju i um i neum, i sloboda i nesloboda, i otuđenje i razotuđenje. Da čovjek nije slobodno biće, on ne bi mogao postati ni neslobodno ni otuđeno. Tek kao slobodan, čovjek se i može otuđiti od samog sebe. “... Biće koje je sposobno za slobodu i stvaralaštvo samim tim je sposobno i za otuđenje od njih. Drugim riječima, “kreativnost” i “nekreativnost” dva su modusa bivstvovanja kreativnog bića.”  

 Naravno, postoje granice objektivirane u nemogućnosti apsolutne dezalijenacije, apsolutne realizacije čovjekove cjelovite i slobodne rodne biti i apsolutno i totalno razvijenog čovjeka. “Apsolutna dezalijenacija bila bi moguća samo kada bi čovječnost bila nešto što je jednom zauvijek dano i nepromjenljivo. Nasuprot pristalicama apsolutne dezalijenacije možemo... tvrditi da je moguća samo relativna dezalijenacija. Alijenacija se ne može iskorijeniti jednom zauvijek jer ljudska ‘bit’ ili ‘priroda’ nije ništa statično i dano što se može realizirati jednom zauvijek. Ali moguće je stvoriti u osnovi neotuđeno društvo koje bi stimuliralo razvoj neotuđenih, doista ljudskih pojedinaca.”  Svestrano, totalno razvijeni čovjek je razotuđeni, slobodni pojedinac koji se ostvaruje i realizuje, odjelovljuje, kao slobodno i kreativno biće prakse. Marksov pojam cjelovito razvijenog čovjeka kome je potreban totalit ljudskog, društvenog samopotvrđivanja tako se iskazuje kao nesvodivost, otvorenost i autentičnost oslobađajuće prakse dosadašnjeg čovjeka i dosadašnje istorije u svakodnevno-životnoj, revolucionarnoj potrazi za svojim ljepšim, umnijim, slobodnijim, razotuđenijim i humanijim likom kao (naj)višim vidom ljudskog, očovječenog bivstvovanja uopšte.

 Sva ova određenja, međutim, nimalo ne zatvaraju temu cjelovitog rodnog čovjeka, svestrano slobodnog i totalno kreativnog i razvijenog bića koje je kao takvo bit, cilj i sadržaj Marksovog političkog (i, naravno, ne samo političkog) projekta novog društva. Naprotiv. Bitna otvorenost ovog Marksovog projekta negira mogućnost njegovog zatvaranja i olakog i dogmatskog, nekritičkog usvajanja. Uz to, temeljno otvorena, budućnosna i ne-zaključena suština i priroda čovjeka, takođe, onemogućava da se ovdje stavi tačka. U propitivanju ovih njegovih ključnih humanističkih ideja ni Marks nam ne može mnogo pomoći.

 “Iz Marksovih riječi nećemo dobiti baš neka velika otkrića o cjelovitom rodnom čovjeku koji se samo otuđivao dok je razvijao onu proizvodnu tehniku što mu je omogućila i iznudila njegovu tekovinu i – kad se potpuno razvila – dopustila da se potvrdi kao cjelovit čovjek. Čovjekova cjelovitost smješta se u onom budućem. Cjeloviti čovjek ne bi više bio otuđen, prevazišao bi sve što ga razdire. Mada cjelovitog rodnog čovjeka ne treba razumijevati naivno i olako, već na njega gledati kao na totalnu otvorenost prema svemu što jest i što se čini čovjekom i za čovjeka u istorijskom postajanju vremena, ipak Marksov rodni čovjek izaziva podsmijeh. Osim toga, imamo pravo kada se pitamo je li Marksov zahtjev za čovjekom koji će prevladati sva svoja otuđenja i sva otuđenja uopšte, da bi cjelovito stekao samog sebe i svijet, - i sam ideološki zahtjev. A takođe imamo pravo kada mislimo da taj zahtjev i sam predstavlja neko ‘otuđenje’, tim apstraktnije i iluzornije ‘otuđenje’ što ono pretenduje da okončava svako otuđenje.

 Može li čovjek prestati da bude ‘totalno’ razdrt, uvijek nezadovoljen, duboko nezadovoljan? Može li prestati da biva pobuđivan negativitetom? Mogu li se antropološka, ljudska, egzistencijalna otuđenja ikako dovesti do cjelovitog ukidanja osim ukidanjem samog čovjeka?

 Marksov zahtjev za cjelovitim čovjekom ludo je optimističan. On je širok i plemenit i traži da se ljudi posvete neodređeno otvorenom zadatku. Bez pogovora. Međutim, rodni čovjek o kome Marks priča izgleda jadno i treba priznati: jezik mu je siromašan, misao mu se ovjesila o praksu, ljubav i smrt mu ne predstavljaju problem, već se guraju u proces reprodukcije i u niz pokoljenja koja dolaze jedna iza drugih. S jedne strane... sa druge strane... , - eto tipa mišljenja koji je Marks žigosao kao eklektičan, mediokritetski, kolebljiv, sitnoburžoaski. No, zar nije ‘sitnoburžoasko’ i poimanje čovjeka koje Marks skicira? Ne bi li kraj vladavine lijepih tragičnih individualnosti i velikih ljudi, na jednoj strani, i emancipovanje radnika, na drugoj, sve doveli do sveopšte prosječnosti u svjetskom sivilu?

 Nipošto nije dovoljno kazati da će čovjek biti rodan i cjelovit – budući da po svojoj biti takav i jest – da bi mogao zaobljesnuti na svjetlosti bitka u postajanju otvorene cjeline. Marksov fanatizam jedinstva i cjeline loše prikriva, to jest ne prikriva nikako, smisao u kome se jedinstvo cjeline razumijeva. Čovjek koji se naziva cjelovitim u stvari je ‘praktični materijalist’, ‘komunistički materijalist’, čovjek koji razvija politehničku djelatnost i ravnodušno izvodi raznovrsne i različite radove. Biće ‘totalnog’ čovjeka u potpunosti se preliva u tehniku i praksu, u čulnu i materijalnu djelatnost, realnu i zbiljsku.

 Šta onda biva s drugom stranom? Je li to samo ‘druga strana’, koju treba ukinuti pošto pripada sferi superstrukture i sublimacije, oblicima ideologije i predstavlja krivi mistički ili mitski ishod? Ili mi to kod Marksa prisustvujemo prvom upoznavanju – još uvijek jako približnom – čovjeka novog tipa, čovjeka tehnike? Je li nemoguće da bude stvoren taj novi ljudski tip koji bi probio sve uobičajene metafizičke i psihološke platforme? Je li mogućnost da metafizika prestane sudjelovati u ljudskoj prirodi isključena.” 

 Čovjeka novog društva Marks je “oslobodio” svih mistifikacija, laži, iluzija, ideologija, predrasuda, eksploatacija, otuđenja, postavivši ga na čistu ledinu oči u oči sa njim sobom. Šta je čovjeku novog doba, novog društva, Marks ostavio kao jedino sredstvo da se dođe do slobodne i razotuđene zajednice, do rodne ljudske biti, svestrano razvijene svake individue? Bez sumnje – tehniku. U nju je uključen i subjektivni i objektivni faktor, i čovjek i sredstva za proizvodnju, odnosno, proizvodne snage u cjelini, ljudska produktivnost uopšte. 

 “Djelatni subjekt, ne subjektivistički, to je onaj koji je obdaren suštinskim predmetnim snagama i koji bez prestanka proizvodi nepostvarene predmete – za upotrebu ljudskim subjektima. Marks nastoji da na svjetlo dana izvede bit proizvodnje; ta pokretna bit ne stiže da u svoj punoći pokaže pri kapitalističkoj vladavini, iako je baš građanska, kapitalistička vlast prva u istoriji svijeta stvorila uvjete za divovski razvitak tehnike.Buržoazija je razvitak proizvodnih snaga iznijela do izvjesne tačke, zadržavajući ih, međutim, u granicama privatnog vlasništva i kapitala. Moderna tehnika bila je obuzdavana. Buržoazija je pošla u osvajanje svijeta, ali se zaustavila.”

                                 (Nastaviće se)